Bektić – Mujkić o borbi sa dijabetesom sina: Dan se sastoji iz bockanja, računanja i dežuranja 24 sata

Davanje inzulina četiri puta dnevno, mjerenje šećera i doze hrane svakog obroka, stalno bockanje – tako izgleda svakodnevnica jednog djeteta koji boluje od dijabetesa i njegovog roditelja. Ipak, sve to ne pada teško našoj sagovornici Indiri Bektić – Mujkić, koja kaže da je, prije svega, majka 18-godišnjeg Dine, ali i predsjednica Udruženja građana, roditelja i prijatelja djece sa dijabetesom „Novi horizonti“ iz Tuzle. Za naš portal govorila je o teškim trenucima šestogodišnje borbe njenog sina sa ovom bolešću, prvim simptomima, ali i needuciranosti nastavničkog kadra i pomoći nadležnih. Poručila je kako roditelji djece oboljele od dijabetesa imaju jedan cilj, a to je da šećer bude kontrolom. „I tako do kraja života“, poručila je, između ostalog.

INTERVIEW.BA: Kako izgleda jedan dan za roditelja čije dijete boluje od dijabetesa, posebno kada govorimo o mjerenju šećera, inzulinu, hrani?

BEKTIĆ – MUJKIĆ: Djeca oboljela od dijabetesa dan počinju mjerenjem nivoa šećera u krvi i  to se prvo uradi. Dijabetes tipa 1 zahtijeva intenzivnu inzulinsku terapiju, što znači davanje inzulina četiri puta dnevno najmanje, naravno ako nema korekcija za regulisanje hiperglikemije. Prije svakog obroka mjeri se šećer, daje inzulin, svaki obrok mora da se izvaga i da se izračuna koliko ugljikohidrata sadrži kako bi doza inzulina bila dobro određena. Ako dijete i roditelji nisu dobro edukovani, ako ne znaju izračunati ugljikohidrate, doza inzulina neće biti dobro izračunata. Previše inzulina dovest će dijete u stanje hipoglikemije, a premalo u stanje hiperglikemije. Ni jedno od ova dva stanja nije dobro za dijete. Hipoglikemija, ako se ne reaguje brzo i na vrijeme, vodi u hipoglikemijsku komu koja može imati za posljedicu teška oštećenja mozga, pa čak dovesti i do smrtnog ishoda. Hiperglikemije vode u ketoacidozu, jedno također teško stanje, koje ukoliko je često, vodi trajnim oštećenjima kardiovaskularnog sistema, bubrega, vida, amputaciji ekstremiteta. Znači, ni jedno od ova dva stanja nije poželjno.

INTERVIEW.BA: Koji su bili prvi simptomi kod Vašeg djeteta, kada ste uočili prve znake dijabetesa? Koliko se Vaš život promijenio nakon toga?

BEKTIĆ – MUJKIĆ: Prvi simptomi dijabetesa su žeđ, učestalo mokrenje posebno noću, umor, pospanost, pojačano znojenje, stalna glad. Kada se pojave svi ovi simptomi, dijabetes je već tu i uništeno je oko 90 posto beta ćelija gušterače koje luče inzulin. Dijabetes vam, nakon prvog šoka i saznanja da dijete ima dijabetes, promijeni život iz temelja. Sva pažnja usmjerena je na dijete, računanje, stalno bockanje, 24 sata dežurate. Mislim da nijedna majka nikad više ne prespava noć u komadu. Stalno ste u strahu i na oprezu.INTERVIEW.BA: Nakon otkrića dijabetesa, sigurno ste morali promijeniti neke životne i prehrambrene navike. Kako ste ih objasnili djetetu, da li je naučio do sada živjeti sa njima?

BEKTIĆ – MUJKIĆ: Moj sin je relativno dobro podnio dijagnozu, nekada mislim čak bolje nego ja. Morate biti jaki, morate stisnuti zube, pomoći djetetu i nekako niko od nas ne stigne da otplače tu traumu. Nemate vremena za plakanje jer ste stalno u dijabetes matematici.

INTERVIEW.BA: Postoje li neke situacije koje su naručito uznemiravajuće za Vaše dijete, ali i za vas, kada je riječ o dijabetesu?

BEKTIĆ – MUJKIĆ: Ono što je meni u ovih šest godina života sa dijabetesom kao majci bilo najgore, je situacija kada je moj sin pao u tešku hipoglikemijsku komu na maturalnoj ekskurziji. Nikome ne bih poželjela taj osjećaj. Tu vijest da je dijete u bolnici, u besvjesnom stanju, a vi mu ne možete pomoći jer ste hiljadu kilometara od njega. Mnogi će se zapitati zašto je uopće išao na ekskurziju. Djeca sa dijabetesom imaju pravo na normalan život, imaju pravo da učestvuju u svim društvenim aktivnostima i na tome bi naše okruženje trebalo dosta još da radi.INTERVIEW.BA: Sigurna sam da dosta djece iz Uduženja pohađa vrtić ili školu. Da li su nastavnički kadrovi educirani dovoljni?

BEKTIĆ – MUJKIĆ: Prosvjetni radnici su veoma loše, skoro pa nikako edukovani. Udruženje je samo u zadnja tri mjeseca imalo 17 edukativnih radionica, ali ni to nije dovoljno. Škole nemaju glukagon, injekciju koja u stanju teške hipoglikemije djetetu spašava život, naše škole nemaju. Nemaju je ni službe  hitne pomoći, ni ambulante. Znači, mnogo je toga što nedostaje da bi se djeca i roditelji osjećali sigurnije.

INTERVIEW.BA: Mnogima je nepoznanica da postoji razlika između dijabetesa kod odraslih ljudi i kod djece. Možete li nam reći po čemu se razlikuje?

BEKTIĆ – MUJKIĆ: Postoji nekoliko tipova dijabetesa. Dijabetes koji je najčešći kod djece je tipa 1 kod kojeg gušterača više nema nikakvu funkciju lučenja inzulina. Znači, dijete ne mora ništa da jede, ali ako ne uzima inzulin, neće preživjeti. A za razliku od dijabetesa tipa 2, od kojeg uglavnom obolijevaju starije osobe i koji se može prilično dobro držati pod kontrolom uz oralnu terapiju, pravilnu ishranu i fizičku aktivnost. Ova dva tipa ne mogu se ni porediti. Potpuno je pogrešno mišljenje da djeca ne jedu slatko i dijabetes nestaje. Za dijabetes nažalost nema lijeka još uvijek, što je nama roditeljima još veći pritisak jer znamo da je ovo stanje do kraja života. Zato ova djeca i zaslužuju posebnu pažnju.

INTERVIEW.BA: Da li imate pomoć nadležnih, u vidu nekih olakšica ili besplatnih lijekova?

BEKTIĆ – MUJKIĆ: Što se tiče pomoći zajednice, nivo prava je zadnjom odlukom o listi ortopedskih pomagala znatno uvećan. Zato je i borba za ostvarenje tih prava i izmjene odluke bila teška. Ono što je djeci i svim oboljelim od dijabetesa tipa 1 neophodno su senzori za bezbolno i kontinuirano mjerenje šećera u krvi. Osim što je bezbolno mjerenje, ovi senzori omogućavaju stalni uvid u kretanje nivoa šećera, a samim tim i brze reakcije. Brzom reakcijom sprječavate pad, odnosno rast šećera, nema komplikacija i bolest je puno bolje regulisana, što je najvažnije. Spriječiti komplikacije jer ne ubija dijabetes, komplikacije ubijaju. Većina nas roditelja ima samo jedan cilj, da šećer mog djeteta danas bude dobar. Sve drugo nije važno. Sutra je opet novi dan i moj cilj je isti. I tako do kraja života.

Prethodna vijest

GOLA ISTINA Adin Šabić: Bitno je samo dobro namjestiti

Naredna vijest

Maja Gasal-Vražalica THE BEE: Dijaspori u čast!