Prilikom obilježavanja 20 godina rada Heinrich Boll Stiftung organizacije u BiH prošle subote u Historijskom muzeju, zastupnik Njemačkog parlamenta (Bundestaga) Manuel Sarrazin saopćio je kako je bh. novinarka i aktivistkinja Štefica Galić postala dio programa „Parlamentarci štite parlamentarce“ i tako dobila zaštitu u obavljanju svog posla u našoj državi iz inostranstva. „Ovu nagradu nisam dobila od Srba, Hrvata ili Bošnjaka već od Nijemaca. Ne od onih koji me tuku, pljuju, vrijeđaju, onih zbog kojih sam morala ostaviti svoj dom i preseliti u drugi grad, onih koji čuvaju stečevine etničkog čišćenja, koji ne poštivaju haške presude veličajući svoje zločince i sijući strah grade platformu za nova klanja. Ne od onih unaprijed amnestiranih političkom intervencijom u medijski ili pravni prostor slobode nesmetano prijeteći, lažući, vrijeđajući, nazivajući me partizanskom kurvom, udbaškom drukericom, žutom kučkom, želeći mi: ‘dabogda se raspadala kao i krepani ti muž’, ‘trebalo te je ubiti danas kurvo komunistička’, sjeme ti se iskorijenilo…“, kazala je te večeri Galić. Za Interview.ba ova hrabra žena koje neumorno traga za istinom govorila je o značaju ove zaštite, slobodnom novinarstvu, konstantnim pritiscima, ali i uputila poruku svim onim odvažnim koji se bore za profesionalno novinarstvom.
NE ZANIMA ME ŠTA ĆE SE DESITI SA MNOM: „Pritisci na moju familiju traju od 90-ih, i vremenom se naviknete, ako je uopće moguće navići se na mržnju, uvrede, prijetnje, psovke ili udarce, ali znam da ispravno postupam i ne zanima me šta će se desiti sa mnom“.
INTERVIEW.BA: Koliko Vam znači zaštita koju ste dobili iz Njemačke, konkretnije Bundestaga?
GALIĆ: Puno mi znači, jer niko od naših me nikada nije ni pokušao zaštititi, naprotiv ili su odćutali, nipodaštavali ili ismijali napade na mene oni kojima je to bio posao. Važno mi je zato što je neko s vana prepoznao moja nastojanja, moju borbu, vidio to i još me želi zaštiti. Iako je ovo simbolično, ipak gospodin Sarrazin iz Bundestaga može reagirati i tražiti adekvatnu zaštitu ukoliko bi me neko napao. Golemo je to.
INTERVIEW.BA: Znamo da u BiH sloboda govora još uvijek nije zaživjela u potpunosti, da li se ova zaštita može posmatrati kao vjetar u leđa slobodi govora i slobodnom novinarstvu u našoj državi, iako dolazi izvana?
GALIĆ: Mislim da jeste. Ja ću uvijek govoriti ono što mislim i osjećam, ono što govorim u dnevnoj sobi, govorim i u javnom prostoru. To naravno ne odgovara nijednoj strani u BiH. Ako kritički govorite o bilo čemu, ne zato što volite kritikovati već zato što želite da bude bolje svima, nekom se neće svidjeti. Ali nažalost mnogi u našoj zemlji pod firmom ‘slobode govora’ šire govor mržnje u javni prostor stvarajući tako dodatni strah među itako sluđene građane ove zemlje. O odgovornosti za govor mržnje neću ni govoriti jer ovdje je nema zbog stalnog političkog upliva na sudstvo. Zato nam i dolazi podrška s vana jer našima ova zbrka itekako odgovara.
INTERVIEW.BA: Koliko je težak život u BiH kada ste pod konstantnim pritiscima?
GALIĆ: Nije lako, ali žrtva je neophodna. Pritisci na moju familiju traju od 90-ih, i vremenom se naviknete, ako je uopće moguće navići se na mržnju, uvrede, prijetnje, psovke ili udarce, ali znam da ispravno postupam i ne zanima me šta će se desiti sa mnom. Važna mi je istina. Ne želim služiti laži, nijednom nacionalizmu, fašizmu, malograđanštini, kiču, nasilju…osuđivat ću to do smrti.
INTERVIEW.BA: Da li Vas je ikada iko, od ljudi koji rade na visokim političkim funkcijama u BiH, individualno pokušao zaštiti ili ohrabriti za ono što radite?
GALIĆ: Ne, nikada. Niti me treba iko od njih štititi ni ohrabrivati. Borim se protiv ovog nakaradnog sistema i vlasti umreženih nitkova, želim da živimo u normalnoj državi, svi građani u suradnji i miru. Naravno da neko kao ja nikom ne paše. Dok god su na vlasti ovakvi i na ovaj način, bez odgovornosti i naprednih ideja s jedinim ciljem ostanka na vlasti pod svaku cijenu, nema nama ‘normalnog’ života ovdje. Zato, svi se moramo boriti, svako mora nešto učiniti bar u svom fahu, a ne šutjeti i čekati. “Imam djecu, kredite…”, često čujemo. Svi mi to imamo, imam i ja i djecu i kredite i unučad, i nekad nemam ni dinara, ali evo još sam živa i borim se. Nema drugog puta.
INTERVIEW.BA: Iako ih je malo, još postoji novinara koji rade na istraživačkim pričama i koji se bore za istinu. Koja je poruka, kako kroz tamne oblake?
GALIĆ: Viktor Ivančić bi rekao: ‘Biti novinar je lak posao: treba samo da odlučite hoćete li pisati istinu ili laži’. Treba raditi i pisati u interesu javnosti o svim važnim temama, o svemu što nije uredu u društvu. Ne treba se bojati, najmanje ovih kriminalaca koji su sve premrežili. Mi pravdu ne možemo donositi, naše je da obavijestimo javnost o svemu. Nažalost ni na velike istraživačke priče sistem ne reagira uopće i onda izgleda da sve džaba radimo, ali ipak negdje se slažu sve te informacije, neko će to pamtiti i jednog dana mora doći na naplatu. Bar nas neće moći optužiti da nisu znali. Znali su jer pisali smo o tome, govorili, upozoravali. Ili treba mijenjati profesiju i čekati da biologija odradi svoje, a onda više neće biti ni važno.
