Senka Marić: Ako Bog postoji onda je to ljubav

Jedna od zasigurno najaktuelnijih spisateljica savremene književnosti, koje tretiraju žensko tijelo kroz prizmu ženskog ja i ženskih identiteta, jeste i Senka Marić. Sa ovom mostarskom autoricom i spisateljicom, esejisticom i književnom prevoditeljicom, te dobitnicom nekoliko književnih nagrada, razgovarali smo za interview.ba neposredno po njenom povratku sa sinoćnje promocije u Konjicu, i u sklopu književnog festivala „Poligon“ u Mostaru na kojem je ove godine uzela učešće, ali i u povodu današnjeg obilježavanja Međunarodnog dana djevojčica. Ova dobitnica evropske nagrade Vitez/škinja poezije 2013., prve nagrade Zija Dizdarević iz 2000. godine, književne nagrade Meša Selimović za najbolji roman objavljen u 2018. godini, razgovarali smo o ženskom identitetu u ženskom tijelu, i tijelu kao alatu sopstvene borbe za osnaživanje tog identiteta, putevima koji nas vode do vlastitog osnaživanja sebe, ljubavi prema sebi i vlastitom tijelu, načinima na koji književnost tretira tijelo, a kako se ono u stvarnosti vidi, predrasudama i stereotipima kada je u pitanju ljepota ženskog tijela i ženski identitet, odnosu sredine prema bolestima poput karcinoma, mentalnih oboljenja i drugih, ali i odnosu prema normalnosti kao unificiranom obrascu društva u koji se svi moramo prema istom kalupu uklopiti, ili od njega odudarati kao autsajderi.

TIJELO KAO  PROSTOR BEZGRANIČNIH MOGUĆNOSTI:  Kintsugi je umjetnička japanska tehnika popravljanja rezova i oštećenja u cilju da se ona kao takva istaknu, a primarna umjetnička nit u mojoj knjizi „Kintsugi tijela“ s tim povezana, je isticanje tijela koje je kao takvo zahvaćeno karcinomom dojke. Ako dakle o takvom tijelu razmišljamo, biće nam jasno da je takvo tijelo izloženo stalnim rezovima, da je pretrpjelo mnoštvo operacija i različitih trauma. Tako da je dakle, „kintsugi“ kao naslov i ono što u tom stvarnom smislu predstavlja, preneseno na umjetničko djelo, jako dobro uklopljeno u ono što sam ja željela da kažem u romanu, a to je da i tijelo koje prođe kroz sve te takve stvari i dalje ostaje lijepo na jedan značajniji i svakako dublji način. U književnom smislu, ali isto tako i u životnom, tijelo se postavlja kao prostor bezgraničnih mogućnosti. Upravo na tome sam i insistirala, da čak i tijelo zahvaćeno bolešću i dalje jeste živo tijelo, bez obzira na tu poziciju bolesnika, jer su to ljudi koji su u stanju da osjećaju najrazličitije emocije, uključujući i erotsku žudnju koja je kao taj eros nekako nasuprot smrti.

INTERVIEW.BA: Danas obilježavamo Međunarodni dan djevojčica, pa bi možda bilo zgodno povezati Vaš rad sa nekom vrstom feminističkog pristupa u čijem je epicentru borba za prava žena i djevojčica, a koji ja kao čitatelj/ka prepoznajem. U Vašoj poeziji kroz čitanje pojedinih stihova, zaista nazirem poziciju potlačene žene, kada npr. kažete „iako bi mogao biti i morski pas, grizete isto“ ili „nikad ti neću o tome govoriti kako sam misleći na tebe pala preko vesla u maloj barci i do kraja ljeta gledala kako mi se na butini mijenjaju boje modrica“, da li Vam je zapravo bila svjesna namjera indirektno kazivati o rodnoj (ne)ravnopravnosti?

MARIĆ: To žensko iskustvo svijeta je uvijek ono što ja na neki način tematiziram u svom pisanju, to je neki intimni impuls koji mene ustvari drži u cijeloj priči. To nije ništa pretjerano osviješteno na način da sam ja planski odlučila da su to teme kojima ću ja da se bavim, nego se rađa spontano, kako u poeziji, tako i u književnosti u prozi. Meni to jesu interesantne i bliske teme, dakle, gdje smo to mi kao žene, kakve uloge se nama nameću, gdje smo mi u društvu, a gdje u vlastitim prirodama, koliko smo dosljedne sebi, gdje na kraju krajeva idemo i gdje ćemo stići.

INTERVIEW.BA:  Dakle, smatrate sebe feministkinjom?

MARIĆ:  To su nekako teme koje su mene zaokupile, ja se apsolutno smatram feministkinjom i nekako smatram da je daleko više ljudi koji jesu feministi, ali da toga nisu svjesni. To je zbog toga jer se nekako tu brkaju termini, pa se feminizam u općoj percepciji smatra samo kao onaj najradikalniji feminizam, i ljudi ne uspijevaju sebi da rasvijetle tu suštinu problema. Mislim zapravo da je situacija po tom pitanju daleko bolja nego što to izgleda prema nekim statističkim pokazateljima i brojevima o tome da li su feministi i feministkinje ili to nisu, jer sa feminističkog aspekta nekako smatram da ne postoji to da neko pri zdravoj pameti u današnjem vremenu može da ne bude feminista ili feministkinja, i da ne smatra to da svi trebamo da budemo jednaki i da imamo ista prava.  

INTERVIEW.BA:   Vječno propitivanje ženskog tijela prisutno u radovima mnogih autorica sa feminističkim prefiksom, veoma temeljito ste obradili u djelu „Kintsugi tijela“, za koje ste dobili i književnu nagradu „Meša Selimović“. Šta uopšte znači ta riječ „kintsugi“, i zbog čega je bilo bitno da baš nju povežete sa ženskim tijelom (ili tijelom) općenito?

MARIĆ:  Kintsugi je umjetnička japanska tehnika popravljanja rezova i oštećenja u cilju da se ona kao takva istaknu, a primarna umjetnička nit u mojoj knjizi s tim povezana, je isticanje tijela koje je kao takvo zahvaćeno karcinomom dojke. Ako dakle o takvom tijelu razmišljamo, biće nam jasno da je takvo tijelo izloženo stalnim rezovima, da je pretrpjelo mnoštvo operacija i različitih trauma. Tako da je dakle, „kintsugi“ kao naslov i ono što u tom stvarnom smislu predstavlja, preneseno na umjetničko djelo, jako dobro uklopljeno u ono što sam ja željela da kažem u romanu, a to je da i tijelo koje prođe kroz sve te takve stvari i dalje ostaje lijepo na jedan značajniji i svakako dublji način.

INTERVIEW.BA:  U „privatnom ratu“ koji sa sobom vodimo kako bismo pobijedili bolest, manjak samopouzdanja, naše unutrašnje nesigurnosti i slabosti, strah od smrti i na kraju samu smrt, koja kao takva mora ostati potisnuta željom za životom, govorite kroz prizmu vlastitog iskustva. Koji su to alati Vaše borbe da u „privatnom ratu“ kako kažete, sačuvate sebe u životu, i svoj život kao stvar vrijednu življenja, kako da se zapravo svi mi odupremo tome da ne posrnemo?

MARIĆ: Mislim da je to jedino što svako sam za sebe mora da otkrije, jer mi smo različiti, svijet doživljavamo i vidimo na različite načine, pravimo različite izbore. To je ono što moja junakinja, ili možda ja nastoji, ako sada mogu da razdvojim ta dva lika, ko sam ja, a ko ja ta moja junakinja u toj distinkciji, ali ako govorimo o meni kao o privatnoj osobi, koja nije mnogo različita od te neke junakinje o kojoj govorim u svojoj pjesmi, snaga kao alat svakako da jeste. Borba međutim, o kojoj govorimo i u onom metaforičkom, i u onom realnom smislu, često je trošenje energije na ono što je uzaludno i kontraproduktivno. Mislim da se jednostavno treba suprotno od toga, ne stati sa životom, nego osjetiti svoju snagu, i nekako centar svega pronaći u sebi, a ne oko sebe. Da budem preciznija, jedina borba ako ona postoji, jeste borba sa samim sobom, da ne dozvolimo da nas strah proguta, obuzme i uvjeri u to da ćemo u svemu tome izgubiti taj „privatni rat“ i da nećemo ostati živi, dakle da bude suprotno od toga da osjećamo sebe u svijetu, i sebe u sebi. Mislim da u tom slučaju imamo puno više energije da izguramo sve to do kraja.

INTERVIEW.BA:     Izgleda da je ljudsko tijelo u fokusu višeznačnog i višenamjenskog, hiperkontekstualnog razmatranja i primjene mnogih koji ga na svoj način tumače i zloupotrebljavaju. Koji je to Vaš akcenat kada je ljudsko tijelo u pitanju, da li je ono isuviše materijalizovano i popredmećeno, lišeno njegovih duhovnih svojstava, i može li uopšte tijelo biti odvojeno od duhovnosti i čovjekove nutrine, izgleda da u stvarnosti ljudi uglavnom pokušavaju odvojiti ta dva zasebna koncepta- dušu i tijelo, duhovno i materijalno?

MARIĆ:  Tema tijela je za mene, ako ništa drugo, u književnom smislu zaista neiscrpna. Tijelo je ako ništa drugo, onda okvir koji nam omogućava da postojimo, a sada ne znamo, i mislim da niko ne zna o tome kako postoji ta neka druga duhovna sfera na kojoj ono postoji, dakle, da nakon što u tijelu više ne postojimo, mi postojimo možda na nekom drugom duhovnom nivou. Da li sa tijelom sve završava, to ne može niko, barem dokazano znati, ali u ovom životu u kojem jesmo, tijelo jeste prostor koje nam omogućava postojanje. Tijelo se u književnom smislu može uvijek tumačiti na različite načine, a meni je zapravo interesantno kako to tijelo nas održava kao prostor, šta se u tom smislu onda dešava i sa našim duhovnim i umnim, u trenutku kada tijelo prestaje da želi da učestvuje u cijelom tom procesu našeg življenja. Sa druge strane opet, imate to tretiranje tijela u medicinskom procesu, kako ono podnosi bol, kako se sve to uvezuje sa našim psihičkim stanjem, tako da u književnom smislu, ali isto tako i u životnom, tijelo se postavlja kao neki prostor bezgraničnih mogućnosti. Upravo na tome sam i insistirala, da čak i tijelo zahvaćeno bolešću i dalje jeste živo tijelo, bez obzira na tu poziciju bolesnika, jer su to ljudi koji su u stanju da osjećaju najrazličitije emocije, uključujući i erotsku žudnju koja je nekako kao taj eros nasuprot smrti.

INTERVIEW.BA:  Jučer smo obilježavali Svjetski dan mentalnog zdravlja. Kakav je prema Vašem mišljenju odnos okoline kada je zdravlje kao takvo, općenito u pitanju, da li nas je sramota reći da od nečega bolujemo, jer nas odmah povezuju sa narušenim mentalnim zdravljem, odnosno, ljudi gledaju da se distanciraju od takvih koji od nečega „boluju“, jer smatraju da čovjek u bolesti ne može ostati mentalno sačuvan, da li su Vas partneri odbacivali?

MARIĆ: Ne mogu reći da su me odbacivali, ali opet se evo vraćam na to šta je književna junakinja, a šta sam ja. Mi imamo svoje razlike, a ja sam u romanu pokušavala kroz jedan lik da propitam i odnos ljubavi, i odnos muškarca prema ženi, šta je to teška žena i kako to ona treba da izgleda. Sa druge strane, postoji i nešto što je kao simpatička magija, gdje smo mi nedovoljno osviješteni, što opet ima svoje neke istorijske razloge, kako su se stvari odvijale od samog početka, i kako su došle do ovoga danas. Kada govorimo o opasnim bolestima, one se uvijek smatraju pomalo i zaraznim, tako da i sami mi nekako pristajanjem uz to, možemo i sami da se zarazimo. Postoji na kraju krajeva, i mnogo smiješnih momenata kako su ljudi te mentalne bolesnike svrstali u kategoriju problematičnih, a ljudi koji imaju mentalne bolesti apsolutno nisu uključeni u društvo. To je posljedica insistiranja na tom surovom konceptu normalnosti, ma šta on značio, da mi svi moramo da budemo normalni, i ta se normalnost postavlja kao jedna srednja, zajednička kategorija koja je, ako vrlo realno razmislimo o tome, apsolutno pogubna. Onda je to potenciranje da se svi susretnemo u toj srednjoj tački normalnosti, zapravo problem odmicanja od problema ljudi koji su oboljeli, prema kojima, koliko god ti bolesnici teški bili, naš odnos konkretno mora biti daleko drugačiji.

INTERVIEW.BA:  Neki od Vaših stihova glase „Ako Bog postoji, onda on sigurno spava u uvalama Boke“, kažete dakle „ako postoji“. Da li je Bog spavao ili Vam je pomogao da izađete iz svog „privatnog rata“ kao pobjednik/ica, gdje Bog spava i da li spava, posmatra li nas dovoljno i objektivno, pitanje može da se oslanja i na karcinom dojke koji ste maloprije pominjali i o njemu pisali?

MARIĆ:  Apsolutno sam nereligiozna osoba ustvari. Najkraće rečeno, masovne religije donijele su najveće zlo na ovoj planeti. Sa druge strane, mislim da jesam prilično duhovna, vjerujem u neku povezanost ljudi, u neku energiju, da ima nešto više od onoga što golim okom možemo da vidimo. Šta je to, ja naravno ne znam, niti bilo ko može o tome nešto pouzdano da zna, ali ako bih trebala to da imenujem, za mene bi to stvarno bila ljubav, taj neki uzvišeni ljudski osjećaj spremnosti da dajemo ljubav i da je osjećamo. Ako nešto mislim da postoji, i ako postoji, to bi se moglo nazvati ljubav, ta emocija koja nas povezuje i koja čini da sve ide u nekom dobrom pravcu i donosi dobre stvari.

INTERVIEW.BA:  Vaša poezija je uveliko prožeta motivom ljubavi kao takvim. Poznata je stvar ta da je kroz umjetnički izraz, ljubav nerijetko apstraktan pojam i metaforički prikazana od strane autora, koji se zapravo ne obraća nekoj konkretnoj osobi, dakle- ljubav je i Bog, i život, i svijet, i priroda, Bog je ljubav, a ona je univerzalna, čak bespolna, umjetnici generalno važe za ljude koji pate, to je neka konstanta, i tome slične misli. Kada se poetski veoma snažno obraćate muškom rodu, mislite li Vi pri tome na konkretnog muškarca iz Vaše realnosti, da li je Vas lično neko naročito povrijedio?

MARIĆ:  Pisanje proze i poezije je prostor igre, prostor u kojem ja propitujem različite obrasce i različite stvari. Neke pjesme zasigurno jesu govorile o nekim konkretnim ljudima, ali sve apsolutno nisu. U tim pjesmama prožetim nekim dubokim ljubavnim patnjama, opet nisam bila ja, nego se radilo o tome kako jedna žena u toj situaciji osjeća, i to je ono što se meni uspostavlja kao motiv, razlog kako počinjem da ulazim uopšte u jednu pjesmu. Dakle, to je moj alterego, pa se opet vraćam na to ko sam ja, a ko je moja junakinja, u smislu onoga kako ja to što ona proživljava vidim.

INTERVIEW.BA:  Gdje je to Vaše „tajno mjesto gdje uvijek je hlad, tamo zakopam tugu“, kako ste to rekli u svojim stihovima pjesme „Arabeska“, može li se tuga zakopati i kako?

MARIĆ:  Može se zakopati. Sve se može zakopati tako da jednostavno prođe pored nas, ali pitanje je koliko je to pametno i šta dobivamo s tim. Moje tajno mjesto je veoma konkretno, to je na otoku Pelješcu, i moj je plan da ću jednom tamo da živim. Ako postoji raj, to je to, ako postoji mjesto gdje se ja osjećam savršeno, to je onda to, i u tom sam smislu recimo veoma sretna. To je mjesto gdje osjećam da zaista pripadam.

INTERVIEW.BA:  U jednoj od Vaših pjesama naziva„Na obali Pacifika“ navodite stihove „na njegovim kapcima sam prljava fleka, ne uznemiruje me ta smrt“, jer „pod vodom ionako ni smrt ni riječi nemaju značenja“, da li su Vas misli nekada vodile ka suicidu, gdje, da se opet naslonim na jučerašnji Svjetski dan mentalnog zdravlja, i današnji Međunarodni dan djevojčica, mnoge žene tako završe krijući tugu i u nemogućnosti da o njoj javno progovore, koju Vi otvoreno iznosite u Vašim pjesmama?

MARIĆ:  Pjesme su pjesme, i nužno nevezane za moj privatni život. Lično ja, nikad nisam bila suicidna osoba, čak sam i veoma optimistična i vedra, puno vedrija i pozitivnija nego što bi se to iz pjesama moglo zaključiti, za propitivanje nekih drugih modela postojanja u jednu ruku. Moja poezija je sa jedne strane taj intimniji okvir tema ženskog ja, kroz poeziju puno više propitujem to pitanje žene i ljubavi, tog ženskog ja koje i kroz književnost kao junakinje,  i u realnom konceptu društva, tako tužno gubimo.

INTERVIEW.BA:   Da li ćete nastaviti pisati poeziju, i zbog čega ste zapravo u njoj pronašli svoje utočište, šta je to što dijeli ova dva svijeta, od kojih ste do sada, jednom od njih više pripadali?

MARIĆ:  Poeziju ja pišem jako dugo, ustvari cijeli život je pišem koliko god to nevjerovatno zvuči, što ne znači uopšte da je ona dobra, ali pišem je od osme godine. Poezija je tako jedan moj najintimniji prostor u kojem ja radim sve ovo što sam već rekla- propitujem svijet, razlažem sebe, pokušavam da nađem neke odgovore, doživljavam svoje privatne male katarze itd. Uvjerena sam da, šta god se bude dešavalo, da li ću ja pisati ili neću, kako ću pisati, sve je to vrlo otvoreno, od toga da li ću o tome pisati svoju poeziju, ali zasigurno znam da ću je pisati. Proza je ipak nešto drugo, nešto čemu se pristupa puno više planski, puno smišljenije, ali tu postoji neka druga vrsta impulsa i poriva da biste se u taj rad uključili. Kako sada stvari stoje, čini mi se da ću pisati i jedno i drugo. Trenutno imam u pripremi jednu zbirku poezije i radim već neko duže vrijeme na jednom romanu gdje su obuhvaćene neke ženske teme, i kroz jedan generacijski presjek ustvari pokušavam da propitam položaj žene u društvu.

 

Prethodna vijest

Korisnica usluga mentalnog zdravlja iz Sarajeva: Život nema reprizu, najviše možemo pomoći sami sebi

Naredna vijest

Josip Mlakić: Imamo problem sa bahatim intelektualizmom