Kao slučajna prolaznica čuh igrom slučaja dvije žene kako komentiraju da jednostavno nije normalno naći se u kasne noćne sate u kafani i da nije ništa drugo ni bilo za očekivati, već da se desi to što se desilo. Pod dojmom sam koračala dalje pitajući samu sebe u kojem mi to zapravo svijetu živimo. Da li smo se toliko unazadile da je postalo nenormalno slobodno hodati i ulaziti u objekte po vlastitom izboru pa i u kasne noćne sate, bez da naš život zbog tog našeg izbora završi kažnjavanjem od strane muškarca i to ispaljivanjem metka u čelo? Šta smo onda mi žene u ovom bosanskohercegovačkom cirkusu? Da li smo mi marionete u rukama muškaraca pod mentorstvom žena koje odgajaju i obrazuju?!
Piše: Maja Gasal-Vražalica za Interview.ba
Femicid u užem smislu podrazumijeva ubistva kod kojih je glavni motiv mržnja prema ženama ili nastojanje da se terorom dovedu ili zadrže u podređenom položaju u odnosu za muškarce u patrijarhalnim društvima.
U ovoj godini na području Kantona Sarajevo izvršeno je devet ubistava. Počinitelji svih devet ubistava su muškarci, dok je od devet žrtava četiri ženskog, a 5 muškog spola. U tri od četiri slučaja ubistva žena, počinilac i žrtva su se poznavali, dakle radi se o relacijskim krivičnim djelima. U jednom od hotela na području Kantona Sarajevo muškarac usmrtio ženu s kojom je boravio u hotelu, pa potom presudio sebi. Na drugom dijelu glavnog grada muškarac usmrtio ženu u njenom stanu. Počinilac i žrtva bili u bliskim odnosima, dakle poznavali se. Prije neki dan dvadesetpetogodišnja djevojka ubijena pred ulazom kafića. Počinilac i žrtva se također poznavali. Samo u jednom od ova četiri slučaja u kojem su žrtve bile žene, počinilac i žrtva se nisu poznavali, a to je slučaj koji se desio u aprilu ove godine kada je ubijena starija ženska osoba.
Iako svaki kanton za sebe voli reći da je drugačiji od preostalih devet kantona, jedno im je zasigurno zajedničko, a to je da se u skoro u svim kantonima, oba nam entiteta i jednom distriktu dešavaju ubistva, odnosno relacijska krivična djela u kojima su žrtve i žene i muškarci, dok su počinitelji pretežno muškarci. Nešto ne štima u zemlji u kojoj po posljednjem popisu živi 50,9 posto žena. U toj istoj zemlji žene su podzastupljene u skoro svim sferama društva, dok zavidne procente zastupljenosti bilježimo u obrazovnom sistemu i na evidenciji zavoda za zapošljavanje, ali i u organizacijama civilnog društva. To bi prevedeno značilo da smo mi te koje odgajamo i obrazujemo djecu, bilo da to činimo kroz obrazovni sistem ili kroz porodično odgajanje unutar famozna četiri zida ili pak kroz projektne aktivnosti koje same kreiramo ili prilagođavamo donatorima od kojih su većina ponovno muškarci. Neke bi se možda i ovdje ogradile koristeći se argumentima da je obrazovni sistem takav kakav jeste, urušen, od prosvjetnih radnika/ica napravio je administrativne činovnike/ice koji/e se baš i ne pitaju mnogo niti mogu šta promijeniti, ali već nam je odavno svima jasno koliko je zona komfora jako cijenjena u Bosni i Hercegovini i koliko malo ko želi na svom aktivu da predloži novi i drugačiji udžbenik, koliko se svaka individua unutar odgojno obrazovne ustanove želi baviti djecom umjesto suhoparnom normom i koliko ne želi pružiti otpor čak ni sindikalcu koji ih predstavlja, a kamoli ministarstvu, pedagoško prosvjetnom zavodu, ne daj bože direktoru (rijetkim direktoricama) i slično. Kad se vratimo u sferu četiri zida, tu svako ima pravo da radi šta hoće I niko nema pravo da slučajno zaviri nekom drugom u njegova četiri zida. Čak i onda ako čuješ vrištanje, lupanje, galamu, plač, šaketanje, pomjeranje namještaja, ni tada nije komšijski a nije ni kulturno zaviriti u četiri zida ili pozvati telefonom nekoga od nadlažnih da dođe i spasi nečiju psihu, tijelo i život. Ako djeca I upitaju šta se to dešava u susjednom stanu, zašto se čuje plač i pomjeranje namještaja sasvim normalno je postalo do te mjere iskrivljavati gole činjenice i počinjati priču o tektonskim pomjeranjima ploča koje su zahvatile samo taj stan, te da će uskoro sve prestati. Tako porodično nasilje postaje sasvim normalno, komšijski odnosi licemjerni, četiri zida arena gladijatora koji se iživljava na ženi i/ili djeci, a mi nijemi posmatrači/ce koji i svoju djecu odgajamo u balonu laži i licemjerja gdje je nenormalno postalo normalno.
Kada sad povežemo obrazovni sistem i zonu četiri zida, kada pokušamo sebi odgovoriti na pitanje da li je ipak do škole ili do kuće, onda ne možemo ne konstatovati koliko škola kao odgojno obrazovna ustanova podržava današnji način djelovanja, življenja i podređivanja ženskog spola. Tako da, uvažavajući svijetle izuzetke od zadanog pravila i normi kojih ima svugdje i u svakoj sferi društva, neki/e od nas svoju djecu nakon povratka iz škole ponovno sjedamo za stol i reeduciramo ih na način, da sad onu rečenicu koja nudi samo jednu opciju povezivanja subjekta i predikata sa ponuđenim objektom, “Mama kuha … ručak”. “Tata gleda … televiziju” promijeni na način da sad odvojimo subjekte od predikata i tek ih onda povežemo sa objektom ili pak samo zamijenimo subjekte. Umjesto da se nakon škole bavimo djecom na način da kvalitetno provodimo vrijeme s njima, izađemo napolje, prošetamo ili se igramo nekih društvenih igara, neki/e od nas vrijeme sa svojom djecom provodimo otvaranjem bilježnica i udžbenika te ispravljanjem napisanog, blago objašnjavajući da su autori/ce pa i oni/e koji/e izvode nastavu ove primjere mogli/e prikazati i tako da i mama gleda televiziju, te da ženski likovi nisu samo tužni i zli likovi, već da ima lektira u kojima su žene heroine sa svim moćima, vrlinama kao i muški likovi, te da ćemo tu knjigu čitati nakon što pročitamo ove redovne lektire, jer kako god okrenemo eksterna matura ne štedi nikoga.
Ako se osvrnemo i na organizacije civilnog društva tu ćemo također moći konstatovati da su žene te koje rukovode organizacijma, većina saradnica opet žene, teme kojima se bave su pretežno one koje se smatraju ženskim temama, a nasilja nad ženama i djevojčicama ima primat u skoro svim organizacijama i to već dugi niz godina. Mnogo novca se dobilo od raznih donator baš za implementaciju projekata koji su se bavili nasiljem uzduž i poprijeko. Sigurne kuće koje treba održavati, a koje bi izgleda dovođenjem reda u društvu dovele u pitanje opstanak nekih organizacija, pa je bavljenje nasiljem prije svega posljedično, a ne traganje za uzrocima, sa multidisciplinarnim pristupom i djelovanjem kako bi se ova pošast suzbijala a ne održavala na životu.
Postoji i nezvanični podatak da nas žena u članstvu političkih subjekata u BiH ima oko 33 posto. Skoro sve i jedna partija u BiH ima famoznu interesnu organizaciju žena u kojem žene suvereno vladaju, kreiraju svoje programe i ciljeve djelovanja, te im se rijetko ko iz rukovodstva miješa, jer je već postalo uvriježeno da se grupica žena unutar partije ionako bavi nekim nebitnim stvarima, od nasilja u porodici do porodiljnih naknada i tako u krug. Po muškom načinu djelovanja u partiji to i nisu neke teme koje će zaokupirati javnost, niti su to teme kojima bi se na bilo koji način moglo ugroziti muško rukovođenje državom, društvom, ženama, porodicom, cvijećem, proljećem i slično. To naprosto nisu teme od kojih se neka muška, u rodnom listu upisana, foteljica može dovesti u pitanje, pa se s toga niko ni ne zavrće u interesnu organizaciju žena unutar partije, a još manje nekog zanima šta su njihovi planovi rada i djelovanja. Ali, evo i mimo partije, moramo se upitati šta su zaista njihovi planovi rada i djelovanja, programski ciljevi i koliko ih društvena zbilja zapravo dotiče.
Iako većina interesnih organizacija žena političkih partija redovno okači slikice na svoje FB profile, pored kojih nam nekad navedu i teme o kojima su taj dan razgovarale, bilo da su same organizirale sastanak na tu temu ili su učesnice na poziv organizacija civilnog društva baš na temu nasilja nad ženama, nasilja u porodici, nasilje uzduž i poprijeko, danas, kada su u samo nekoliko dana svirepo ubijene tri žene, Irma, Sumeja i Lana, sve mi nijemo šutimo. Čitamo crnu hroniku, izražavamo svoje emocije na svoj način, komentarišemo na društvenim mrežama i svakog čuda tri dana dosta.
Motivi ubistava se mogu samo pretpostaviti, ali već sama činjenica da se radi o relacijskim krivičnim djelima, kao i statistika koja navodi da je u Bosni I Hercegovini svaka druga žena doživjela jedan od oblika nasilja i to od najbližeg srodnika/poznanika obavezuje sve nas, a posebno nas žene da se što prije pozabavimo uzrocima koje dovode do nasilja, preispitamo sebe kao pojedinke bez obzira gdje radimo i čime se bavimo, svojim mogućnostima djelovanja a sve s ciljem suzbijanja ove pošasti.
Krajnje je vrijeme da se žene iz svih sfera društva okupe oko zajedničke akcije djelovanja. Ako je već nasilje ženska tema, onda joj trebamo pristupiti na ženski način, uvezati se strateški i multisektoralno, te kontinuirano i ciljano raditi, odnosno volontirati.
U zemlji sa 50,9 posto žena femicid je tema koja nas sve obavezuje da konačno sa riječi pređemo na djela.
