Josip Mlakić: Imamo problem sa bahatim intelektualizmom

Ako rad stvara čovjeka, onda je to Josip Mlakić. Rodom iz Bugojna, književnik , višestruko nagrađivani autor i scenarist, sa neobičnim zanimanjem strojarskog inženjera, napisao je neka od najboljih djela bh. i regionalne književnosti poput romana „Živi i mrtvi“, „Crni gavran i bijele vrane“, „Skica u ledu“, „Živi i mrtvi“, „Svježe obojeno“, „Bezdan“, „Božji gnjev“, „Kad magle stanu“ i mnoge druge. Kada bismo brojali Mlakićeve nagrade i angažmane, njih je zaista teško sve izbrojati- od osam zlatnih pulskih arena za film „Živi i mrtvi“ za koji je Mlakić napisao scenarij, „Zlatne arene“ u Puli za scenarij koji je napisao za film „Imena višnje“ Branka Schmidta, do kazališnih predstava poput „Mrtve ribe plivaju na leđima“ i istoimenog filma redatelja Kristijana Milića, urađenih prema Mlakićevom romanu, književnih nagrada „Ivan Goran Kovačić“ i „Kočićevo Pero“, nagrade „Vladimir Nazor“, nagrade „fra Martin Nedić“, te one posljednje „Mirko Kovač“ za roman godine, riječi bi bile suvišne. Sa ovim vrhunskim autorom, koji je uz druga značajna imena domaće i regionalne književnosti, gost ovogodišnjeg festivala Poligon u Mostaru, razgovarali smo o strasti i dijagnozi zvanoj pisanje, njegovim romanima i načinu na koji se oni (ne)uklapaju u sliku savremenog bh.društva i književnu scenu BiH, problemima pisaca u Hrvatskoj, egzistenciji pisaca i problemima egzistencije u zemlji podijeljenosti i etnonacionalnih sukoba, knjizi na tržištu, slobodi koja život znači i (ne)mogućnostima da književnošću promijenimo svijet.

ŽRTVE NEMAJU NACIONALNOST: Zločin je zločin. Osnovni diskurs u našem društvu svih ovih godina je da se da se stvari promatraju iz vizure zločinaca, da žrtve ili zločinci neminovno time postaju „naši“ ili „njihovi“. Da se to društvo okrenulo žrtvama koje su počesto stigmatizirane i toliko u ovoj zemlji iztraumatizirane, uzmimo samo primjer Bugojna recimo, gdje ljudi još uvijek ne znaju gdje su pokopana tijela njihovih ubijenih, da smo dakle promatrali to društvo iz vizure žrtava, a žrtve nemaju nacionalnost, niti je smiju imati, jer svaka žrtva mora biti ista, ovo bi društvo danas izgledalo čini mi se puno  bolje.  Sve je otišlo u neku krivu stranu i mi danas beremo plodove tog gnjeva.

INTERVIEW.BA: Vaš roman „Crni gavran bijele vrane“ iz 2018. godine, upečatljivo oslikava prostor savremenog bh. društva gdje izgleda da jedino prevaranti i kriminalci mogu doći do izražaja i nesmetano uživati sve povlastice. Razočarava li Vas ta činjenica da ne možete promijeniti svijest takvih ljudi koje opisujete u svojim romanima?

MLAKIĆ: Naravno da me užasava ta činjenica, to da ne možemo ništa promijeniti, pogotovo ne književnošću, međutim, knjiga je tu da uspostavi određenu dijagnozu, a  ja sam to pokušao preko ovog romana koji je kriminalistički. Preko toga se na najbolji način može dijagnosticirati društvo sa svim svojim nedostatcima i manama,  jer krimić kao žanr ima i svoju socijalnu i društvenu dimenziju.  Tako da sam preko te knjige pokušao progovoriti  o poratnom bh. društvu. Ne frustriraju me, ne volim reći da me frustriraju, jer čovjek ako uđe u to da ga stvarnost oko njega frustrira, počne da u sebi stvara neki nepotreban bijes. Ono najdragocjenije što danas moramo je to da sačuvamo taj neki mir u sebi, kao neki azil, utočište od stvarnosti.  To je nešto najdragocjenije, čini mi se.

INTERVIEW.BA: Prije dvije godine izjavili ste da oni koji se zaklinju u Boga često aktivno sudjeluju u kreiranju svijeta u kojem onda nema mjesta za Boga, jer sve ingerencije božanstva preuzima profit. Kako pisac da sačuva tu svoju autentičnost, i da odoli imperativu modernog kapitalizma svedenog na profit kao centralnu vrijednost svakog i društva i sistema, a da istovremeno podmiri sve svoje egzistencijalne potrebe, znači li to zapravo da pisac može biti ili dobar ili bogat, a nikako oboje?

MLAKIĆ: To možemo promatrati od slučaja do slučaja. Ja sam imao tu sreću da sam nekih dvadeset i nešto godina radio u struci, u jednom poduzeću kao inženjer, što je iznimno naporan posao, ali mi je to dalo egzistencijalnu sigurnost. To vam daje  jednu vrstu slobode, kada niste u strahu za vlastitu egzistenciju, pa možete progovoriti bez posljedica i o anomalijama u društvu, društvu koje je u velikoj mjeri ustrašeno.

INTERVIEW.BA: Može li pisac pisati jedno, a misliti i raditi drugo, da li pisac uopšte može biti loš čovjek?

MLAKIĆ: Može, naravno da može. Evo imamo primjer najnovijeg nobelovca Petera Handkea koji je odličan pisac, ali nitko za njega niti u primisli ne bi rekao da je dobar čovjek,  kada se prisjetimo njegove uloge 90-tih na ovim prostorima, kada je bio Miloševićev propagandista.  Moguće da je on bio u određenim zabludama, ali to ga ne opravdava, jer je cijeli svijet vidio koje je zlo došlo iz Beograda tih godina, a on je ostao čak i danas, nakon svih saznanja o recimo srebreničkom genocidu i zločinima koji su vršeni u logorima, vjeran toj ideologiji, što možda najbolje govori o njemu kao o osobi. A što se tiče njegovog književnog rada, bez obzira na sve kontroverze, tu ne bi trebalo biti spora oko dodjele Nobelove nagrade Handkeu,  jer je on tu nagradu trebao dobiti još 80-tih godina. On danas nema niti približno ono značenje kakvo je imao u to vrijeme. Njegova današnja “vidljivost” je uglavnom rezultat političkih kontroverzi.

INTERVIEW.BA: U romanu „Skica u ledu“ koji je dobio prošlogodišnju književnu nagradu za najbolji roman, uputili ste poruku da zločine ne treba klasifikovati prema tome ko ih je počinio, u ovom kontekstu govorimo o HVO i ARBiH. Koliko ste prije nego što ste se upustili u proces pisanja romana sa takvim akcentom, imali na umu  da je društvo sa duboko ukorijenjenim podjelama, i u kojem još uvijek postoje „naši“ koji su krivi manje i „njihovi“ koji su krivi za sve, nespremno prihvatiti takav koncept prema kojem onaj koji je napadnut, i onaj koji je morao da se brani, uopšte može biti bilo kako kriv?

MLAKIĆ: Zločin je zločin. Osnovni diskurs u našem društvu svih ovih godina je da se da se stvari promatraju iz vizure zločinaca, da žrtve ili zločinci neminovno time postaju „naši“ ili „njihovi“. Da se to društvo okrenulo žrtvama koje su počesto stigmatizirane i toliko u ovoj zemlji istraumatizirane, uzmimo samo primjer Bugojna recimo, gdje ljudi još uvijek ne znaju gdje su pokopana tijela njihovih ubijenih, da smo dakle promatrali to društvo iz vizure žrtava, a žrtve nemaju nacionalnost, niti je smiju imati, jer svaka žrtva mora biti ista, ovo bi društvo danas izgledalo čini mi se puno  bolje.  Sve je otišlo u neku krivu stranu i mi danas beremo plodove tog gnjeva.

INTERVIEW.BA: Dobili ste mnoge nagrade i priznanja za romane koje ste objavili, napisali scenarije za višestruko nagrađivane filmove, prema Vašim romanima rađene su i pozorišne predstave. Kako uopšte komentarišete to da ste na kulturnoj sceni Hrvatske prisutniji nego ovdje u BiH, da li je Vaš rad ovdje dovoljno vrednovan?

MLAKIĆ: Ne razmišljam mnogo o tome, u Hrvatskoj sam prisutan od samih početaka, i Hrvatska ima pristojnu književnu infrastrukturu. Ja kada odem u Zagreb, meni se tamošnje književnici obično žale na stanje u književnosti, a ja im uvijek navedem primjer Bosne i Hercegovine gdje još uvijek postoji PDV na knjige, kao malo gdje. S druge strane većina kvalitetnijih bh. književnika objavljuje u Hrvatskoj: Semezdin Mehmedinović, Faruk Šehić, Selvedin Avdić, Emir Imamović, pa Almin Kaplan i cijeli niz drugih pisaca. Imamo i slučaj Elvedina Nezirovića koji obavljuje u Beogradu. Dakle, književnost je tu marginalizirana, pa odgovor na vaše pitanje trebamo prvenstveno promatrati u tom kontekstu.

INTERVIEW.BA: Smatrate li da ste za određene književne nagrade dodjeljivane piscima u BiH ostali uskraćeni, uklapate li se Vi u njihove kriterije i parametre prema kojima se pravi selekcija za dodjeljivanje takvih priznanja, kakvi su ti kriteriji? 

MLAKIĆ: Ne bih o tome govorio. Ja sam recimo u nekim književnim nagradama mnogo puta u užem izboru a da ih nisam dobio. Prije mi je to bila jedna vrsta frustracije, ali je to u posljednje vrijeme prešlo u ravnodušnost. Pisac ne bi trebao govoriti o književnim nagradama, pogotovo onim koje nije dobio. Treba govoriti, dakle, isključivo o onima koje je dobio. Primjerice, posljednja nagrada Mirko Kovač mi znači mnogo zbog dvije stvari: Mirko Kovač je neupitni klasik, a istovremeno suvremenik moje književne generacije što je iznimna privilegija, a imao sam tu čast da sam ga i osobno upoznao.

INTERVIEW.BA: Veoma me dojmilo kada ste rekli kako kod nas ljudi nemaju kada da čitaju Bibliju, ali da imaju sveštenika da im sve to objasni, da iz crkava idu u kladionice, sa časova vjeronauke na koncert Thompsona. U istom tom kontekstu pominjete gange, film „Radio ganga“ Zdenka Jurilja, koji je otvorio ovogodišnji festival Mediteran, bosanske franjevce. Da li su i naš akademski intelektualizam, naš javni diskurs i medijski prostori  prenatrpani politikom i apostrofiranjem tog troslojnog etnonacionalizma u svojim sadržajima, da nema prostora za takve pozitivne primjere spajanja tradicionalnog i alternativnog, čime naša kulturna baština obiluje?

MLAKIĆ: Da, imamo mi upravo taj problem. Ne znam sjećate li se da je aktualna ministrica kulture u BiH dala određena sredstva jednom etnografskom festivalu na Kupresu, te se po njoj digla kuka i motika. To govori upravo govori o tom omalovažavajućem odnosu. Ja bih bio mnogo sretniji da su ta sredstva otišla recimo kupreškoj knjižnici,  ali i te stvari imaju neku svoju vrijednost, njegovanje pozitivne tradicije, i treba ih podržavati.  Mi imamo tu problem s tim bahatim kvaziintelektualizmom koji gleda na svijet  s visine, gdje se o drugima ne želi razmišljati. Vi ste tu spomenuli film o gangi. Iako nikada nisam bio ljubitelj gange, ali strast koju pokazuje glavni lik filma “Radio ganga” je očaravajuća, taj čovjek je beskrajno ispunjen s tim što radi: prikuplja i arhivira gange od ljudi starije dobi. Ja sam to usporedio s onom Andrićevom, po kojoj sa svakim fratrom umire jedan svijet.

 INTERVIEW.BA: Čuli ste i priče o Vama kao nekome ko je „ipak samo strojarski inženjer“, kao da to ima neke veze sa književnim talentom, jer je ideja proletarijata i radničke solidarnosti i jednakosti duboko u korijenu ideologije ljevice koji zagovara naša socijaldemokratija, a kojoj opet sa druge strane i pripada najveći broj književnika, umjetnika i progresivnijih ljudi iz akademskog spektra. Ko je pričao o Vama takve priče, da li oni zaista ljude toliko gledaju kroz zvanje koje imaju ili je u pitanju nešto drugo?

MLAKIĆ: Prije svega treba malo razmotriti te pojmove. Naime, mi danas živimo u svijetu bez bilo kakvih smislenih ideologija.  Mi danas imamo to nešto što se naziva ljevicom, a ljevice nema bez jake ideološke podloge. Mi zapravo danas nemamo ništa od toga. Danas je jednostavno samo ostala ta neka podjela po inerciji iz predratnog perioda, i jednostavno ljudi su ušli u te nekakve tokove čisto iz koristoljublja. Mnogo književnika pripada toj lijevoj ideji po nekakvom refleksu, ali tu ima više poze od bilo čega drugoga.  S druge strane, desnica je uvijek bila prirodni neprijatelj kulture, ali te podjele u današnjem društvu nemaju više ono značenje koje su imale. Ukratko, govorimo o obesmišljenim pojmovima,  koji ne znače u suštini ništa, a često su nam pokriće za sve.

INTERVIEW.BA: Kažete da ne može svako pisati za tržište, jer je ono jedno veliko ništa. S druge strane, Vaši su romani nagrađivani, pa me zanima kako Vi sebe onda prepoznajete i  vidite na tom tržištu gdje se Vaši romani prodaju, možete li i da li želite biti izvan njega?

MLAKIĆ: Što se tiče tržišta samog kao tržišta, tu književnost nema šta tražiti, posebno u ovakvim malim jezicima, kakvi su ovi naši ovdje.  Vi danas ne možete objaviti nijednu knjigu, bez obzira na to kakav sadržaj ona imala, koja je tržišno isplativa, to vrijedi i za film. Ja pišem ponajviše zbog sebe, jer mi je to opsesija. Ne razmišljam o tržištu, meni je bitno napisati knjigu, da ona bude objavljena.  Pisci ovdje, dakle, ne mogu unaprijed računati tržište, na bilo kakvu izglednu zaradu. Ja sam radio paralelno inžinjerski posao, upravo stoga da bih imao slobodu da pišem onako kako želim, da pišem uopće, jer bez neke osigurane egzistencije čovjek ne može mirne glave sjesti i pisati.

INTERVIEW.BA: Vaš roman „Mrtve ribe plivaju na leđima“, kritika je neoliberalnog društva koji na svojoj sceni promoviše vladavinu antiutopijskog radikalizma. Možemo li te „mrtve“ ribe nekako oživjeti i prosvijetliti, da Vas neko pita kako biste osmislili tu pozornicu gdje se na morkoj pučini neke ribe utapaju, neka plivaju, a neke trebaju da isplivaju, šta biste rekli?

MLAKIĆ: Mislim da ne postoji povijesno vrijeme u kojem je manje zahvalno biti bilo kakav  prognozer.  Mi smo 80-tih, u vrijeme kada sam ja bio na studiju, imali jasnu viziju budućnosti od studija do mirovine.  Danas toga više nema, i to je, čini mi se, ključni problem današnjeg društva. Uz to, svuda, ne samo kod nas, sustav vrijednosti je potpuno urušen. To vidimo po ratovima koji se danas u svijetu vode, po lakoći kojom velike sile ulazi u njih, ratove u kojima nepotrebno stradavaju stotine tisuća ljudi.

Prethodna vijest

Senka Marić: Ako Bog postoji onda je to ljubav

Naredna vijest

Direktor Komunalnog Trebinje Nedeljko Lambeta: U narednom periodu planiramo očistiti okolinu grada