Poznati bh. reper Adnan Hamidović – Frenki bio je gost prvog dana Godišnje konferencije „Mladi moraju biti pokretači pomirenja u Bosni i Hercegovini“, koju je od 25. do 28. jula ove godine organizovao USAID u okviru projekat „Mobilizing Youth for Reconciliation – Be the Inspiration” (Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija), koji je podržan od strane Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) u BiH i implementira ga Nacionalni demokratski institut, a realizuje se u saradnji s partnerskim organizacijama Inicijativom mladih za ljudska prava BiH (YIHR BiH) i Fondacijom INFOHOUSE. Mladima je tom prilikom poručio: „U Bosni i Hercegovini i nije toliko loša situacija, čak i uz nacionalizam i tenzije. I nije to sve tako ružno kako se predstavlja na internetu. Vjerujem u pomirenje, meni su u tu svrhu pomogli putovanje i muzika“. Za Interview.ba Frenki je govorio je o svom djetinjstvu i odrastanju u Njemačkoj, načinu na koji će odgajati svoju djecu, kao i o snažnom utjecaju kulture na proces pomirenja.
NE ŽELIM PONOVITI GREŠKE STARIH GENERACIJA: „Pokušavat ću da djecu odgojim na što pozitivniji način, ne čineći neke greške koje su činile starije generacije i da im kažem da su ljudi ili dobri ili zli i da nema veze ko je ko i odakle, i kako se ko zove, i da na osnovu toga ne biraju prijatelje, poznanstva i okruženje“.
INTERVIEW.BA: Iako su prošle 24 godine od rata u Bosni i Hercegovini još uvijek svjedočimo podjelama. Imali smo priliku vidjeti u posljednjih mjesec dana kako se u Travniku srušila ograda ispred srednje škole, koja je dijelila djecu hrvatske i bošnjačke nacionalnosti, da bi se izgradila nova i veća. Koliko je realno očekivati pomirenje u ovakvom okruženju i da li je ono moguće?
FRENKI: Zavisi za koju generaciju. Mlađi imam osjećaj da su daleko ispred nas, ne gledaju na probleme i na prošlost kao mi, ne opterećuje ih. Često čujem „s kim da se pomirimo, sa svima sam dobar“. Kad pričamo s mladim ljudima, 90-ih pa nadalje, imam osjećaj da žive drugačije, da su opušteniji i slobodni od tih tema, a kod starijih je više potrebno da se radi na tome. Kod mnogih iz ove generacije nailazimo na spremnost da se pomire, međutim neki od njih još uvijek to ne žele, čak ni da se pokušaju staviti u ulogu drugog, nego žive u svojim malim sredinama. To je najtvrđa grupa za koju ne znam da li bi im ikakva radionica pomogla. Bavimo se muzikom 20 godina i vidjeli smo kako su tada neke stvari izgledale i kako izgledaju sada. Političari mogu pomoći da se pomirenje desi, iako neki od njih to pokušavaju da uspore.
INTERVIEW.BA: Jako puno mladih ljudi prati Vaš rad i vole muziku koju proizvodite. Kako note mogu pomoći da se mladi približe, da zaborave na ono što ih dijeli, već da se usmjere na ono što ih ujedinjuje?
FRENKI: Mislim da može, i ne samo muzika, nego kultura film pozorište, knjiga, umjetnost, svaka vrsta razmjene ideje, to pomaže jako puno. Nekako mislim da je kultura uvijek išla prva u takvim situacijama, da uspostavi mostove, ruši granice i zidove i da igra veliku ulogu u svemu tome.
INTERVIEW.BA: Govorili ste i o Vašim kćerkama. Kada vratite film na vašu generaciju i rezultate onoga što je rat učinio na ovim prostorima – podjele, predrasude i mržnja – kako ćete odgajati Vašu djecu?
FRENKI: Danas se to sve promijenilo. Meni se mati brinula hoću li se vratiti kući krvave glave, a danas roditelji prate šta im djeca rade na internetu. To su neki izazovi s kojima i ja trebam da se susretnem i potrudit ću se da se snalazim što bolje mogu. Što se tiče ljudskih vrijednosti, pokušavat ću da djecu odgojim na što pozitivniji način, ne čineći neke greške koje su činile starije generacije i da im kažem da su ljudi ili dobri ili zli i da nema veze ko je ko i odakle, i kako se ko zove, i da na osnovu toga ne biraju prijatelje, poznanstva i okruženje.
INTERVIEW.BA: Konferenciji su prisustvovali mladi iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Je li ovo jedan od načina da se premosti jaz i da se mladi približe jedni drugima?
FRENKI: Potrebne su nam generacije za budućnost koje će reći „OK, dosta gluposti, mi smo odrasli u novom vremenu i hoćemo da živimo ovako, to je prijeko potrebno“. Volio bih da doživim trenutak kada ćemo takve mlade imati na pozicijama političara. Kada ćemo imati jednog predsjednika države koji je iz te nove generacije i koji sasvim drugačije razmišlja i ima drugačiji pristup svemu tome. Trebat će dugo vremena da se to desi, ali valjda je to neki normalan proces. Na primjeru drugih sredina koje su izašle iz ratnih sukoba možemo vidjeti koliko je njima vremena trebalo da se oporave. Ekskurzije i putovanja su jako bitni za mlade ljude. Naveo sam primjer kad smo išli u Njemačku u koncentracioni logor da vidimo kakve su tamo strahote radile, ali ta Njemačka danas ima najbolje školstvo. Kod njih su se također negirali koncentracioni logori i ubijenih pet miliona Jevreja, dok nisu rekli „čekajte, to je istina, to se desilo, sada ćemo to prihvatiti i učiti nove generacije istini i opominjati ih da se nešto slično ne ponovi“. Njima su trebale dvije-tri decenije da stvari dođu na pravo mjesto, a kada bi kod nas to toliko potrajalo bio bi sretan. Mi smo već 20 godina iza rata, a nema sličnih inicijativa ni naznaka da će se tako nešto kod nas desiti.
