Crne hlače sa zavračenom nogavicom, plava košulja napola poderana i ruksak koji je prošao nebrojeno mnogo kilometara. Nešto kraća brada i tamnocrna kosa, mlado lice, a tužan pogled. “Ja sam Sajawal Cheema i dolazim iz Pakistana”, kaže mi 20-godišnji mladić dok stojimo pored trafike, nedaleko od bihaćkog parka.
Piše: Adin Šabić
Vani je više od 30 stepeni, te ga molim da sjednemo u hlad u parku na klupu, da bih ga upitao o tome kako je biti migrant u Bosni i Hercegovini.
Kaže mi “ne znam dobro engleski jezik”, te spusti pogled prema rukama. Ali nakon malo oklijevanja reče “ipak ću poći”.
Našli smo klupu u hladu i sjeli. Nisam ni ga ni uspio pitati što sam želio, a već mi je rekao “ja sam siromašan čovjek, moj otac ne radi, a majka mi je jako bolesna. Imao sam mnogo problema, morao sam…”.
Nastala je tišina, i svi mi znamo da je morao otići, jer tamo perspektivu vidio nije, baš kao što je ni u Bosni i Hercegovini mnogi ne vide.
Uputio se prema Italiji sa svojim prijateljima, ali je završio u Bosni i Hercegovini, gdje već boravi tri mjeseca. Prvo je bio na području Tuzle, a sada je već duže vrijeme u Bihaću, dok su njegovi prijatelji imali više sreće, te stigli do Italije.
“Ne želim biti tu, i ja želim ići u Italiju”, kaže, ali mu ne dozvoljavaju da se kreće dalje. Policija na granici ga svaki put vrati.
Pokušao je nekoliko puta igrati “Game”, ali mu nije uspjelo. Igru “Game” igraju svi migranti. Odlaze na granicu i ukoliko se uspiju provući policajcima prelaze na područje druge države, te tako nastavljaju put do zemlje o kojoj maštaju.
Međutim, ako ne uspiju prijeći granicu, te ako ih policija uhvati dobivaju batine, uzimaju im telefone i sav novac koji su imali uz sebe, a onda ih vraćaju na područje Bosne i Hercegovine, kaže Cheema. Navodi kako je jednom hodao do granice deset dana i da je pokušao prijeći u Hrvatsku, da bi ga na kraju uhvatila policija i vratila opet u Bosnu i Hercegovinu.
Dok mi je pričao o tome primijetio sam da ima kožne probleme, nekoliko krasti, te crveni osip. Vidjevši da posmatram njegove ruke, pretekao me “tražim doktora već duže vrijeme, ali mi u Bira kampu ne daju. Ljudi iz IOM-a uopće nisu dobri”.
Navodi kako je veoma bolestan, te da nema novaca. Iz džepa mi vadi kremu za kožu, koju je nekako uspio kupiti, ali ističe da uopće ne zna da li se ta krema koristi za problem koji on ima.
Zastao je i pogledao okolo, a potom rekao “ništa nemam”. “Nemam hranu, nemam se gdje istuširati, nemam lijekove, niti vreću za spavanje. Ljudi iz IOM-a mi ništa nisu osigurali”, dodao je.
Saznao sam da je danas nakon tri dana ispijanja vode konačno jeo. Požalio se i na to kako je policija okrutna, te da ih tjera iz marketa, nedozvoljavajući im da kupe hranu. A kada je zatražio doktora u IOM-u, kazao je da su ga udarili, a zatim otjerali. Što se tiče ljudi u Bihaću ističe da mu ne pomažu, te dodaje “a nekad smo bili u istoj situaciju, znate, Pakistan je pomagao Bosnu i Hercegovinu tokom rata”.
Pružam mu telefon da ukuca svoje ime i prezime, te ga potom pitam da li ga smijem fotografirati, što je s osmijehom prihvatio. Pozdravljamo se i kažem mu da ću objaviti tekst o njemu. Pomoći mu nisam mogao koliko je trebalo, ali sam mu pomogao onoliko koliko sam u tom trenutku mogao.
I tako se korak po korak od mene udaljio Pakistanac iz bihaćkog parka, koji mi je ispričao dio svoje sudbine, a ni zamisliti ne mogu kroz šta je prošao ovaj mladić da bi došao do Europe.
Nastavljam put ka prihvatnom centru Bira u Bihaću. Izlazim iz centra Bihaća punog ljudi i dešavanja i dolazim u jedan pusti dio. U trenutku sam se našao ispred velike kapije, gdje stoji policijsko auto.
Prišao sam jednom od policajaca, te mu kazao da bih volio da razgovaram s nekim od predstavnika IOM-a o stanju u ovom kampu. Ljubazno mi je rekao “pođite sa mnom”.
Okrećem se i gledam hiljade ljudi kako na Božijoj žegi leže na podmetačima. Neki od njih se smiju, neki se šale, neki su bolesni, neki pretučeni, svega ima. Dok me drugi dočekuju s osmijehom, mašu mi i govore mi “ćao”. Da, naučili su se i pozdraviti na našem jeziku, a da li mi znamo njih pozdraviti?
Na kućici gdje se sve informacije komuniciraju čekam da se pojavi neko iz IOM-a, a žena i čovjek koji tu rade pozvali su ih prije nekih 10 minuta. Dolazi stariji čovjek i kaže mi da mi nikakve informacije ne mogu dati ako se nisam ranije konsultovao s predstavnicima IOM-a u Sarajevu. Odmah šaljem mail i čekam odgovor. Međutim, u tom trenutku silazi glavna koordinatorica i kaže mi “vi ne biste smjeli biti ovdje”. Objašnjavam joj kojim povodom sam tu, a onda dodaje “čak i ako ste poslali mail, neće vam odobriti da budete u ovom kampu jer imamo vanrednu situaciju”.
Okrećem se oko sebe i gledam te ljude, koji leže, ne mrdaju, nikakve vanredne situacije tada vidio nisam, ali možda je i jesu imali. Zahvaljujem im se izlazim iz kampa. Ispred mene idu dva migranta i dok prilaze policajcima mole ih da ih puste da idu kupiti hranu.
Prolazimo kapiju zajedno, oni i ja. Umorni od svega prelaze cestu i tada im se već gubi trag, a ja još trenutak ostajem tu i razgovaram s nekim ljudima koji su “upućeni” u dešavanja u IOM-u i kažu mi “pogledajte ove ljude, oni umiru na ovoj vrućini, nemaju toalet, a vozač IOM-a ima platu 3000 KM”.
Ne znam da li je to istina, ali znam jedno, da tim ljudima tamo lako nije. Vrše nuždu, jedu i spavaju na istom mjestu, žele da odu odavde, ali im ne daju. Pod dojmom svega, pomislih i na građane ovog grada, jer ni njima nije lako. A i s njima sam pričao, pa su mi kazali “žao nam je onih ljudi tamo, jer ih drže u nehumanim uvjetima, ali nam je žao i nas, jer se osjećamo nesigurno i zdravlje nam je ugroženo”.
Sljedećeg dana napuštam Bihać podijeljenih osjećanja, jer tamo ljudi Bosne i Hercegovine, dijele sudbinu ljudi iz drugih država. A oni iz drugih država nemaju ništa, samo nadu da će jednog dana stići gdje su krenuli.
