Grčka riječ Iguman u prevodu znači starješina ili upravitelj manastira, a manastir u pravoslavlju označava zajedničku nastambu u kojoj, prema pravilima, žive monasi ili monahinje. Kratko rečeno manastir je duhovno i kulturno središte pravoslavnog svijeta. Jedan takav, najstariji u regiji, nalazi se u Žitomislićima kraj Mostara. Smješten ispod brda u dolini rijeke Neretve, okružen je velikim vinogradima, na malom proplanku uz magistralni put prema moru. Kako kažu posjetioci koje smo usput sreli, miriše na spokoj i odiše mirom i tišinom.
Iako je u svojoj dugoj istoriji postojanja dva puta uništen i rušen, manastir Žitomislići danas spada u red najljepših pravoslavnih građevina u regiji. Ovaj manastir slovi za najbolji primjer obnove i održavanja jednog kulturno-historijskog spomenika u BiH. O istoriji, obnovi manastira, o Mostaru i povratku Srba u Hercegovinu, o ljubavi i mržnji te odlasku ljudi iz BiH razgovarali smo sa Danilom Pavlovićem, igumanom manastira u Žitomislićima.
Razgovarao/la: Đenan Jelin
Foto: Đenan Jelin
INTERVIEW.BA: Igumane Danilo, kada i kako je sagrađen manastir?
Iguman Danilo: Malo ljudi zna da je Manastir u Žitomisliću sagrađen iste godine kad i mostarski Stari most -1556. godine. Porodica Miloradović iz Dubrava kraj Stoca su bili veliki zemljoposjednici i njihova su se imanja prostirala od Stoca sve do Neretve. U 16. vijeku Miloradovići su tražili od kadije da im se dozvoli da podignu manastir. Odobrenje su dobili ali je zanimljivo da je u toj dozvoli pisalo da se daje odobrenje da se „obnovi“ manastir u Žitomislićima što ukazuje da je ovdje postojao i stariji hram, i prije 16 vijeka. Od 16.vijeka je postao najznačajniji centar duhovnosti i kulture za pravoslavni narod u Hercegovini. Kako je manastir na dobrom mjestu, radi blizine mora, ovdje se lako trgovalo žitom zbog plovnog puta prema Jadranu tako da je vrlo brzo postao velikim sjecištem puteva. Ovdje je 1858. godine otvorena prva škola u BiH za opismenjavanje srpske djece i prva škola za sveštenike. Škola je radila do 1972. godine i postojala je kroz sve sisteme, bila je veoma značajna.
INTERVIEW.BA: Šta se kasnije desilo sa manastirom, ko ga je srušio?
Iguman Danilo: Kada je u Drugom svjetskom ratu uspostavljena NDH 1941. godine, svi monasi koji su živjeli ovdje su ubijeni, manastirsko bratstvo je ubijeno, i manastir je zapušten. Onda se u njega uselila njemačka vojska, tačnije u jedan od konaka u kojem je bila biblioteka i arhiva. Nažalost kada su Nijemci odlazili izbio je požar i sve je izgubljeno, a veliki dio dragocjenosti je izgorio. Nakon Drugog svjetskog rata u manastir dolaze sestre monahinje koje su ga obnovile. Onda je opet u junu 1992. godine manastir do temelja uništen. Sredinom 2002. godine smo počeli rekonstrukciju, obnovili smo ga na istim temeljima od istog materijala, izgradili istom tehnologijom gradnje. Vratili smo ikone i dragocjenosti koje su monahinje prije rata odnijele u Trebinje i ove godine otvoren je muzej. Manastir je danas spomenik prvog reda zaštićen od Zavoda i Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH.
INTERVIEW.BA: Od čega se sastoji manastir i ko živi u njemu?
Iguman Danilo: Nas četvero ovdje živi. A sam kompleks je sastavljen od crkve, tri konaka, sobe za spavanje, imamo trpezariju i kuhinju, dio za goste, suvenirnicu, salu za primanje gostiju te muzej. Veliki je značaj muzeja, ne samo za nas nego za Kanton i za grad Mostar, jer u njemu je jedna od najvrjednijih zbirki vjerskih spisa, šest knjiga od kojih su pet rukopisi – najstariji iz 14. vijeka koji je pisan na koži, a ostale su 17.i 18. vijek također rukopisne knjige, pisane staroslavenskim jezikom. Tu su i ikone iz različitih perioda i tako su u muzeju grupisane, ikone srpskih domaćih autora, ikone koje su radile italokretski slikari i ikone koje su radili ruski slikari. Najstarija ikona je iz 16.vijeka.
INTERVIEW.BA: Koliko je manastir važan za pravoslavce Hercegovine, Srbe povratnike?
Iguman Danilo: Nažalost, manje od stotinjak ljudi, četrdeset i četiri porodice su se vratile u Žitomisliće. Imamo tridesetak krštenja godišnje. Krštenja se obavljaju ovdje i nije riječ samo o domaćim ljudima, nego dolaze sa svih strana, naročito preko ljeta. Evo imamo najavljen dolazak para iz Beograda koji dolaze za Vaskrs da krste dijete. Prošle srijede je bio par iz Belgije, također su došli da ovdje krste dijete. Vjenčanja su možda mjerodavnija, oko dvadeset ili trideset godišnje. To su obično ljudi koji žive ovdje, iz Mostara i okolice. Mnogi dođu u posjetu, ali se ne zadrže.
INTERVIEW.BA: U Mostaru je prije rata živjelo oko 25.000 pripadnika srpskog naroda, u dolinu Neretve vratilo se svega 6000. Što onemogućava povratak?
Iguman Danilo: Crkva je jedina koja se nedvosmisleno vratila i od početka bila podrška povratnicima, još u vrijeme kad povratak nije bio popularan. U našoj zemlji su se desile velike migracije ljudi. Nažalost, stvoreni su etnički čisti prostori i sad je veoma teško vratiti se u onu poziciju kako je to bilo prije rata. Veliki broj ljudi je odmah nakon rata otišao izvan BiH, mnogi su kasnije otišli u inostranstvo i naprosto se demografska slika promijenila. Mi ne možemo uticati da povratak bude veći, ali se moramo truditi da povratak bude održiv. Dobar pokazatelj je da ima djece koja su se ovdje rodila, da idu u školu, ima studenata koja studiraju na oba univerziteta u Mostaru, čak ima studenata iz Istočne Hercegovine koji u Mostaru studiraju i to je nešto što ipak pokazuje da Mostar kao multikulturalni grad ima budućnost.
INTERVIEW.BA: Nedavno ste izjavili da Mostar nije podijeljen grad i da vjerski praznici tome svjedoče?
Iguman Danilo: Mislim da on nije podijeljen u glavama ljudi. Uvijek prenosim razmišljanja običnog čovjeka, ono što političari rade i što nam se nameće godinama je nešto što je nebitno, mislim da normalni ljudi ne učestvuju u podjeli grada i da se na blagdane to naročito vidi. Mi smo imali otvorenje muzeja na kojem je bio muftija i predstavnici katoličke crkve. Na sve naše praznike dolaze, ne samo sveštenici i imami, nego dolaze i obični ljudi, vjernici, tako da za praznike imamo jedan broj ljudi koje nisu naše vjere i to je pokazatelj da ljudi ne pristaju tako lako na podjele.
INTERVIEW.BA: Postoji li u Mostaru međureligijski dijalog?
Iguman Danilo: Mi u Mostaru nemamo Međureligijsko vijeće formalno organizovano zato što katolička Biskupija ne učestvuje u radu MRV-a međutim postoji na nivou države. Međureligijsko vijeće postoji u ostatku Hercegovine, u Stocu i Trebinju postoje pododbori. Iako u Mostaru nemamo formiran odbor imamo svoju međureligijsku saradnju koja je na dobrom nivou, i sa islamskom zajednicom i katoličkom crkvom. Imamo i više od tog formalnog organizovanog dijaloga, imamo ljudski,normalan dijalog.
INTERVIEW.BA: Tome sigurno u prilog ide i nedavna proslava rođendana muftije mostarskog Salema ef. Dedovića koji ste zajedno proslavili ?
Iguman Danilo: Proslava rođendana se desila spontano, vidim da je to postalo kao senzacionalna vijest. Ustvari Salem efendija je dva dana mlađi od mene i ja sam to znao, došao je na otvorenje muzeja, a ja sam se sjetio da mu je rođendan, čestitao mu, i iznenadio ga tortom. I to je nešto što je potpuno normalno za nas i naše odnose, to je ta međureligijska saradnja koja postoji među nama, ona neformalna, ljudska. Onda su to mediji prenijeli i rekli su da je to bila slika koja je oduševila region. S jedne strane mi to stvarno nije bila namjera a sa druge strane mi je drago da su to ljudi ipak prepoznali kao nešto lijepo i pozitivno. Tako da nije istina da samo ružne stvari bivaju čitane, ipak ljudi vole nešto lijepo.
INTERVIEW.BA: Šta mislite o odlasku mladih iz BiH?
Iguman Danilo: Zanimljivo je da ljudi koji odlaze da su uglavnom ljudi koji imaju zaposlenje ovdje, ili su sposobni da bi i ovdje radili. Dakle ne radi se o nekoj teškoj ekonomskoj krizi, ja mislim da je kriza veća u tome što nemaju sigurnost, mnogo je vremena prošlo poslije rata a tako smo se malo pomjerili naprijed. Zahvaljujući prije svega politici.
INTERVIEW.BA: Za šta je potrebna veća hrabrost, za ostanak ili odlazak?
Iguman Danilo: I jedno i drugo je hrabrost, meni je bilo na početku teško ljudima govoriti da se vrate zato što niko od nas nije imao iskustvo povratka i nismo ni znali šta nas to sve čeka. Odlazak je naravno teži a ostanak, teško je također jer ne znamo šta nas sutra čeka, zato moramo imati nadu u bolje sutra, nadu u Boga, nadu u to da će ipak dobro nekad da pobijedi. Imate čitave generacije mladih ljudi koji sad imaju po 25 godina koji nikad nisu imali iskustvo života sa nekim ko je, uslovno rečeno drugačiji. A medijski, vaspitno i obrazovno se stvara jaz, tako da mislim da mnogo trebamo raditi na dijalogu i razbijanju predrasuda.
INTERVIEW.BA: Znate li da u Mostaru postoje mladi ljudi koji nikad nisu bili “uslovno rečeno na drugoj strani”, a nikada nisu bili na Starom mostu?
Iguman Danilo: I dalje je velika moć politike koja uspijeva da u ljudima stvori nevidljivu granicu i da ljudi na to pristaju. Kako mlad čovjek pristaje na to da nema barem dozu radoznalosti da vidi nešto novo i nešto drugo, pogotovo ako ti nešto neko brani, prosto da imaš prirodni poriv da u inat probiješ granicu. Nezamislivo da neko ima preko dvadeset godina, da živi u Mostaru i da ga ne interesira kako izgleda recimo Karađozbegova džamija! Da ima budistički hram ovdje negdje, ja bih prvi ušao da vidim kako izgleda. Nažalost, znam za takve slučajeve, djeca iz Gacka ili Nevesinja nisu nikad vidjeli katoličku crkvu ili džamiju, ili djeca iz Gruda i Posušja ne znaju ništa o pravoslavlju i islamu…A onda kad odemo vani, onda svi žive normalno. To mi je skoro jedan od katoličkih sveštenika rekao, kaže „ljudi lažu, tamo vani se normalno druže i Hrvat i Bošnjak i Srbin, a kad dođu ovdje onda ne smiju od svoje rodbine, ovdje na raspustu glume..“.
INTERVIEW.BA Vaskrs je u nedjelju, kako teku pripreme?
Iguman Danilo: Prethodilo mu je 40 dana posta. Ovo je sada posljednja sedmica prije Vaskrsa, imamo Veliki Četvrtak i Veliki Petak kada se slavi uspomena na Hristovu posljednju večeru, njegovo izdajstvo i raspeće na krstu. U nedjelju ujutro se slavi njegovo vaskrsenje tako da imamo bogosluženje u svete dane, i najsvečanije bude u nedjelju kada služimo nedjeljnu ponoć, u subotu na nedjelju. Tada bude najviše ljudi, time se završava post i počinje praznik Vaskrs – najveći pravoslavni praznik. Naravno svi ste pozvani i dobrodošli da zajedno proslavimo u miru i blagostanju.
