U Bosni i Hercegovini su institucije najfunkcionalnije, pogotovo ove što rade s djecom. Sve je tako prilagođeno djeci da mi nemamo potrebe obilježavati Svjetski dan djece uopće, jer naš nivo implementacije svih zakona i poštivanja svih prava odavno je premašio sve države svijeta!
Piše: Adin Šabić za Interview.ba
Ako si zdrav svi ti kažu šuti „Ne daj Bože naše bolnice da dočekaš“. A kada dočekaš onda se i uvjeriš zašto: nemaš adekvatnu ishranu, fasuješ još neku bakteriju, dozivaš po svunoć da te neko presvuće ili ti da lijek protiv bolova ili jednostavno ti kažu „ovo dijete, od ovakvih roditelja niko ne želi da liječi“. Pritom te ne pitaju da li to tvoje dijete ima lijek, hoće li ono umrijeti bez tog lijeka, jer nikog nije briga za tvoje dijete i što bi? Sam si ga sebi pravio!
S druge strane pošalješ dijete u JU Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine Pazarić u nadi da će imati adekvatnu brigu, međutim umjesto toga na portalima osvane kako je vezano za radijatore i ne samo to, nego svo od modrica, u neprirodnom položaju postavljeno u krevet, na podu vezanih ruku. Djeca koja imaju mentalne poteškoće smještena su u Zavod, koji u svom nazivu koristi nepravilnu terminologiju nazivajući ih „invalidima“ i trpe zlostavljanje!
Pošalješ dijete u vrtić jer ne stižeš od posla da preuzmeš brigu o njemu, a koji ti s druge strane obećava adekvatan tretman djeteta, prema visokim standardima i s visokom posvećenošću i neko ti „namlati“ dijete zato što je ono zaplakalo ili ne daj Bože nešto zatražilo.
Dijete ti krene u školu, kao i sva druga djeca, saznaš kako ga druga djeca maltretiraju, kako trpi međuvršnjačko nasilje, ode kod psihologa isprestravljeno, odredi mu dijagnozu, pričaš s direktorom i pedagogicom škole koje ti kažu da nikakve promjene u ponašanju vašeg djeteta nisu vidjeli, iako su ga druga djeca mjesecima maltretirala, te da se oni ne smatraju odgovornim.
Upišeš dijete u crvku ili džamiju jer želiš da jačaš njegov pogled na religiju, pošto ti je želja da bude sličan tebi i da se imaš čim kasnije ponositi, ma koliko ono to ne željelo ili se opiralo i pošalješ ga, ne s namjerom, nekom hodži ili svećeniku koji je pedofil.
I najzad spustiš se na nivo porodice, gdje djeca svakodnevno trpe nasilje, pa čak i ono „to ja radim za njegovo dobro“ i opet naiđeš na zlostavljanje. Neki roditelji, siluju, tuku, ubijaju i maltretiraju djecu, a da se zato i ne zna i izostaje odgovornosti.
Gdje su naša djeca u svemu ovome, u društvu gdje se njeguje nasilje, gdje govorimo da činimo sve radi njih, a ne znamo koliko im štetimo, gdje ne preispitujemo one koji rade s djecom… Nama više nego ikome treba današnji dan, Svjetski dan djece da nam bude opomena i podsjetnik da SVAKO DIJETE ZASLUŽUJE DA BUDE VOLJENO!
