Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se danas u cijelom svijetu, a tim povodom razgovarali smo sa Š.Z. (57) koja se liječi od šizofrenije od koje je oboljela sa 24 godine i prošla kroz faze kriza identiteta, pada samopouzdanja i gubitka vjere u sebe, život i svijet oko sebe. Kao osobu koja je preživjela odbacivanje od strane okoline, predrasude koje vladaju u radnom okruženju kada je u pitanju odnos poslodavaca i radnih kolega prema takvim osobama, predrasudama koje ljudi imaju prema terapiji i traženju stručne pomoći, ustanovama za zbrinjavanje mentalno oboljelih, suicidu i najbitnijem od svega- načinu na koji možemo prevladati stanje depresije i izaći iz psihičkih kriza kao pobjednici, te vratiti vjeru u život bez obzira na dijagnozu.
ŽIVOT NEMA REPRIZU I VI STE GOSPODARI SVOGA ŽIVOTA: Niste sami i prihvatite sebe takvim kakvi jeste, razgovarajte o tome, družite se sa prijateljima, budite aktivni i podržite druge, uključite se u zajednicu, učinite nešto kreativno, hranite se pravilno, odredite svoj životni cilj, opustite se, produžite dalje, jer ste vi gospodari vašeg života. Život nema reprizu. Porodica može biti potpora, ali najviše možete pomoći sami sebi. Mišljenje sredine nije vrijedno toga da ostanete bez sebe.
INTERVIEW.BA: Šta smatrate da je najviše doprinijelo takvom Vašem stanju koje je započelo sa depresijom?
Z: Nekako sve što se oko mene dešava me pogađalo, i ne samo to što je u vezi samnom, nego i ono što nema veze samnom lično, opet sam preživljavala. Mene su uvukle u depresiju neke moje bubice u glavi koje nisu bile uredu, to znam, jer nije to vrijedno da se čovjek povlači. U ratu sam otišla u invalidsku penziju, a bila sam najbolji student Ekonomskog fakulteta. Na Olimpijadi koje se vi i ne sjećate, radila sam kao hostesa i prevodilac. Tada sam zaradila novca da nisam znala šta bih sa njim. Razočarenje u ljubavi me je također dosta u to uvuklo, ali to je već davno prekrižena tema, nije to vrijedno. Volim dom i porodicu i uvijek sam mislila da ću imati svoju djecu. Žao mi je zbog toga, ali šta mogu. Imam ja svoju porodicu, ali željela sam zasnovati vlastitu i često jednoj prijateljici govorim o tome da mi je to zaista nešto za čim žalim, a ona mi kaže da ni ne treba da mi bude žao, jer ima i svakakve djece. Počela sam prije rata raditi u tvornici KtK Visoko, čak bila primljena i za stalno, ali roditelji su u ratu, pošto je taman bio počeo govorili da ne idem na posao. Otac kada me je vidio da se spremam, govorio je „Sjedi tu, gdje ćeš da pogineš, rat je, ne ideš ti nigdje“. U ratu sam dobila enterokolitis od vode koju i tako nismo imali. Na radnom mjestu su mi isto tako stajali na žulj, iako ja nisam nešto od nekoga bolja, takav odnos jednostavno ne volim, ali sam znala plačući doći kući. Onda su mi potpisali bolovanje, iako su mi bili rekli da sam na čekanju, međutim dali su mi otkaz da potpišem. Direktor je rekao: „Šta može, može“, evo ti invalidska penzija, rat je, i tako je bilo, sve od toga je prelomilo ponešto u meni.
INTERVIEW.BA: Kakva je bila Vaša mladost, kako Vas je okruženje prihvatalo u tim godinama kojih se većina ljudi rado sjeća?
Z: Imala sam 24 godine kada sam osjetila nemoć, slabost. Ismet Cerić je tada bio doktor. Imala sam dnevne terapije, tada sam prvi put prenoćila u ustanovi za mentalno zdravlje, u Koševo bolnici. Do mene je to u šta sam zapala, neke moje ambicije. Živjela sam sa željom da budem turistički vodič, voljela sam jezike i kada sam rekla za to tati i mami, tata je rekao da sam žensko, da trebam imati djecu, muža i gdje ću ja biti turistički vodič i hodati po svijetu, to mi je govorio. Nisam Ekonomski fakultet završila, ali u životu sam uvijek imala i za pojesti i popiti, i lijepu riječ. Imala sam jednu ljubav sa fakulteta i on je otišao u vojsku, jer su i njegovi roditelji vidjeli da ni on ne uči, a ni ja. Radila sam u
KTK Visoko na Mihrivodama, jer je to bilo nekako logično ako ne učiš, da malo probaš da radiš u proizvodnji. Do ustanove za mentalno zbrinjavanje sam prvi put došla ’84. godine da prenoćim, pustili su me kući, iako sam dolazila na dnevnu terapiju u Koševo bolnicu gdje me pokupe roditelji i idem kući. Bilo mi je lijepo na fakultetu sa te strane što sam bila najbolji student, ali sam stala sa učenjem, počela sam raditi.
INTERVIEW.BA: Ko je procijenio da treba da idete u ustanovu za liječenje mentalno oboljelih bolesnika Jagomir, ko Vas je pustio tamo?
Z: Brat i sestra. To nije bilo na moju inicijativu. Rekli su mi da ostanem i tačka, malo da se popravi situacija. Porodica jeste veoma bitna, ali ona često negativno utiče i odvraća njihove bližnje da potraže stručnu pomoć. Krivci su, mogu to reći u velikoj mjeri članovi naše porodice, naši najbliži, jer je njima problem poslati nekoga na liječenje. Da biste osobu koja nije radno sposobna poslali u takvu ustanovu i uputili je da koristi terapiju, morate dobiti saglasnost porodice. Ne možete se liječiti ako nemate pristanak porodice za to, a smatra se da niste radno sposobni i da vam je dijagnoza takva, kakva je npr. u mom slučaju, naravno i ukoliko je osoba maloljetna. Porodica jeste osnova svega, a sada mogu pričati o bračnoj, vanbračnoj zajednici, ali kako te bešika zaljulja, tako ti je. Moja porodica je bila podrška, ne mogu reći da su moji roditelji negativno utjecali na mene, uvijek sam imala sve, ne volim da ističem to ko je ko, koliko ko ima, ali najviše sam sama sebi pomogla.
INTERVIEW.BA: Kakav je ambijent Jagomir?
Z: Fin ambijent. Znate, bolnica je za ljude. Ljudi tamo dolaze sa problemima. Nisam osjećala nikada da sam bolja od nekih drugih ljudi koji su tamo. Nisam se nikada voljela tako isticati, ko je teži slučaj, ko je bolji od koga tamo. Bolnica je za ljude ako ste u takvom stanju. Ne mogu o tom Jagomiru reći nešto negativno, kada tamo odlazim svaki put kada se ne osjećam dobro. Oni odluče kada da me puste i kada da me smjeste, ja to ne mogu sama. Znam da postoje ljudi kojima tamo nije mjesto, ali svaki put kada se osjećam bolje izađem odatle, oni me puste. Moja želja bude jednostavno da tamo ležim neko vrijeme koliko oni odrede. Tamo je isto tako organizovan centar za mentalne bolesnike da oni ne leže samo u krevetu, nije samo to pristup, imaju doručak, pa muziku, sport, ručak, svoj se krevet mora pospremiti, ormarić, nije dakle u pitanju samo ležanje, mada od dva do četiri imate odmor. Šta mogu reći, to je ustanova kao i svaka druga, ni bolja ni gora. Niko nije kriv za svoje stanje, čovjek na terapiji može dobro da funkcioniše, samo treba doći do toga da potraži stručnu pomoć što je odlučujući i najteži korak, zbog negativnog odnosa sredine koja ubija samopouzdanje u pojedincu koji zbog toga odlučuje da stručnu pomoć ne potraži, a i porodica mnogo gleda na to šta će ko reći. Nenormalno je biti na terapiji i potražiti je znate, a normalno je sve drugo da se porodica npr. tome protivi zbog negativnih komentara sredine, što je meni neshvatljivo, ali ja se više uopšte na to ne obazirem.
INTERVIEW.BA: Da li u Jagomiru ima pacijenata koji ne pripadaju tamo?
Z: Itekako, ne znate ni zašto su došli, nije im tamo mjesto. Oni pripadaju kući, stanu, porodici. Vjerovatno su ti ljudi tamo došli dok se malo popravi situacija, vjerovatno su prije toga bili negdje van kolosijeka što bi rekao „Dino Merlin“. Doktori ljude tjeraju gore, ali i porodica ih tjera. Nekad ljudi i sami dođu gore i kome nije mjesto, neće ga ostaviti gore. Oni žele da se socijalizuju malo, neki se obrate i sami. Ovdje je u centar „Mensana“ gdje ja idem dolazila žena lijepa kao anđeo. Strašno je to kakve je ona stvari pričala, a ima muža koji maltretira djecu i nju, koji je strašno agresivan. Vratila se tom mužu i neka joj je Bog na pomoći. Nekada ljudi ne znaju gdje da pobjegnu. Ipak su ovakvi centri prva stanica, da ljudi dođu da se druže prvo, pa ako moraju, tek onda da idu u Jagomir.
INTERVIEW.BA: Da li je u BiH očit nedostatak centara za mentalno zdravlje u odnosu na ustanove za zbrinjavanje mentalnih bolesnika, koje se nerijetko nude kao jedini izlaz?
Z: Ja idem na okupacione terapije CMZ Novi Grad i u udruženje Mensana kod moje psihoterapeutic Tihane Majstorović. Kod doktorice Dževlan sam također išla, i puno mi je pomogla. Znate, možete vi sami, ali doktori su doktori. Čovjek kada ga zub boli ide doktoru, kamoli ako osjeća nemir u sebi. Preporučila bih svim osobama koje su ovdje blizu da posjete Centar za mentalno zdravlje u bilo kojem dijelu grada. Ovakvih centara kod nas ima malo, a oni su prvi korak do ozdravljenja pacijenta. Jagomir je za ljude, i šizofrenija je bolest kao i svaka druga, ona se liječi, ali to nikada nije jedini put, niti prvi korak. Zbog toga je važno postojanje ovakvih centara, kojih u BiH ima malo.
INTERVIEW.BA: Kakva je podrška pacijentima u ustanovama za mentalno zdravlje i u takvim odjelima pri ustanovama za javno zdravstvo, imaju li pojedini psihijatri pogrešan pristup?
Z: Ne mislim da imaju loš odnos, izuzev kada su u pitanju pacijenti koji su agresivni. Ja imam pohvalu za ljekare, socijalne radnike, medicinske sestre. Nije problem u njima, problem je u nama koji ne želimo potražiti stručnu pomoć. Mentalno zdravlje je specifično i osjetljiva je stvar, i ljudi se teže odlučuju da potraže ovakvu vrstu pomoći. Kod nas je sredina takva da je i otići kod doktora za okolinu sumnjivo, pa se ljudi ne odlučuju, a kamoli ovo što je posebna priča. Ne bih krivila naše ljekare za situciju koja je prisutna kada su u pitanju mentalni bolesnici u BiH općenito.
INTERVIEW.BA: Koji su to predfaktori koji dovode do stanja povlačenja u sebe, da li to ima veze sa društvom i sa stanjem apatije koje u njemu vlada, sa neimaštinom i siromaštvom u koje naročito danas u BiH ljudi zapadaju, ili je uzrok lična nesreća, privatno nezadovoljstvo?
Z: Država i siromaštvo imaju veze, ali ne moraju da imaju nikakve veze. Imate ljude koji imaju sve, pa opet im se to dešava. Mene je strašno pogodio gubitak moje najbolje prijateljice pred rat. Ona je imala sve, radila je tada u Šipadu, bacila se u Ante Babića na Alipašinom sa 14. sprata. Meni se to povlačenje desilo u mlađim danima, u godinama koje su inače osjetljive, jer vam samopouzdanje lako padne. Nisam bila zadovoljna sobom, nisam to bila ja, željela sam nešto drugo, a ništa mi sa materijalne strane nije nedostajalo, imala sam i para i sve. Svejedno je, imate ljude koji imaju ptičijeg mlijeka, svejedno je to šta i koliko imate, imate li porodicu ili nemate.
INTERVIEW.BA: Jesu li Vas pratile suicidalne misli?
Z: Bolje je da kažem da jesu malo, jer sam to sebi izbila iz glave. Razmišljala sam o tome, ali nikada ne bih digla ruku na sebe zbog straha. Veliki strah postoji kod ljudi šta će biti i kako će biti. Strah postoji odmalena i odmalena je sve porodica. Ne možemo mi ni bez mame, ni bez tate, sve je to tako, ali sami se i rađamo i umiremo. Mnogo dragih i bliskih ljudi sam izgubila na takav način što su na sebe digli ruku. Mene je bilo strah, mada sam pokušavala.
INTERVIEW.BA: Da li Vas i danas jednako povrjeđuje odnos okoline prema osobama koje imaju problem sa mentalnim zdravljem, kao što je to bilo nekada?
Z: Moja priča je počela sa 24 godine. Oduvijek sam bila ranjiva, nekako preosjetljiva, sve me je doticalo, lako me je bilo povrijediti, sve sam primala k srcu. Više nije tako, ali je trebalo dosta godina da prođe da izgradim svoje samopouzdanje. Mogu reći da me danas nije briga za to šta sredina o meni misli, da li zna ili ne zna, jer ja to ne krijem. Nije međutim uvijek bilo tako. Počelo je prvo sa nekim zatvaranjem u sebe, onda sa izbjegavanjem školskih obaveza, znate, ne učite i provodite više vremena sami sa sobom, povlačite se u sebe. Više za to ne marim, jer niko od nas nema reprizu svog života, to nije vrijedno toga.
INTERVIEW.BA: Uspijevate li pronaći partnera, da li krijete od njega svoju dijagnozu?
Z: Partneru kažem da pijem lijekove. Mogu normalno popiti s nekim kafu. Ti muškarci s kojima ja izađem ne idu na terapiju, ali nismo prisni toliko, jer negdje jednom u godinu dana sretnem nekog takvog. Mene i ne pitaju za terapiju, vide me kako izgledam i to je to. Ne pitam ni ja nikoga šta pije i kako pije.
INTERVIEW.BA: Koja je za Vas najveća trauma koju ste doživjeli?
Z: Izgubila sam mnogo dragih ljudi, ali stvar za kojom u životu najviše žalim je rat koji sam ovdje provela. Rat je na mene djelovao strašno, na sve nas, ne volim tu riječ ni da spomenem. Kad je rat počeo, imala sam 30 godina. Na moje oči poginuo je 17- godišnji komšija sa kojim sam bila veoma bliska, granata mu je prerezala grkljan. Za mene je rat u kojem sam ovdje u Sarajevu ostala bio najgore iskustvo. I tada sam bila na terapiji. Prijateljica sa kojom sam također bila nerazdvojna pila je kafu kod mene deset minuta prije nego što će skočiti sa zgrade, a to je bilo uoči rata, ’91. godine. U ratu je nama, ovakvim bolesnicima bilo teško kao i svima, srećom ja sam imala svoju terapiju. ’98. godine mi je umro otac, 2011. majka, to mi je bila najveća trauma, jer nemam djecu, nisam udata. Oca sam vidjela mrtvog na svoje oči, prva od nas troje djece kako ko’ pjevac leži, a za njim se majka razboljela i umrla. Mi smo porodično inače jako vezani, i brat i sestra i ja, i dan danas.
INTERVIEW.BA: Kako se osjećate danas?
Z: Osjećam se dobro, podržavam i psihoterapiju, i takve ljekare, i druženje koje pružaju nama u centrima za mentalno zdravlje. Osjećam se dobro, jer pijem svoju terapiju, to je Leponex od kojeg ponekad malo spavam, ali to je to, 25 mg dnevno uzimam. Rad je stvorio čovjeka, i iako je moja majka umrla, iako sam preživjela smrt bliskih osoba, veoma direktno i na moje oči gubitak voljenih osoba, iako sam i sama došla do faze samoubistva, faze kada sam željela prekinuti sa svojim životom, poručujem svim ljudima koji pate od depresije i anksioznosti, psioafektivnih poremećaja, šizofrenije i psihičkih kriza koje preživljavaju, da rade na sebi, rade ono što vole. Rad pomaže, rad nas održava u životu, rad nas i stvara na kraju krajeva. Ja pravim pekmez, ajvar, imam velikog psa tornjaka, imam voćnjak, volim da kuham, imam brata i sestru, sa bratom kuham, sada će se moja sestra poroditi, idem već devet godina u Treću gimnaziju na pilates, održavam kuću. Imam sebe. Za moju dijagnozu F20 ljudi znaju, mada se ja nikada javno ne licitiram, živim normalno, krećem se.
INTERVIEW.BA: Šta biste poručili osobama koje prolaze kroz tranziciju liječenja i onima koje su na putu da potraže stručnu pomoć?
Z: Najvažnije je progovoriti o tome, ne držati to u sebi. Držati se liječenja i ljekara, socijalnog radnika kada vam nije dobro naravno, ali terapija je na prvom mjestu. Imam lijep odnos sa svojom doktoricom na Otoci, slavimo Bajrame, imamo iftare, rođendane, praznike. Bila sam i u Tivtu na okupacionoj terapiji. Ljudi su tamo bili s Kosova, iz Srbije, BiH, uživala sam u tim pametnim ljudima, u pričanju, u druženju, sada na Ilidži sam slušala ljude kako o tome pričaju i hvala onima koji nam se posvećuju. Potražite stručnu pomoć, to nije nikakva sramota i kao što sam rekla, niko od nas nema reprizu, to što imamo. Rat je bio i prošao, olimpijade, ja danas imam 57 godina i nastojim da sebi ugodim. Potrebno je, bilo da su osobe penzioneri, studenti, nebitno, da rade, da se druže, da žive život. Svako ima pravo da radi šta hoće, ko god bio, bez obzira na orijentaciju. Takvim ljudima uvijek kažem da idu samo naprijed, nema vraćanja. Niste sami i prihvatite sebe takvim kakvi jeste, razgovarajte o tome, družite se sa prijateljima, budite aktivni i podržite druge, uključite se u zajednicu, učinite nešto kreativno, hranite se pravilno, odredite svoj životni cilj, opustite se, produžite dalje, jer ste vi gospodari vašeg života. Život nema reprizu. Prvi znak da se trebate obratiti nekome je kada osjetite nemir, da niste dobro. Ja isto tako ne govorim nikome, samo odem, ali ja koristim terapiju, to je drugo. Ako treba pacijent da se izoluje, i to je zaljude, izoluju i mene i onda me vrate, ako treba da idem u Jagomir, otići ću, i opet ću izaći, i to je za ljude. Porodica vam može pomoći, ali najviše ćete pomoći sami sebi.
Svjetska zdravstvena organizacija definirala je mentalno zdravlje kao „stanje dobrobiti u kojem pojedinac ostvaruje svoje potencijale, može se nositi s očekivanim životnim stresom, može raditi produktivno i plodno, te je sposoban pridonositi svojoj zajednici“. Mentalno zdravlje je dio općeg zdravlja, a ne samo odsutnost bolesti.
