Minule sedmice u Sarajevu bila dva događaja, potpuno atipična u svekolikoj duhovnoj letargiji što se kao epidemija raširila posvuda. Prvo se u četvrtak u jedinstvenoj oazi zaboravljenih zadovoljstava, u Ateljeu “Figure” u ulici Danijela Ozme, okupilo na poziv italijanskog ambasadora stotinjak ljudi koji su zaslužni što projekat primitivizacije nekadašnjeg Grada još nije definitivno trijumfovao. Moglo ih je biti još, ali i ovako je pomalo čudo. Njegova ekselencija Nicola Minasi, uz dojmljiv govor na našem jeziku, otvorio je mnogo novih prozora i vrata u odnosima sa njegovom državom koja ne samo nama, već i mnogima na planeti može u kulturi biti i otac i mati. Davno jednom ni mi u tom svijetu nismo bili autsajderi, uz drugu realnost i drugo ime.
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
Pričalo se, sviralo, sjećalo, prizivale ideje o novim projektima ili tek kako spasiti mrvice bivših, dogovaralo uz iće i piće Mediterana. Sve zahvaljujući eto ne nama već mladom ambasadoru koji je postao istinski prijatelj sa mnogo ljudi iz svijeta kulture, a posebno i sa novim klincima koje mnogi još i ne primjećuju.
Onda je došao petak i veče u potpuno zakrčenom Sarajevskom ratnom teatru SARTR. To bi pamtila i svaka velika svjetska prijestolnica. Formalno, povod je bila promocija knjige Dragana, iz familije mnogih poznatih Bursača. Naslov je za šutnju s hiljadu razloga, “PTSP Spomenar”. Priče poput biča nad glavom, sjećanja na bolna odrastanja, istine danas nebitne matematici karijera unaokolo, razarajuće opservacije nad onim što duša ne zaboravlja, o dilemama ko smo i kuda ćemo ovako mali a opet vjerom u istinu poput vanzemaljaca… Dragan Bursać je knjigom kroz koju je prošao metak čudovišni hroničar života što se šprda sa nama, ovom kobajagi državom, našim lažima i bezobrazlucima, zloćom ali i bolnim uspomenama koje imamo mada ih se, neupitnih, odavno odriču mnogi.
Promocija je bila istinsko čudo. Ne samo zato što je došlo toliko onih iz facebook generacije koju se ciljano pretvara u čisti višak karikaturalne mafijaško – političke realnosti Sarajeva i dalje. Već zato što bi isti oni kojima nije na pamet palo da sami urade ono što je umjesto njih uradio italijanski ambasador, bili apsolutno zblanuti da su mogli vidjeti to opasno, mlado, pametno “podzemlje” o kojem pojma nemaju jer ih se ne tiču, misle da nisu njihovi.
Oni su došli u ratno pozorište jer su naslutili da je priča o tome kako biti čovjek. Onih što se ubiše kalkulišući samo svojim interesima uz odricanje duše za koju lažu da je imaju, nije bilo. Njih interesuju brojevi što hodaju i ne misle, a taj broj u krcatoj sali SARTR-a nije u njihovoj matematici bog zna kakav. Ne shvataju, mali, da zato ovim curama i momcima nikada više neće biti važni, a možda su i bili na tren s početka oktobra lani.
Sasvim je tačno neko kazao kako bi očigledno i Zetra bila puna na promociji Bursaćevog “PTSP Spomenara”, malenje knjige onolikih duhovnih gabarita. Ta noć se pokazala hiljadu puta značajnijom od piljarsko-trgovačkog cirkusa kojim nas se svakodnevno ponižavaju od izbora do danas. Pa glupo kontaju da ih se drugo ne tiče. “Bursaći” su njima nevažni i sa rajom što je zatrpala salu, i porukama među sobom, sjećanjima, bolnom ljudskošću i temeljnim podsjećanjem na “onda” – kada smo znali ko smo i poput Dragana ko su nam i otac i mati, i baba i djed, i komšija i dušmanin – tu vascijelu lokalnu kobajagi politiku današnjih ignoranata zapravo ponizili do kraja. I njihovo neshvatanje da su im ta mlada raja posljednje čega se još mogu uhvatiti prije potpunog i definitivnog poraza.
Ona spontana a neviđena gužva na promociji kobajagi kao i svakoj drugoj, poručila je: Tamo gdje nas se razumije evo ovako, kroz svako slovo ove knjige– tu je naša realnost i tome poklanjamo vjeru. Toliko nas je koliko nas je a vi naši niste. Iako smo do nedavno vjerovali da smo vaši i vi naši. A zapravo su vam gabariti kao u one vječite trojice i njima zaluđenih što su nas pretvorili u kolektivno, pa na tri podijeljeno – ništa. Nas bi zadužili da svojim glasovima budemo čuvari njihovog već pokupljenog plijena, i duhovnog i materijalnog.
Dragan Bursać je sve to sažeo, na koricama pozadi, nakon svega: “Ovdje su ljudi zarobljeni u zahtjevu, zarobljeni na početku, zarobljeni u sjećanjima, u uspomenama, u prošlosti, u vječito boljem juče. Zarobljeni u pokušaju. U nedovršenosti. U ponavljanju. Narod je zarobljenik neuspjeha i stagnacije. Utvrđivač promašaja. Profesionalni promatrač tuđeg propadanja. Zarobljeni početnici, to smo mi! Prerasli derani i vječiti ponavljači sedmog razreda, bez da se sjećamo i ono malo životne škole što je imamo. A, dalje ne možemo. Ne znamo. Život je jedan, a mi jadni i nijedni.”
Profesionalne manipulatore u ime nacije i vjere, prije svega, ovo ne interesuje. I zato ne vide generaciju koja postoji, koja je tu priču evo na svojoj koži dokučila dovoljno da bi je uknjižila na račun vlastite budućnosti. Zato dolaze, i sve će više, na mjesta gdje dobijaju potvrdu da postoje i da nisu mahniti. Valjda ni bahati tapkaroši njihovim životima neće dovijeka.
Nicola Minasi, naš drug mada i sa logičnim domaćim zadatkom iz Rima, mnogo je bolje shvatio dio ove priče, pa učinio nešto korisno za nas koliko i za svoju zemlju. To i jeste smisao diplomacije, elementarne. Ovima ovdje, tako nešto nije palo na pamet. Zašto ? Zato što oni hoće samo ono što je isključivo njima u korist. Tu podjele sa drugima nema. A Dragan se lijepo sjetio djeda i njegovih riječi: “Vidite, djeco, treba odmah reći šta ne valja i od čega vam je muka…”
Ovo neće oni što ih se ne tiče šta bi to “djeca” da kažu, jer znaju od čega im je muka…” I u Figurama i u SARTR-u, a posebno tamo, puno je bilo prepoznavanja istina i laži. Bursać ih nije naturao, već je samo bolno istinito odmotavao život u sebi i oko sebe, odavde pa do rođenja, s pogledom naprijed. Kako veli, ‘nako, “poput magijskog braka paora podno Grmeča i Marksovog plavetnog neba nad njima…”
Eto čudesne priče u dvije noći o nama i Italijanu. I ni u jednoj bez ogromne većine onih koji bi da su kao naši, a nema ih gdje treba. Sve se manje i u putu srećemo.
Džaba im, zato, šanse. A imali su ih.
