Kako se ustanove odnose prema osobama s invaliditetom i djeci s poteškoćama u razvoju najbolje smo mogli vidjeti prethodnih dana u medija kada su procurile strašne fotografije nehumanog tretiranja djece u Zavodu Pazarić. Iako u drugim ustanovama nisu zabilježeni ovako drastični primjeri kršenja ljudskih prava, projektna koordinatorica People in Need Sanja Lepić ističe kako postoje brojen restrikcije, od toga da osobe s invaliditetom imaju striktan raspored aktivnosti, te da kafu ne mogu popiti kada žele, do toga da im je oduzeta poslovna sposobnost i da nemaju pravo da odlučuju o tome kako će se šišati. To je bio jedan od okidača da People in Need pokrene projekat projekta “Naši glasovi – zagovaranje za prava osoba s invaliditetom u BiH”, a u okviru njega kampanju kojom se zalažu za deinstitucionalizaciju.
PRAVO NA IZBOR: „Oduzimanje poslovne sposobnosti je jedna stvar koja u stvari treba da bude prevaziđena kroz proces deinstitucionalizacije, jer osobe s invaliditetom gube pravo na glas, na sklapanje braka i time se potpuno narušava njihova sloboda“.
INTERVIEW.BA: Šta podrazumijeva proces deinstitucionalizacije osoba s invaliditetom?
LEPIĆ: Deinstitucionalizacija je proces napuštanja rezidencijalnog oblika zbrinjavanja osoba s invaliditetom i prelazak na humaniji, inkluzivniji način zbrinjavanja tih osoba u lokalnim zajednicama uz podršku. Jasno nam je da BiH kao potpisnica Konvencije o pravima osoba s invaliditetom je obavezna da donosi niz mjera koje će poboljšati život ove populacije i zaista mi imamo i Strategiju unapređenja osoba s invaliditetom i Strategiju deinstitucionalizacije i transformacije ustanova socijalne zaštite, ali sve se to jako sporo implementira. Od potpisivanja konvencije do danas, imamo svega stotinjak osoba koje su deinstitucionalizirane, dok imamo oko 3000 osoba koje stanuju u rezidencijalnim ustanovama.
INTERVIEW.BA: Na kojem principu funkcionira proces deinstitucionalizacije?
LEPIĆ: Jedan od načina je da bližnji vode brigu o osobi s invaliditetom u njihovim domaćinstvima, a u slučaju da nemaju nikoga, oni mogu i dalje biti u našoj društvenoj zajednici, s tim što brigu preuzimaju oni sami uz podršku asistenata. Tu bi trebalo da imamo multidisciplinaran pristup, da imamo podršku centara za socijalni rad, domova zdravlja, centara za mentalno zdravlje, a u svakom slučaju u zavisnosti od invaliditeta tih osoba treba osigurati podršku asistenata osam sati ili 24 sata. Na Alipašinom Polju imamo dvije stambene jedinice u kojima žive po četiri osobe. Oni imaju svoje asistente, ali su potpuno samostalne osobe.
INTERVIEW.BA: Koliko se deinstitucionalizacija pokazala kao funkcionalna i kako osobe koje imaju određene poteškoće žive samostalno, da li su sretnije i zadovoljnije, nego u ustanovama?
LEPIĆ: Oni su jako zadovoljni! Osobe koje nisu stanovale u institucijama su sretni što na neki način nisu bili tamo i kroz razgovor s njima možete doći do takvih zaključaka. Bila sam s djevojkom koja je živjela dugi niz godina u jednoj od naših institucija i nije joj bilo dozvoljeno da ima dugu kosu. Nije imala slobodu odlučivanja o nečemu što mi smatramo banalnom stvari, jer donosimo takve odluke sami za sebe. Tokom kampanje osmislili smo poruku „Moja odluka da li i kako se šišam“ i to je zaista zaintrigiralo javnost. Ta djevojka sad živi u Travniku u jednoj stambenoj jedinici uz podršku, ima dugu kosu i sretna je. Druga poruka je bila „Kad i s kim pijem kafu“. U ustanovama se sve dešava po ustaljenom rasporedu, ne možete odlučivati kada ćete ići u šetnju, kad ćete piti kafu, sve je nekako po tom ustaljenom rasporedu, što je direktno narušavanje sloboda i prava čovjeka, a da ne govorimo o krupnijim odlukama kao što su gdje i s kim živite. Kroz kampanju smo željeli poručiti da treba napuštati i institute starateljstva, gdje se osobama s invaliditetom oduzima poslovna sposobnost. Jednom kada to uradite, oni ne mogu donositi odluke, a ako je smješten u instituciju, ne može reći ja neću sada više da živim tu. Oduzimanje poslovne sposobnosti je jedna stvar koja u stvari treba da bude prevaziđena kroz proces deinstitucionalizacije, jer osobe s invaliditetom gube pravo na glas, na sklapanje braka i time se potpuno narušava njihova sloboda.
INTERVIEW.BA: Kako građani i građanke reagiraju na model koji vi predlažete, a kako nadležne institucije?
LEPIĆ: Kada su građani u pitanju mislim da su nedovoljno informisani i oni jednostavno ne znaju da postoje novi modeli zbrinjavanja osoba. Ako upitate nekog na ulici šta biste uradili s nekim ko nema roditelje, a ima intelektualne poteškoće, vjerovatno bi odgovor bio da ga treba smjestiti u instituciju. Međutim, ovi novi modeli su mogući, i to pokazuje 100 osoba koje žive u lokalnim zajednicama. To su ljudi koji su korisni članovi našeg društva. Imamo jednog momka koji redovno sudjeluje na specijalnim olimpijadama, pobjeđuje, koji je aktivan samozastupnik, koji radi u jednoj društveno odgovorne kompaniji. Kada su u pitanju naše institucije, mislim da se u zadnji izvještaj o napretku EU od pet preporuka koje se tiču ljudskih prava, tri odnose na osobe s invaliditetom. Kritika je da kod nas još uvijek preovladava taj institucionalni model zbrinjavanja, da je jako puno osoba smješteno u takvim ustanovama i da relevantne institucije ne rade svoj posao. Dodatni problem je naša organizaciona struktura, dodatni nivoi i nadležnosti. U ZE-DO imamo 16 stambenih jedinica gdje osobe s invaliditetom žive, dok u nekim kantonima nemamo nikako. Ne postoji sveobuhvatni pristup.
INTERVIEW.BA: Naše je društvo u potpunosti neprilagođeno osobama s invaliditetom, institucije bez adekvatnih prilaza, javni prijevoz….koliko treba raditi na ovim stvarima koje nas samo vraćaju korak unazad kada su u pitanju osobe s invaliditetom?
LEPIĆ: To je nešto što se mora raditi paralelno. Proces deinstitucionalizacije se ne može desiti preko noći, to je dugotrajan proces. U okviru našeg projekta najviše smo radili s fakultetima. Imali smo jedno literarno takmičenje gdje smo pozvali studente da napišu neke tekstove koji se tiču prava osoba s invaliditetom i jedna djevojka je fotografisala i opisala prilaze svih naših visokoškolskih ustanova u Kantonu Sarajevo. Moramo krenuti od nečega, mislim da je dobar pristup da se krene od javnih institucija, obrazovnih i zdravstvenih institucija. U našim općinama imate šalter gdje piše „šalter za invalide“, što je neprihvatljivo da stoji u jednoj državnoj instituciji. Radimo s tri fakulteta u Sarajevu, jednim u Banjaluci i jednim u Zenici. Studentima smo izlistali prihvatljive i neprihvatljive termine. Od osnovne škole treba uvoditi kroz neke predmete ovu terminologiju i učiti djecu.
