Ovu sedmicu obilježio je jednak broj šokantnih negativnih vijesti kao i sve prethodne sedmice u posljednjih dvadesetpet godina. Kako bosanskohercegovačkom političkom scenom suvereno vladaju muškarci tako su i šokantne ili tragikomične vijesti pretežno vezane za njih, uz skoro pa jednako snebivanje svih nas iza malih ekrana ili tastatura, koji se nanovo iznenadismo vijestima da je partijska podobnost ipak jača od bilo kakve sposobnosti, te da iskustvo dolazi s godinama.
Piše: Maja Gasal-Vražalica za Interview.ba
Teško je valjda bosanskohercegovačkoj javnosti pogledati sebe u ogledalo i pitati se koliko je doprinijela svemu ovome i gdje je ona sve ove godine. Možda joj je teško, jer zna odgovor. Lakše je ispoljiti svoju ogorčenost na tastaturi, uprijeti prstom u one koji im omogućiše da kupe diplome u privatnoj obrazovnoj trafici koja eto igrom slučaja egzistira već dugi niz godina i u kojoj su mnogi/e građani/ke također kupili svoje diplome, od srednjoškolskih preko onih za prekvalifikaciju do visokoškolskih. Neki/e se zahvaljujući postojanju obrazovne trafike u Širokom Brijegu zaposliše u javnom sektoru, neki/e zahvaljujući toj istoj trafici, ali i mnogim drugim trafikama koje su u međuvremenu iznikle uz šumske drumove i makadame poput pečuraka nakon kiše, napredovaše u službi, dobiše veći koeficijent za obračun plate, sjedoše za volan bijesnih Volkswagena zatamnjenih stakala da voze visokorangirane lidere nam, čiji partijski drugovi, kumovi, rođaci, pobratimi rukovode tim istim obrazovnim trafikama. Mi ne želimo da si postavljamo pitanja kako je tamo neki vozač, službenik/ica, rukovoditelj/ica odjednom preko noći prekvalifikovan/a, dobio/la drugo radno mjesto ili tek po prvi put zaposlen/na, jer to baš i nije neka vijest. Vijest je kada na portalima osvane informacija da je osamdesetogodišnji penzioner imenovan na mjesto savjetnika u Vladi Republike Srpske, kada se osoba sa diplomom o završenom srednjoškolskom obrazovanju kupljenoj na eminentnoj privatnoj obrazovnoj trafici postavi na mjesto savjetnika načelnika Kotor-Varoši ili pak kada se pokaže da mi usprkos tome što iz naše zemlje bježe osobe koje svoje visokoškolsko obrazovanje stekoše na nekom od državnih fakulteta još uvijek imamo pametne visokoobrazovane kadrove kojima je postojanje obrazovnih trafika diljem Bosne i Hercegovine također ispod nivoa pa se uputiše da svoje obrazovanje steknu u prijestolnici susjedne nam države, u Beogradu i to ni manje ni više za samo tri dana.
Sve bi ovo imalo smisla i sve bi ovo bilo šokantno i zabrinjavajuće da nije mnoštvo nas koji/e samo stojimo i čekamo u redu da nam partija da znak gdje je koje mjesto slobodno i šta u konkursu piše, kako bismo svoje obrazovanje, kvalifikacije i reference prilagodili raspisanom konkursu u javnom sektoru, a na kojem ne moramo biti prvorangirani/e, jer ionako onaj/ona koji/a odlučuje o tome je zapravo naš/a stranački kolega/ica koji/a nam je i javio/la da će konkurs biti raspisan, šta u konkursu piše i šta će nas komisija sastavljena ni manje ni više od samog/same nam kolege/ice iz stranke onako usput pitati. Da bismo se mi prilagodili/e raspisanom konkursu ili konkurs nama ne traba mnogo, treba samo odvojiti jedan dan vikenda, odvesti se do obližnje obrazovne trafike i kupiti si smjer koji se u konkursu traži. Pa nisu li partije tu da nam pomognu i da nam omoguće da se skrasimo u javnu upravu, poštujući Zakon o zabrani diskriminacije BiH i Zakon o ravnopravnosti spolova BiH, jer otkud sada nekome pravo da kaže da čovjek koji je u penziji i u osmoj deceniji nije jednako dobar i vrijedan partijski poslušnik kao i onaj/a koji/a je tek izašao/la iz pravih univerzitetskih klupa i u drugoj deceniji, a koji/a nijemo posmatra sve ove procese i čeka svoju osmu deceniju kada će ga/ju partija možda prepoznati kao vrijednog/u partijskog/ku poslušnika/icu i imenovati na neko od upražnjenih mjesta koje je partija raspodjelom plijena dobila.
Ali, nije sve tako crno. Pored tih tragikomičnih vijesti koje kruže medijskim kanalima ima i nešto pozitivno. U gradu u kojem se već jedanaest godina ne održavaju izbori, u kojem građani/ke grada Mostara nemaju pravo birati i biti birani/e, jedna Mostarka, Irma Baralija, je zajedno sa svojom advokaticom Dženanom Hadžiomerović tužila državu Bosnu i Hercegovinu te iako je političarka, Irma Baralija baš suprotno i nesvojstveno većini političara/ki na bogatoj bosanskohercegovačkoj sceni nije podlegla nacionalističkim narativima i prebacivanju loptice sa jedne stranke na drugu, sa vladajuće na opoziciju i obrnuto, već naprotiv ona je uzela stvar u svoje ruke i pravnim putem dokazala da se sve ove godine političari/ke prepucavaju, valjaju u blatu, bez da je bilo koja politička opcija poduzela nešto konkretno i postavila stvari na pravo mjesto. Svima nama koji vapimo za promjenom narativa na političkoj sceni, za djelima umjesto ispraznih riječi, Irma Baralija vraća vjeru da je ipak moguće. Irma Baralija pokazuje i da žene koje se odluče baviti politikom mogu biti nositeljice promjena, mogu biti one koje djeluju umjesto ovih koje slijede. Irma Baralija nije čekala ničije upute, odobravanje, ničiju pomoć. Irma Baralija se ustala, usudila i uradila.
Na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, u gradu Bihaću, sija zlato. Azra Dedić, prva bh. Džudistkinja, ogrnu sve nas ni manje ni više već zlatnom medaljom. Ja sam za Azru čula i prije negoli će nas učiniti ponosnima. O Azri se pisalo u kontekstu zapošljavanja osoba sa downovim sindromom. Nije Azra otišla i kupila diplomu u obližnjoj obrazovnoj trafici niti je Azra stajala u redu kako bi ju neko negdje imenovao i zaposlio u javni sektor. Azra se trudila, radila, učila, trenirala i na kraju pobijedila. Azri je priliku za prvo zaposlenje dala privatna kompanija u kojoj Azra već sad ima ugovor na neodređeno. Azra ima da zahvali sebi, svojoj porodici i trenerima. Zahvaljujući njenoj upurnosti i istrajnosti i njihovoj vjeri i podršci, Bosna i Hercegovina ima zlatnu medalju u džudu. Azra Dedić je svoju pobjedu opisala osjećajem neizmjerne sreće u kojoj je kao jedina predstavnica Bosne i Hercegovine na pobjedničkom tronu sa zlatom oko vrata i pogledom k zastavi Bosne i Hercegovine slušala intoniranje nacionalne himne. Azra Dedić sa zlatnom medaljom oko vrata se sastala sa nekim važnim likovima sa bosanskohercegovačke političke scene, koji svoje vrijeme za Azru i slične Azri mjere u medaljama, pa tek kada dobiješ zlatnu, tad dobiješ i slobodan termin. U razgovoru Azra ne traži ništa za sebe, već onako vanserijski pita uvažene ekscelencije može li svim sportistima/kinjama biti bolje, ne samo njoj. Za mnoge od nas strana definicija patriotizma, a za samo neke od nas nada da će trenutnim i narednim bosanskohercegovačkim generacijama idoli biti Irma i Azra, umjesto Ilije, Gorana i Nedeljka.
