Phil Rees: Bio mi je pištolj uperen u stomak, vozio sam se u autu s talibanima, pričao s liderom Al Quaide…

Phil Rees je vršilac dužnosti direktora Al Jazeerinog odjala za istraživačko novinarstvo. U Dohi živi od 2013. godine, diplomirao je na Univerzitetu u Oxfordu, a 1982.  godine počeo je raditi na BBC-ju kao novinar pripravnik. Tokom 23 godine provedene u toj kompaniji, pokrivao je Aaziju, Bliski Istok, Afriku te Južnu i Sjevernu Ameriku. Autor je brojnih članaka, a bio je prezenter i producent u više od 60 dokumentarnih filmova. Osvojio je više od 20 međunarodnih nagrada, uključujući i po dvije nagrade Royal Television Societyja i Televizijskog festivala u Monte Carlu.Autor je dokumentarnih filmova koji se bave tematikom Balkana, uključujući dva snimljena za BBC „Posljednje uporište Srba“ koji je snimljen na Kosovu 1997. godine, i „Sloba i Mira“. Njegovu knjigu „Večera s teroristima“ objavljenu 2006. godine pohvalio je i Noam Chomsky kao i list „The Guardian“, a mi smo iskoristili njegov boravak u Sarajevu tokom AJB DOC Film Festivala da pored prisustva na radionici iz istraživačkog novinarstva koju je držao, za interview.ba popričamo s njim o specifičnostima dokumentarnog žanra, njegovim iskustvima prilikom snimanja dokumentaraca u brojnim zemljama širom svijeta i susreta sa različitim kulturama i tradicijama prilikom boravka u njima, njegovom viđenju globalnih političkih tokova i stvarnom utjecaju političkih hegemonija i lidera svijeta, o medijskoj propagandi, ratovima, o novinarstvu i onome što ono jeste, a šta nije.

NA KORAK OD SMRTI: “U Šri Lanki gdje je vojnik faktički uperio pištolj u moj stomak, kada sam pokušao nešto snimiti.  Sjećam se, da je zbog šofera koji je srećom dan ranije vozio predsjednika Šri Lanke u autu, ovaj popustio, a ja sam rekao da snimamo za predsjednika nešto, što naravno nije bilo istina”.

INTERVIEW.BA: Šta znači biti na terenu u zemljama zahvaćenim ratom kao autor dokumentaraca, da li je podjednako rizično kao i biti ratni reporter i dopisnik?

REES: Jeste, ali se ova dva načina prezentacije razlikuju po tome što u dokumentarnom filmu drugačije koristite  riječi, sliku i vremenski okvir, koji može biti od nekoliko sekundi, minuta, pa do nekoliko sati. Svi ljudi koji su ušli u to polje, bilo da je u pitanju tradicionalni dokumentarac ili onaj koji iziskuje direktnu akciju u njemu, moraju imati sposobnost da nam različite priče iz različitih segmenata što bolje približe. U suštini je novinarstvo u pozadini svega, jer autor dobrog dokumentarnog filma mora prvenstveno biti novinar, jedno ne isključuje drugo. Imate sada neke koji će reći da rade „soft“ dokumentarce bazirane na likovima, ali oni i dalje moraju biti novinari. Između novinara reportera i autora dokumentaraca ne pravim apsolutnu razliku, ali nažalost vidim šta se dešava i kako se dijele ta dva polja pod utjecajem news televizija i instant novinarstva koji kreiraju informacije koje će ljudi prikupljati. Oni na neki način odvajaju informacije od sadržaja, i iskaču iz konteksta, a imati sadržaj i ne iskočiti iz konteksta je suština svega. Danas mediji kopiraju novinske agencije, rade na principu copy pastea, što je u suštini drugorazredno novinarstvo. U tome nema nešto što je fundamentalno pogrešno, ali to nije bit novinarstva.

INTERVIEW.BA: Znamo da ratni reporter, dopisnik mora biti na licu mjesta šta god da se dešava. Pretpostavljam da i autor dokumentaraca ne smije izbjegavati takve opasnosti ukoliko želi doći do željenih informacija ili rezultata svog istraživanja. Gdje ste se na licu mjesta suočili sa najvećim poteškoćama i strahovima?

REES: Prikazao sam to u svom dokumentarcu tokom radionice koju sam ovdje držao. Što duže ostanete na terenu, što više toga vidite i istražite, rizik je naravno veći, ali je i manja mogućnost da budete kontrolisani od strane nekoga, npr. odnosa s javnošću koji su povezani sa različitim organizacijama i agencijama i koji prenose vrlo propagandne sadržaje. Neki moji prijatelji su ubijeni, neki kidnapovani, a ja sam srećom bio privilegovan da nisam imao takvih problema. Vozio sam se u autu sa talibanima odakle je i nastala moja knjiga „Večera sa teroristima“, o tome koliko je pravedno ono za šta se oni bore. Kada sam putovao u Alžir gdje je bio građanski rat 1994. godine, i ovi sa istočne strane ubijali ove sa zapadne, mene su zaustavili vojnici da mi traže pasoš, a ja sam imao press akreditaciju, međutim, to vam je situacija kada stvarno ne znate šta će biti, iako su me pustili da prođem. Slično iskustvo imao sam u Šri Lanki gdje je vojnik faktički uperio pištolj u moj stomak, kada sam pokušao nešto snimiti.  Sjećam se, da je zbog šofera koji je srećom dan ranije vozio predsjednika Šri Lanke u autu, ovaj popustio, a ja sam rekao da snimamo za predsjednika nešto, što naravno nije bilo istina.

INTERVIEW.BA: Snimili ste i dokumentarac „Slobo i Mira“. Da li je Srbija ili tadašnja Jugoslavija zapravo, imala mali utjecaj na kreiranje svoje budućnosti, i jeste li Vi s te strane na ovim, balkanskim prostorima osjećali manju prijetnju po vlastitu sigurnost?

REES: Da, da, sjećam se Miloševića veoma dobro. Živio je nekako u sapunici, kako bih rekao za nešto što je vanvremenski i nekako hermetički odsječeno od ostatka svijeta, tako da ni njega ni Miru nije bilo briga za medije, oni su imali neki svoj zatvoreni svijet prema svemu što je dolazilo izvana i što se dešavalo u njihovoj okolini. Međutim, neki drugi ljudi koje sam tada upoznao, poput npr. Ivana Stambolića, Slavka Ćuruvije kojeg su ubili, što je strašno, bili su veoma fini. Sjećam se jednog momenta na Kosovu 1997. , kada nas je na putu ka Prištini vojni komandant srpske vojske zaustavio, imali smo press akreditacije i naredio svojim vojnicima da stanu ispred nas, mi smo tada rekli da radimo za BBC, što to je bilo prilično jezivo, jer ne znate šta će biti.

INTERVIEW.BA: U jednoj od epizoda dokumentarnog serijala „ Za stolom sa teroristima“ emitovanog u programu Vaše matične kuće, govorite o mogućnosti da prije bilo kakvog rata protiv terorizma kojeg zapadne sile kvalifikuju kao globalnu prijetnju, one pokušaju raditi na uspostavljanju dijaloga i traženju miroljubivog rješenja. Zbog čega takvi mirovni pregovori ne počinju, gdje je ključ za ovakvo ponašanje poltičkog establišmenta država Zapada?

REES: Ujedinjene nacije jesu nastale kao odgovor na svijet koji nas je zadesio poslije Prvog i između dva svjetska rata, u nadi da do Drugog svjetskog rata neće doći, ali je 1950. godina već početak naglog uspona Sjedinjenih Država i njihove dominacije u svijetu. Ljudi iz UN-a gledali su rat u Vijetnamu i protivili se tome što ne mogu da urade, ali u Ujedinjenim narodima nemate ključne globalne aktere poput SAD, Kine, Sjeverne Koreje. SAD nisu članica niti jedne međunarodne organizacije niti saveza, osim dominacije koju ostvaruju u UN-u.

INTERVIEW.BA: Po svemu bi se dalo zaključiti da se izgradnja mira politici zapadnih zemalja, a prije svega Americi, ne isplati. Suštinski se svodi ili na diplomatsko zavlačenje s jedne, što je politika EU ili na konkretne i brutalne akcije kakve implementiraju Sjedinjene Države vodeći ratove širom svijeta. Gdje je u svemu tome prostor za običnog čovjeka i koja je od ove dvije različite struje političkog djelovanja država na međunarodnom planu za Vas prihvatljivija?

REES: Za vrijeme Busha, Cheneya, stalno se manipulisalo nad javnošću u načinu vođenja njihove politike zbog rata u Iraku, ali kada imate državu koja više od polovine svog nacionalnog dohotka troši na naoružanje i onda kroz takvu vojnu i finansijsku prevlast dominira, onda je to situacija tipičnog kolonijalizma gdje se evropske države okreću Americi, dok ona ostavlja evropsku politiku. SAD su sasvim iskočile iz diplomatskog pregovaranja i State Department nema tu moć o kojoj govorimo. Njihovo predstavljanje supremacije i moći izvana na način da im niko izuzev njih samih nije potreban je pogrešno, jer su duboko ovisni o drugim globalnim akterima. Naravno da sam naklonjeniji politici EU, međutim, kada imate preko 50 posto svijeta okrenutog sebi zbog finansijske i militarne kontrole nad njim, onda je to tipični historijski kolonijalizam, gdje evropske politike zapadnih zemalja poput npr. britanske postaju produžena ruka američke politike. Politički utjecaj američkog kongresa je međutim, gotovo nebitan.

INTERVIEW.BA: Obišli ste mnoge zemlje gdje se ljudi zaista srčano bore za svoju slobodu i ideje. Pitanje u tome je gdje je njihov smisao i da li je vrijedan ljudskog života. Kakav je osjećaj uopšte sresti se sa pripadnicima Tamilskih tigrova ili sa talibanima koji također ubijaju u ime svojih ideja, djeluju li oni uopšte kao normalni ljudi i vjeruju li zaista istinski u to što su nam posredstvom medija plasirale američka i prozapadnjačka propaganda?

REES: Prema mom viđenju, niko nema pravo da nekoga upuca, da nekoga demonizira, dehumanizira. Bile su situacije kada sam pričao sa talibanima potpuno posvećenim u ispravnost svoga vjerovanja, koji vjeruju da je to što oni rade pravedno, ali to vam je isto ono viđenje kao i kada sam u Alžiru sreo čovjeka koji je rekao da su mu vojnici upali u kuću i ubili mu brata pred očima, i da je on bio prisiljen da potegne obarač. To bi bilo korektno viđenje kada bi američki mediji pričali javno o tome kako su napadali talibane i kako su se oni osjećali tada kada su ih ovi napadali, kao što to znaju raditi u obrnutom slučaju. Pričao sam i preko telefona sa liderom Al Quaide Aymanom al-Zawahirijem. Vozio sam se zajedno sa talibanima u autu, ali me to nije prestrašilo, jer sam već u Alžiru putovao sa njihovim vojnicima koji su tada govorili da bi me ubili da sam Francuz. Mislim da na takve stvari morate biti spremni u ovom poslu. Morate dakako graditi odnose s ljudima i komunicirati. 

INTERVIEW.BA: Koliko je doticaj sa stvarnim prostorom i ljudima u dijelovima svijeta poput Sri Lanke, Pakistana, Afganistana, Kolumbije i drugih koje ste prikazali u svojim dokumentarcima, za Vas otvorio nove vidike, šta je to što niste znali ili o čemu ste imali drukčije stavove prije toga, da li je zaista u tim dijelovima svijeta o kojima nas izvještavaju toliko bezizlazno?

REES: Naravno da nije. Zapadni mediji, američki u savezu sa mainstreaming medijima zapadnoevropskih zemalja, kreiraju vlastitu sliku geopolitičke karte svijeta koju svuda šalju, a koju je i Chomsky opisao, ali ona nije tačna. Kada je 30 godina poslije raspada Sovjetskog Saveza jedan sovjetski novinar opisivao kako je odlazio u tom vremenu da vidi kako rade američki mediji, rekao je da bi njima Gulag bio zagarantovan da su radili kao danas, međutim,  oni danas rade potpuno isto, pa ne vidim u čemu je razlika.

INTERVIEW.BA: Kako tretiraju revolucionarne pokrete u nerazvijenijim dijelovima svijeta. Imaju li oni sa negativnim publicitetom bolji prolaz od ljevičarskih koji poput pokreta otpora u Kolumbiji o kojoj ste također uradili dokumentarac, rade na oživljavanju ideja koje je Zapad srušio?

REES: Uvijek postoje idioti. Francis Fukuyama napisao je knjigu „The end of history“, ali treba biti totalno glup pa povjerovati u to da kraj svijeta završava sa američkim imperijalizmom, jer Amerika već sada pokazuje svoje slabosti. Pokazala je iste u ratu u Afganistanu, u Iraku i ponovo ih i iznova pokazuje. Zamisli Amerike o njenom imperijalizmu i preuzimanju kontrole nad teritorijem Srednjeg Istoka, pokazala se neuspješnom, u Afganistanu su pali, i poslije 11. Septembra postalo je jasno da se radi o teoriji zavjere, jer je Amerika malo htjela kontrolisati Srednji Istok, pa joj to baš i nije pošlo za rukom. Amerika troši 600 biliona dolara na naoružanje, što je više nego ostatak svijeta zajedno. Za mene je imbecilno vjerovanje koje imaju mnogi Amerikanci i dalje o svojoj superiornosti i nadmoći, što im poturaju američki političari koji izvoze takvu sliku u svijet, ali vi i dalje imate pritiske iznutra brojnih grupa koje lobiraju i koje se suprotstavljaju Trumpovoj politici. 

INTERVIEW.BA: Pripadate britanskoj školi novinarstva, radili ste i za BBC. Postoji li razlika između britanskog i američkog izvještavanja?

REES: Britanski državni mediji se bave novinarstvom, dok su američki  mediji komercijalizovani. Amerika je multikorporacijski mainstreaming, mada srećom postoje još uvijek Netflix ili HBO na kojima možete pogledati dobre dokumentarce ili ono što radi Michael Moore sa dokumentarcima kao što su „Where to invade next“ ili „Capitalism: A Love Story“. S druge strane, Jugoistočna Evropa je dobar prostor za istraživačko novinarstvo i tu ima dobrih istraživačkih projekata kao što je radio npr. George Soros.

Prethodna vijest

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: S***m vam se na državu!

Naredna vijest

Učenice Gimnazije Karlovac iz Hrvatske Iva i Lucija: Želimo srušiti međusobne predrasude o narodima Jugoslavije!