U Bosni i Hercegovini postoji veliki broj pripadnika hrvatskog naroda koje nazivaju izdajnicima svoga naroda, samo zbog toga što ne dijele mišljenje Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH). Izbor Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda samo je zaoštrio tu retoriku i dodatno podijelio prostor. U razgovoru sa akademikom Slavom Kukićem saznali smo na koji način se rangiraju Hrvati u Bosni i Hercegovini, koliko profila Hrvata ima i kako se oni vrednuju. Osim toga Kukić za Interview.ba govorio je o tome zašto je utihnula priča o Deklaraciji o položaju Hrvata u BiH, kao i o izmjenama Izbornog zakona BiH, pomoći Dragana Čovića hrvatskom narodu, te odgovorio na naše pitanje ko je veći Hrvat – Čović ili Komšić.
HRVATI „ARIJEVSKE KRVI“ DRŽE KONCE U BIH: Na vrhu su, dakako, izvorni, nepatvoreni, Hrvati s „arijevskom krvi“, oni koji čine sami vrh interesnog stranačkog kruga – među kojima su pripadnici tzv. Sokolove grupe na pijedestalu svih hrvatskih vrednota.
INTERVIEW.BA: Da li se može u BiH biti Hrvat, a da niste HDZ BiH?
KUKIĆ: Pitate li ljude iz HDZ-a, te dvije stvari se međusobno uvjetuju. Hrvat, drugim riječima, znači istodobno ili članstvo, ili lojalnost ili otvorenu potporu političkoj filozofiji HDZ BiH. Sve ostalo je manja ili veća izdaja hrvatstva. Naravno da je to anakronizam, dio sustava vrijednosti koji neodoljivo asocira na onaj iz prve polovice XX. stoljeća na nekim drugim evropskim prostorima – kojeg je suvremeni svijet osudio a koji je, ne zaboravimo, svoje pipke imao i na prostoru na kojem sami živimo. Po tom pristupu, ne samo da sam kao Hrvat upitan ja, i to samo zato što se ne slažem s pameću koju mi navrat-nanos želi kao moju nametnuti HDZ, nego i svi ostali. Po tom pristupu primjerice, jako upitan je i biskup Komarica, čovjek koji od početka devedesetih proživljava pakao kako bi, pozivom na pravo etničke i konfesionalne različitosti, na prostoru svoje biskupije spašavao pripadnike svoje religijske pastve. A oni su barem 99% Hrvati. No, što mu to vrijedi ako, spašavajući svoj vjernički puk, proziva i vrh HDZ-a koji je, skupa s njemu sličnima u drugim narodima, odgovoran zašto je Komaričina vjernička pastva, koju odreda čine Hrvati, više nego desetkovana – a koja se, nažalost, topi i danas.
INTERVIEW.BA: Kako se vrši rangiranje Hrvata u BiH?
KUKIĆ: Pristupi su, očito, različiti. Oni što polaze od temeljnih principa humanizma, prave razliku između dobrih i loših ljudi, ljudi koji su vrijedni i onih koji nisu vrijedni pažnje. I to se odnosi na sve, ne samo na pripadnike jedne nacionalne ili ine skupine. U tom kontekstu, recimo, vidim razliku i među onima koji se etnički izjašnjavaju Hrvatima.
Po pristupu, kojeg njeguju etnonacionalisti, HDZ kao personifikacija mjere hrvatske vrijednosti osobito, moguće je praviti razliku među nekoliko grupacija Hrvata.
1. Na vrhu su, dakako, izvorni, nepatvoreni, Hrvati s „arijevskom krvi“, oni koji čine sami vrh interesnog stranačkog kruga – među kojima su pripadnici tzv. Sokolove grupe na pijedestalu svih hrvatskih vrednota.
2. Nekoliko kopalja ispod su oni koji svoje hrvatstvo dokazuju članskom knjižicom HDZ-a.
3. Još niže bi se, po tom rangiranju, trebali naći Hrvati koji nisu stranački grupirani ali jesu lojalni politici „arijevaca“.
4. Zasebna, valjda četvrta po redu skupina je rezervirana za one koji ne pripadaju svijetu HDZ-dometa ali, organizirajući se u drugim strankama s hrvatskim predznakom iskazuju lojalnost „temeljnoj“, dakle orijentaciji koju je kroz HNS trasirao HDZ.
5. Ova kategorija Hrvata je već upitna jer okuplja Hrvate politički organizirane kroz druge političke partije s hrvatskim predznakom, ali partije koje život u BiH vide značajno drugačije. To je, siguran sam, pozicija u čiju su nemilost upali svi oni koji pripadaju ili glasuju za Hrvatsku stranku Bože Skopljakovića.
6. Tu je, potom, poprilično velika, rekao bih gotovo dominantna skupina „hrvatskih sumnjivaca“, ljudi koji ne pripadaju nikome, ali ne prihvaćaju niti atak na vlastitu pamet jedne, u biti kriminogene grupacije u ime tobože zajedničkih nacionalnih interesa i ciljeva.
7. Na koncu, nimalo beznačajnu skupinu čine „izdajnici“, hrvatski „kvislinzi“, svi koji pripadaju građanskim političkim partijama, za njih glasuju ili, ne daj bože, ovako kao ja, javno raskrinkavaju logiku „arijevstva“ iza koje kao paravana se skriva vrlo umješna kriminogena grupacija.
INTERVIEW.BA: Za koga se bori Dragan Čović? Kome je pomogao?
KUKIĆ: Teško mi je zamisliti da se za hrvatske nacionalne interese može boriti čovjek koji je koliko jučer iskazivao svoj transnacionalni karakter. Koji je, recimo, svoje jugoslavenstvo – koje je javno, i na popisima iskazivao – dokazivao čak i pismom, preferirajući ćirilično pismo latiničnomu. Time, dakako, ne pravim otklon prema ćirilici kao pismu – naprotiv, u mojem sistemu vrijednosti ona je jedno od pisama kojima se služim – ali želim tu činjenicu iskoristiti kao prilog mojoj sumnji. Teško mi je, potom, spojiti borbu za nacionalne interese s materijalnim bogatstvom koje se zahvaljujući njoj akumulira – a koje se pokazuje kroz srednjovjekovne dvorce, hotele, vile, stanove i kuće po raznim evropskim destinacijama. Ili kroz činjenicu da se protiv tebe svako malo podižu kaznene prijave za kriminal i korupciju, da si zbog njih dobar dio svoga vremena prisiljen provesti po sudnicama itd. Za takve ljude je jedino logično da su im važni jedino njihovi vlastiti, eventualno interesi njihovih interesnih skupina u koje su involvirani i njihovi vlastiti. I da se sve, pa i interes nacije ili konfesije koristi kao paravan iza kojeg se ti pojedinačni ili grupni interesi najefikasnije skrivaju. Pomogao je Hrvatima da ih umjesto 800 tisuća 1991. godine na popisima 2013. oficijelno bude tek 540.000. Kažem oficijelno jer je izvjesno da je njihov broj bitno manji, danas vjerojatno tristotinjak tisuća. Pomogao im je da ih se sve više odriče bosanskohercegovačkog državljanstva za račun državljanstva država s kojima ih ne veže ništa osim činjenice da u njima mogu živjeti kao normalni ljudi. Pomogao im je da su sve više obezglavljeni i da im je prosječna životna dob već danas prešla granicu kritičnoga – granicu iznad koje se populacija po svim demografskim zakonitostima smatra starom. Pomogao im je, hoću reći, da ih je dezorjentirao, u dobroj mjeri uništio i sve to čini i danas nesmanjenim intenzitetom.
INTERVIEW.BA: Šta je s Deklaracijom o položaju Hrvata u BiH, kao i izmjenama Izbornog zakona koje je inicirao Čović, nakon čega je utihnuo?
KUKIĆ: I Deklaracija je u službi grupnih, točnije interesa jedne političke partije. Preko nje HDZ Hrvatske pokušava interes HDZ BiH prikazati kao opći interes svih bosanskohercegovačkih Hrvata. I priča s Izbornim zakonom nema veze s interesima, tobožnjom jednakopravnošću hrvatskog naroda nego isključivo s ambicijom HDZ vrhuške da preko njega ovjekovječi svoju vladavinu. Što se, pak, Hrvata tiče, izmjenama zakona koje predlaže HDZ se samo pojačava diskriminacija koja postoji i po postojećem Izbornom zakonu i po postojećem ustavu – a koja bi se, istine radi, pojačala i prema pripadnicima drugih dvaju naroda i svima ostalima, pripadnicima nacionalnih manjina i onih koji se nacionalno ne određuju. No, i jedno i drugo, i Deklaracija i izmjene Izbornog zakona – a i priča o nacionalnom kanalu također – su samo instrumenti kojima se homogenizira biračko tijelo. Prema tome, sada jedno vrijeme nastupa zatišje u vezi sa svim tim, a iz ladica će se kao krunsko „oružje“ izvaditi pred lokalne izbore. I s tim smo osuđeni živjeti još neko vrijeme – mi koji smo tu, usprkos svemu, odlučili ostati. Ostali su „isparili“ ili će u bližoj budućnosti „ispariti“ tražeći pravo na život i ne čekajući nikakvu, posebice ne budućnost koja je krajnje upitna.
INTERVIEW.BA: Ko je veći Hrvat Dragan Čović ili Željko Komšić?
KUKIĆ: Pitanje nije u tome tko je veći Hrvat, Srbin, Bošnjak, Englez nego tko je moralniji čovjek. A tu, radi li se o navedenoj dvojici – iako štošta u zadnjih nekoliko godina, danas osobito, zamjerim i Komšiću – nema dvojbi. Čak je i pokušaj izlaganja normalna čovjeka zadaći da ih dovodi u istu ravan uvreda za zdrav razum.
