Smiren, vedar, nasmijan – sve to su osobine kojim bismo opisali Adnana Fazlagića. Ipak, njegov život nije bio lak i u potpunosti se promijenio prije deset godina, kada je doživio težak infarkt nakon čega je morao u potpunosti promijeniti neke svoje životne navike. Kako nam je rekao, priliku za život dobio je prije pet godina kada se bh. javnost udružila da bi se sakupio novac, te mu je transplatovano srce u Sloveniji. Adnan danas vodi jedan stari, ali ipak novi život, jer je zahvalan na svim sitnicama koje mi uzimamo ‘zdravo za gotovo’, poput ispijanja jutarnje kafe, smijeha dragih osoba i duge šetnje planinom. Impresionirao nas je pozitivnim načinom razmišljanja, ali i sjećanjem svakog detalja tih teških godina, za koje kaže da pamti samo lijepe uspomene. On pomaže drugima u sličnim situacijama i širi znanje o divnim mogućnostima doniranja organa, a na šta ga asociraju hurmašice u Sloveniji, Marija iz Mostara i na čemu je sve zahvalan danas, pročitajte u intervju u nastavku!
INTERVIEW.BA: Doživjeli ste težan srčani udar prije deset godina. Koja je bila vaša prva pomisao u tim trenucima?
FAZLAGIĆ: Probudite se ujutru i to je sasvim normalan dan, a pred kraj, oko pola deset navečer, život vam se okrene za 180 stepeni. Ne znate li ćete živjeti u narednim minutama, a kamoli u nekom dužem periodu, a čak i kada prebrodite to, neizvjesno je sve do same transplantacije. U jednom danu sam prestao raditi i obavljati brojne životne aktivnosti, nisam bio vezan uz krevet, ali život se svede na nekih 10 posto dotadašnjih aktivnosti. Tek kasnije postanete svjesni koliko se stvari promijeni. Mali broj ljudi u Bosni i Hercegovini je dobilo priliku za transplantaciju, a mogu se izbrojati na prst jedne ruke. Deset godina od infarkta bit će 11. decembra, a 22. decembra navršava se pet godina otkako sam dobio priliku da nastavim život.
INTERVIEW.BA: Kažete priliku da nastavite život dobili ste prije pet godina. Kako je sve to izgledalo, kako je došlo do transplantacije?
FAZLAGIĆ: U noći kada sam doživio infarkt, doktor je rekao tehničaru da skrene u Državnu bolnicu jer moje stanje je bilo takvo da je postojala vjerovatnoća da neću stići živ do bolnice, hitno sam trebao opsežniju doktorsku pomoć. U toj bolnici radi i jedna moja prijateljica, koja je bila dežurna kada sam pravio prve korake nakon operacije. Pitam je šta je meni jer se i dan-danas vrlo malo priča sa pacijentima o tome i nemaju mogućnost da se informišu. Ona me pitala: „Da li želiš zaista da čuješ? Tebi treba drugo srce“, a to je bilo u decembru 2009. godine. Od tada su prošle tri godine dok mi jedan ljekar na Koševu nije isto to napisao i to su bile jako teške godine. U Sloveniji sam imao prijatelja iz djetinjstva i krenuo sam tamo da pitam za dodatno mišljenje, te su mi doktori objasnili da transplantaciju srca mogu uraditi i strancima. Ustvari, doktor je rekao da je to meni bilo neophodno jučer, a ne danas, a isti tim ljekara i danas prati moje stanje. Kako mi je život te noći u decembru krenuo nizbrdo, tako je nada u oktobru 2012. godine pokrenula taj život uz brdo. Nisam razmišljao koliko je oblačno, nije mi trebalo da gledam prognozu, moje tijelo mi je govorilo kakvo je vrijeme vani, to znaju svi koji imaju slične tegobe. Trajalo je izvjesno vrijeme dok sam u Sarajevu obavio pretrage, čekao sam nekoliko mjeseci i i 2013. na proljeće sam dobio informaciju da sam prošao. Mnogo prijatelja, članova porodice, poznanika je dalo doprinos da ja sjedim ovdje sa vama i razgovaram i da imam priliku i sreću živjeti, ali i govoriti o ovim stvarima u nadi da će što više ljudi i na našim prostorima dobiti priliku da živi. Prošao sam sve, sakupio novac, čekao godinu dana u Ljubljani 2014. i u jednom selu kod tog grada, kada sam prvi put pravio hurmašice koje je pojeo jedan Mišo, pozvali su me i doktor me pitao da li sam spreman. Otišao sam u bolnicu i tačno u pola jedan sam razgovarao sa anesteziologom koji mi je ubrizgavao anesteziju. U jednom trenutku sam zaspao i probudio se 20 do 10 sati u ‘šok sobi’, kako bi u BiH kažemo. Svaki put se sjetim jedne Marije iz Mostara, tada 14-godišnje djevojčice i sada odrasla žene koja je slično prošla, da kada se probudim sa novim srcem, sve tegobe koje sam imao će nestati i disat ću normalno. Prvo sam podigao ruke da vidim mrdaju li se i udahnuo sam nekoliko puta.
INTERVIEW.BA: Prije skoro dvije godine ste se vratili i na posao. Kakav je to bio osjećaj, vratiti se na staro mjesto rada nakon toliko vremena?
FAZLAGIĆ: U novembru će biti dvije godine kako sam se vratio na posao i to je nekih cjelokupnih 180 stepeni kada sam svoj život u cijelosti vratio. Radim i osjećaj koji imam da vrijedim, da se socijalizujem ponovo susrećem ljude, je nevjerovatan. Svima nam je posao drugi dom, dosta se stvari promijeni za osam godina i mnogih ljudi nema u životu, ali dopada mi se kako u Sloveniji kažu ‘transplantacija riješi življenje’, a u prevodu transplantacija riješi život. Ove godine sam prvi put nakon dosta godina otišao na more i imao godišnji kakav sam sanjao i dosta stvari koje radim ponovo, doživim na poseban način. Možda je prepotentno, ali imam osjećaj da uživam u svim stvarima više nego drugi ljudi koji i ne razmišljaju o tome. A i zašto bi: zdravi smo, ustanemo ujutru, spremimo doručak, prošetamo, radimo, to je život, svaka stvar koju radimo čini život. U svakom lošem trenutku, ima i lijepih stvari i poznanstava.
Sreća je probuditi se svako jutro, bez obzira kakvo je vrijeme.
Pet godina je prošlo od transplantacije i pored toga je ostalo u meni lijepih uspomena, tako treba živjeti život i ne čekati nešto specijalno da vam se desi, već živjeti svaki dan, bez obzira da li grmi ili sijeva u životu ili vremenu ili se smijemo ili smo na suncu.
INTERVIEW.BA: Sada imate drugo srce, to je prilika koju u našem regionu rijetki dobiju i može se primijetiti Vaša zahvalnost na novoj prilici. Šta se to promijenilo u Vašem životu, koji su Vam sada prioriteti?
FAZLAGIĆ: Najupečatljivije je jer vam se sve sruši u jednom danu, nesposobni ste za banalne stvari, a nakon transplantacije, možete planinariti, učiti, voziti bicikl, igrati sport, osim što uzimate određene lijekove, pazite na neke stvari i naravno imate određene rizike. Ali, ne treba o tim rizicima razmišljati, treba živjeti, čovjek se više ne pati i živi punim plućima, koristan je sebi prije svega, osim za neke male stvari jer se mora paziti na infekcije i druge stvari. U nekim drugim stvarima, nema razlike jer možemo sve i nadam se da će više ljudi imati ovakvu priliku, jer puno toga ovisi od nas, pošto su to velike psihičke i fizičke traume. Svi smo od krvi i mesa, čovjek nije na dugme, ali se trudim što manje nervirati, mada ne možemo biti sto posto uspješni u tome. Neuporedivo više cijenim život i mogućnosti jer mogu da hodam, radim, uživam u svakom trenutku.
Žalosno je da treba nešto da nam se desi, da nas ‘opali po glavi’ da bi počeli misliti na sebe i druge.
Kada čovjek ima ovakvo iskustvo, koje ne želim nikome, pomislim na osobe i porodice koje su u teškim trenucima smogli snage i donirali organe voljenog člana porodice. To je nešto što nas prati od momenta kada se probudimo i iz tog razloga, svaki dan sam zahvalan što mi je pružena prilika.
Čitao sam da godišnje u svijetu oko 25 miliona ljudi treba transplantaciju srca i od tog broja, priliku dobije 1000 do 2000 ljudi. Veliki broj izgubi tu životu bitku, a jako mali broj ljudi dobije.
INTERVIEW.BA: Nakon ovakvog iskustva, vi ste sada ti koji pružate pomoć svim pacijentima kojima je potrebna. Kako i na koji način im pomažete?
FAZLAGIĆ: Svi ljudi, a posebno oni koji su imali ili imaju oboljenje, svojim životnim iskustvom pokušavaju razgovorom, savjetom, pričom podijeliti iskustvo, kao što je Marija meni razgovorom pomogla. Svi se podjednako trudimo direktnim kontaktom ili kroz neke institucije, udruženja ili obraćanjem javnosti, ali i kroz međunarodne kontakte nabavljamo lijekove i druge neophodne stvari. Možemo dati primjer svi kroz naše iskustvo. U noći kada sam imao infarkt, sjetio sam se jednog članka iz bh. novina kako prepoznati infarkt i kako sebi pomoći do dolaska ljekara. Ja sam tada hitnu pomoć čekao skoro 40 minuta i razumijem ih. Od njihovog dolaska, učinio sam sve što sam pročitao i smatram da je jednim dijelom i to mi pomoglo.
INTERVIEW.BA: Spašen Vam je život uz pomoć nepoznatog donora. Uprkos tome, čini se da svijest u BiH i dalje nije razvijena u pogledu doniranja organa. Šta biste poručili svim potencijalnim donatorima, a to smo svi mi?
FAZLAGIĆ: Doniranje je altruističko i nema veze sa novcem. Recimo, ja sam prikupljao novac, ali sam sa njim plaćao 14 dana bolničkog liječenja. Bilo koji susret sa osobom koja je transplantirana pokazuje koliko je to značajno jer i danas, pored svog napretka, liječenje ne može pružiti takav efekat kakav pruža transplantacija. Posljednjih pet godina sam dio edukacije bh. javnosti i udruženja koji sa pacijentima i ljekarima su se dobrovoljno uključili raditi na ovome svakodnevno. Ipak, neophodna je volja institucija, pa i entiteta da se želi ljudima pomoći. Susjedna Srbija je ušla u transport prije nekih godinu dana i uradili su za taj period više nego u prethodnih deset godina. Vrtoglava je promjena kada se omogući ljudima iz struke da rade svoj posao.
Volim život, uživam u životu, ali jako mnogo ljudi trebaju pomoć. Živi su još uvijek, ali umiru svakodnevno ili žive dan za danom jako teško i ograničeno. Oni se pate, a može im se pomoći transplantacijom.
Razmislite o tome i kako „sebe osjetite“, ili kako Slovenci kažu „kako ćutiš“, odlučite. Ako ćutiš, svojom odlukom bi mogao pomoći nekome.I mi transplantirani smo potencijali donori, ne onog organa koji smo dobili, ali imamo ostale i spremni smo pomoći, jer ništa se ne može uporediti sa božijim davanjem. Život nema vrijednost, radujte se, uživajte u svakom danu, cijenite i volite život i ljude oko sebe.
Ako vam nije dobar dan, a zdravi ste, ne propustite dan zbog loše volje, veselite se, hodajte, uživajte, putujte, radite ono što vas čini sretnim jer nema veće sreće od života, zdravlja i ljubavi!
