Iz Bosne i Hercegovine se od 1991. do 2018. godine iselilo oko 1.133.266 osoba, dok se stopa rađanja od 70-ih godina do danas smanjila čak za 1,8. Ovo su neki zabrinjavajući podaci koji su iznijeti u dokumentu “Demografska obnova Bosne i Hercegovine” koja je rezultat višegodišnjih istraživanja. Razgovarali smo sa rukovodiocem ovog projekta i profesorom Demografije Stevom Pašalićem o tome zašto naša zemlja ima najveće smanjenje stanovništva od 22 posto prouzrokovanim emigracijama, za razliku od Irske koja ima rast od čak 36 posto. Pojasnio je i zbog kojih faktora je došlo do ovolikog pada stope rađanja, ali i zašto u evropskim zemljama više nije na tome fokus, te kako bi uvođenje ‘vrtića za sve’ pomoglo rješenju ovog problema. Naveo je i neke pozitivne primjere kako su pojedina bh. preduzeća odlučila pomoći roditeljima, te da li postoji ‘čarobno rješenje’ za rješenje demografskih problema.
BIH NE MOŽE RAČUNATI NA DOSELJAVANJE STANOVNIŠTVA: Naprosto, to je učinila tzv. ekonomska tranzicija koja je nastala nešto kasnije poslije demografske i imali smo već određen pad životnog standardna, siromaštvo i bez ekonomske razvijenosti, što Njemačka sada nadoknađuje imigracijom. Mi ne možemo računati na imigraciju (doseljavanje stanovništva) iz drugih zemalja, jer naprosto nismo ekonomski na tom nivou razvoja.
INTERVIEW.BA: U Vašoj studiji navodite jako bitan i zabrinjavajući podatak o tome da se u periodu od 1991. do 2018. godine iselilo iz Bosne i Hercegovine oko 1.133.266 osoba, što je 25,89 posto ukupnog broja stanovnika. Hoćete li nam pojasniti kako ste došli do ovog podatka i šta je utjecalo da dođe do ovolikog broja iseljenih ljudi?
PAŠALIĆ: Mi smo istorijski emigraciona zemlja u kojoj je vise odlazilo uvijek, nego sto je doseljavalo. Uzimamo ovaj period od 1991. godine jer je tada izvršen popis stanovništva i 2013. godine. Podaci su zastarili pomalo i zato u demografiji računamo određenim drugim obrascima. Došli smo do ukupnih demografskih gubitaka u proteklih 27 godina. Uzimam ukupan broj rođenih prema statističkom zavodu i ukupni broj umrlih, uključujući i ratni mortalitet, pa smo dobili prirodni priraštaj koji je jedva pozitivan za nekih 3215, a broj stanovnika je pao na 3.246.982 ljudi. To znači da su se svi gubici desili iseljavanjem stanovništva. Rat je to generisao značajno, i kao što je navedeno, 527.000 osoba koja se nisu vratila, a oko 500.000 se njih vratilo, dok je tokom rata nešto više od milion njih napustilo prostor BiH. Izašli su iz zemlje pod različitih okolnostima i dobili smo ovaj podatak od tri miliona, a ja bih bio zadovoljan da je tačan taj podatak. Migracije se ne mjere statistički i podaci su procijenjeni i rastegljivi, ali poredeći sa podacima Ujedinjenih nacija (UN), u potpunosti se poklapaju sa njihovim. Mi u struci očekujemo negiranje ili kritike kada iznesemo ovakve podatke u javnost, a do sada za ovih manje od 10 godina, nisam imao pobijanje tih podataka. Naravno, ne tvrdimo da je sto posto tačno jer se migracije ne mjere u BiH, kao ni u svim zemljama u našem okruženju i to je jedan od problema. Podatke dobivamo iz zemalja destinacija poput Njemačke, Austrije i drugih koje imaju preciznu evidenciju. Mi smo demografski značajno oslabljeni i to se odražava na prostorni razvoj i ekonomski razvoj.
INTERVIEW.BA: Nivo stope ukupnog fertiliteta (SUF) u našoj državi je bio prilično visok sedamdesetih godina i iznosio je 3,1, dok danas iznosi 1,3. Možete li nam pojasniti šta ovo smanjenje konkretno predstavlja i koje su prilike utjecale na njega?
PAŠOVIĆ: SUF je prosječno rađanje po ženi u njenom reproduktivnom periodu koji se računa od 15 do 49 godina života. Dakle, tada je prosječno rađanje bilo 3,1 dijete po ženi, dok se 70-ih godina smanjuje na 2,6 sto je opet proširena reprodukcija. Napomenimo da je za prostu reprodukciju potrebno rađanje od 2,1 dijete po ženi. Obrazac se u BiH mijenja 80-ih godina, pa 90-ih godina iznosi 1,7, dok danas iznosi 1,3 što je najniža stopa fertiliteta (rađanja) u regionu i među evropskim zemljama, što znači da je naš natalitetni deficit minus 0,8 djece po ženi. Ovo su podaci na nivou države, a kada uđete na niže nivoe, imate opštine i lokalne zajednice koje su demografski u fazi izumiranja, a imate i one sa proširenom reprodukcijom. To znači da imamo malobrojnije generacije koje sutra ulaze na tržište rada i da ćemo se suočiti sa problemima radne snage. To se dešava i sada, samo isključivo jer odlaze iseljavaju u EU zemlje koje vape za radnom snagom. Postavlja se logično pitanje, ako Njemačka ima nisku stopu rađanja kao i naša zemlja, kako to da su razvijena zemlja, dok se naši ljudi iseljavaju i odlaze kao radna snaga? Objasnio sam to kroz ekonomsku i demografsku tranziciju. Mi u dobrim demografskim okolnostima bivše SFRJ to nismo iskoristili kao razvijene zemlje i došli smo do demografske dividende. Naprosto, to je učinila tzv. ekonomska tranzicija koja je nastala nešto kasnije poslije demografske i imali smo već određen pad životnog standardna, siromaštvo i bez ekonomske razvijenosti, što Njemačka sada nadoknađuje imigracijom. Mi ne možemo računati na imigraciju (doseljavanje stanovništva) iz drugih zemalja, jer naprosto nismo ekonomski na tom nivou razvoja.
INTERVIEW.BA: Navodite i kako nam nedostaje više od 11.000 djece na godišnjem nivou, što je više od blizu 30 posto djece za zamjenu generacija. Iz ovog se nameće pitanje: može li povećanje stope fertiliteta dovesti do povećanja stanovništva?
PAŠALIĆ: Godišnje na nivou proste reprodukcije imamo 2,1 dijete po ženi u RS-u (na nivou BiH Agencija još nije objavila zbirne podatke, barem ne po nižim nivoima). Ovo ne znači da bi to bio prosti zbir za dva entiteta, to se malo drugačije računa, ali je približan. Naime, RS-u nedostaje 7128 djece jer se sada rađa 9568, a za prostu reprodukciju bi trebalo oko više od 16.000 djece. Taj nivo ova dva entiteta vjerovatno neće dostići, a i ne moraju. U fokusu više nije neophodan fertilitet za prostu reprodukciju, što je rečeno i na na konferenciji u Sarajevu UN-a, već ulaganje u ljudske resurse, obrazovanje i povećanje produktivnosti. Imamo nedostatak za prostu reprodukciju na dva entiteta u zbiru preko 11.000. Fertilitet i hipotetički, kada bi dostigao prostu reprodukciju, nas tu “pojedu” migracije, jer su tu naši najveći gubici. Hrvatska je od 2013. godine do danas ostala bez 13.000 stanovnika. Mi treba da se okrenemo drugim vidovima demografske održivosti, a to su prostorni razvoj i održiva konkurentnost, odnosno zasniva se na tzv. nedemografskim mjerama. Neki smatraju da je to bacanje novca, ali ja smatram da ima određene efekte, pitanje je samo kolike. Za kratkoročno vrijeme, to daje efekte poput povećanja rađanja, ali na kraju cijelog perioda, partneri se svode na jedno ili dvoje djece, samo se opredjeljuju ranije na rađanje djece, ali završe reprodukciju sa dvoje ili manje djece. Znači da nam nedostaju nedemografske solucije, koji se odnose na ljudske resurse, koji su nam smanjeni. To se obično kompenzuje kroz kvalitativna obilježja, a to se postiže obrazovnim usavršavanjem. Indeks obrazovanosti u BiH je na niskom niovu. Naša populacija je zrela i nije za produktiviji ekonomski rast i tu nedostaje povećana produktivnost rada, do jedan i po puta. Da bismo kompenzovali smanjene kapacitete, neohodna je demografska obnova društva koja ne počiva samo na zakonskim rješenjima i slično, već treba da se temelji na savremenom zdravstvenom sistemu, reformi javne i poreske uprave, većem udio u zapošljavanju svih, a posebno žena jer tu se krije određen kapacitet. Kod nas su tradiconalno žene manje zaposlene nego muškarci. Danas u visokoškolskim ustanovama u brojnim univerzitetima u BiH, veći broj ženske populacije studira nego muške, što znači da imamo emacipovane, obrazovanije žene i tu imamo rezerve, moramo pratiti i savremene tehnološke procese da bismo donekle poboljšali i kompenzovali ovo stanje. Ne možemo reći da će se ovo riješiti za kratak rok. Stanje je kritično u cijeloj jugoistočnoj Evropi. Snažnija ekonomija, finansijska pristupačnost zbrinjavanja mladih bračnih parova kroz razne kredite, fleksibilnost radnog vremena, gdje se misli prvenstveno na žene, poreske olakšice i nefinansijske mjere, odnosno neophodnost rađanja za opstanak društva. To je jedna populaciona mjera koja kaže da nije sve u novcu, koja se radi o odgajanju djece, porodičnom životu, savremoj kulturi itd, a to se postiže kroz ovu mjeru. Nema čarobnog rješenja, jer sve ovo traži politički odgovor.
INTERVIEW.BA: Politički odgovor je jedna dugoročna mjera. Spomenuli ste u studiji i porodične implementacije pojedinih preduzeća prema porodicama. Koje su to realne mjere koje i sama preduzeća mogu poduzeti kako bi se riješili ovi problemi, kako mogu pomoći sadašnjim i budućim porodicama?
PAŠALIĆ: Ako smo govorili da želimo partnere i mlade zaposlene ljude koji žele osiguranu budućost za djecu, onda je potrebna parola “vrtić za sve”. Naš obuhvat djece preškolske djece obrazovanja je nizak i različit od grada do grada, kapaciteti vrtića posebno nakon treće godine, subvencionirani vrtići koji bi značili da su djeca cjelodnevno obezbijeđena, nebitno od uzrasta, obzirom na različite mjere partnera. To je jedna od mjera skandinavskih zemalja koja je donijela značajne rezultate. Tvornica “Alumina” iz Zvornika je samo jedan primjer tzv. porodična preduzeća koji imaju vrtiće za djecu porodica i gdje ima 170 djece njihovih radnika. Oni su na sigurnom unutar preduzeća pod određenim povoljnim uslovima. Inače moramo povećati obuhvat djece u vrtićima i to je indirektna, ako ne i direktna mjera u populacionoj politici, vrlo korisna i efektivna
