Dragan Bursać: Kad u rovu vidite krv prijatelja, dabome da ćete dobiti PTSP

Čitam godinama kolumne Dragana Bursaća, neke imam čast i da objavljujem, ali niti jedna me nije dotukla kao ova njegova knjiga „PTSP Spomenar.“ Da vam pravo kažem, to nije knjiga to je bomba, emotivna i intelektualna…Čitam je, a ona čita mene i moje 4 godine u ratu.  U petak je promocija Spomenara u Sarajevu nakon Zagreba i Beograda. Pravi povod da ga pitam ko je on u stvari, da mi se klasifikuje, da ga mogu lakše staviti u neki pretinac sa oznakom. Nije se dao Bursać. Bacio mi je udicu da liči na Izetbegovića Starijeg, a možda i Dodika, da je buržuasko dijete iz rovova sa PTSP-jem koji je navodno zaliječio i da nikad nije oprostio ocu što je umro. Ne plaši se novih prijetnji jer zna da nacionalisti ne čitaju knjige.

MUŠKI PTSP NASTAJE tako što vas iz komforne zone, komfornih stanova, komfornog života neko baci u rovove i vi koji ste prvi put vidjeli krv kod mesara, a pitanje je jeste li i tad, vidite krv svoga prijatelja. Dabome da ćete dobiti PTSP. 

INTERVIEW.BA: Dragane, kada si posljednji put bio u crkvi?

BURSAĆ: U crkvu sam ušao prije dva mjeseca, u Bosanskom Petrovcu.

INTERVIEW.BA: Kojim povodom?

BURSAĆ: Šetao sam gradom, između džamije i crkve nekih je dvjesto metara. Bio sam u džamiji i otišao sam u crkvu.

INTERVIEW.BA: Kada si ušao u ta sveta mjesta jesi li pomislio Bože ja sam grešnik, moj PTSP spomenar neće donijeti smiraj, nego će probuditi ono malo inteligencije koje ima? Da li si se bojao da te neće grom spaliti?

BURSAĆ: To mislim svake sekunde, a ponajrjeđe u crkvama, džamijama i vjerskim objektima. S tim se budim i s tim zaspem. Ponekad mislim da je to Pandorina kutija koja otvara stvari koje ne bi trebale biti otvorene, ali opet, to sam ja. Sa druge strane vjerski objekti ne emaniraju nešto u meni.

INTERVIEW.BA: Jesi li ti ateista?

BURSAĆ: Pa za sebe mogu reći da sam ateista.

INTERVIEW.BA: Kako učiš djecu?

BURSAĆ: Da uče knjige, da vjeruju sebi, nauci, a da svoje emocije glede vjere ispoljavaju tako što je to zaista njihova privatna stvar. Religija je duboko privatna stvar, kao i spoznaja nas prema svijetu, kosmosu, prema svemu. Mislim da je to intimni doživljaj svakog pojedinca i svako institucionalno nametanje nije ništa drugo nego institucija.

INTERVIEW.BA: Boris Dežulović je u uvodu knjige naglasio teret i milinu tvog prezimena Bursać. Šta si ti više, Bursać ili Srbin pravoslavac?

BURSAĆ: Ni jedno ni drugo. Iskren da budem veće je breme  prezime Bursać. Ljudi već prije nego što vas upoznaju stave  u neku sošku, ajde da kažemo ultraljevičare. A ja po svojoj prirodi nisam baš ultraljevičar. Ja shvatam antifašizam u ovom sistemu kao nužnost, jer ako postoji antifašizam, očigledno je da postoji fašizam. Moramo to počistiti da bih ja mogao biti komforan neoliberalni građanin. Da je ostao socijalizam, da su moji roditelji ostali u životu, da je taj moj svijet iz 70 i 80-tih živ, sigurno bih bio neki disident, liberal u tom sistemu. Međutim, kako je sve ovo otišlo do đavola udesno, bavimo se poslom higijeničara i ništa više. Nešto ne volim baš puno da budem higijeničar, ali eto zapalo me.

INTERVIEW.BA: Ko si ti u stvari?

BURSAĆ: Ma k’o i svako, višeslojan, ujutro jedan, poslijepodne drugi i tako dalje.

INTERVIEW.BA: Ti kao Alija Izetbegović?

BURSAĆ: Ma svi smo mi Alija Izetbegović. Svi smo mi kako to kažu ovi postmodernisti višestrukturalne ličnosti, pa se na to najčešće pozivaju Milorad Dodik i rahmetli Alija. Svi smo mi takvi, samo eto ne valja se nešto pozivati na to. U nama je i đavo i anđeo.

INTERVIEW.BA: Spomenuo si disidente. Ja imam jednu tezu, a ti slobodno se nemoj složiti s njom. Mi uopće nemamo disidenata, svi koji bi u nekom drugom društvu bili proglašeni disidentima kod nas ili na vlasti ili  pri vlasti.

BURSAĆ: Kakva nam je država, takvi su nam disidenti. Nemamo disidenata, pa baš ni države nešto nemamo… Kako biti disident? Sve i da se i trudite biti, 90 posto ljudi ne razumije šta to znači, niti ih je briga. Ovih 10 posto okrenu stražnjicu i rade svoj posao.

INTERVIEW.BA: U PTSP Spomenaru ima tvoja priča u kojoj kažeš „Prije 20 godina je prestao rat. Stao rat pa šta, ostao sam bez oca, nekoliko najboljih prijatelja, kuće …“ Jesi ti stvarno ostao ovako sam, nije ovo pjesnička sloboda?

BURSAĆ: Čovjek nikad nije sam, a opet je uvijek sam. Znam, ovo zvuči filozofski, ali zaista jeste tako. U momentu se osjećaš u potpunosti sam, pogotovo kad su neke nepravde, kad skontaš da je država sprcala tebi najbitnije ljude, događaje, život, tvoje vrijeme pojela i da te ispljunula onako neoliberalno, da gledaš oko sebe nepismene bogate ljude, mislim na bogate u materijalnom smislu. I onda kako da kažeš nego da kažeš da si sam, da si ogorčen. Ja sam najogorčeniji na oca koji je poginuo, a nije morao, i onda mislim otkud je on znao…Hiljadu stvari prođe kroz glavu.

 

INTERVIEW.BA: Ti si sada otac. Da li bi ponovio njegov izbor?

BURSAĆ: Ma….ne, spašavao bih živu glavu. spašavao bih potomstvo.

INTERVIEW.BA: Kaže onaj nesretni Frojd, kojeg djelomično poštujem, većinski prezirem, da muškarac postaje muškarac tek kad mu otac umre.

BURSAĆ: Ako se to desi kad ste balavac, kao meni od 16, 17 godina, to se ne pika puno. Zapravo, ostanete bez autoriteta i onda sumanuto, barem na početnom nivou, tragate za autoritetima, što je i razumljivo negdje. Zapravo, kad postanete stariji od svojih mrtvih roditelja onda ste ih ako ništa biološki nadživjeli, i živite neki svoj život. Tako da ta prva reakcija da sazrete kad vam ode otac i nije baš do kraja tačna. Sigurno čovjek sazre, ali nakrivo. To je brzo srastanje neko, i ostavi posljedice.

INTERVIEW.BA: Gdje ti je majčinska figura u knjizi?

BURSAĆ: Tu je ona, našla je ona tu štipaljku, njoj pripada najdublja intima. Ne bih bio izliječen od PTSP-a, tačnije zaliječen, da nije nje. Ona je negdje zaslužna što sam bio mentalno u stanju da napišem to sve.

 

“Država ti sprca najbitnije ljude i život, a onda te ispljune” 

 

INTERVIEW.BA: Zašto si napisao ovu knjigu? Vid terapije i za tebe i za nas?

BURSAĆ: Neki su očekivali kolumne u knjizi. Ali ovo su dva stila i dva ispisa teksta. Ovo je moja priča. Nemam nakanu mijenjati svijet, ali te priče mijenjaju mene. U osnovi je taj sebični motiv nekog prolaska kroz nešto da bi došli do pročišćenja, katarze, pa sam to u početku radio tako – samo da izađe iz mene. Na početku je to bilo snobovski, sa primjesom kvazi intelektualnog i to mi je bio najveći problem. Tek kad sam se oslobodio krize diskursa i tih budalaština kojim se pune suhoparni tekstovi, onda sam progovorio jezikom mog rodnog kraja i moji likovi su postali to što jesu, živi ljudi.

Meni je rat čudo iz nekog diskursa povlaštenog djeteta socijalističke buržoazije, koji je išao od Kranjske Gore do Jahorine, kupao od Grčke do Brača, a doživio sam da sjedim u rovu sa četiri krezava lika koji mi pričaju životne istine. To je taj šok. Mi nismo odrasli u pećinama, pa da smo ratovali. Tako nastaje taj muški PTSP, pošto vas iz komforne zone, komfornih stanova, komfornog života neko baci u rovove i vi koji ste prvi put vidjeli krv kod mesara, a pitanje je jeste li i tad, vidite krv svoga prijatelja. Dabome da ćete dobiti PTSP.

 

“Ko je proveo rat u rovu zna šta je pacifizam, dok jajara nema tu predstavu”

 

INTERVJU.BA: Kao neko ko je imao PTSP, prepoznaješ li ga kod ovih koji nama vladaju?

BURSAĆ: Mi imamo veliku sreću što oni nisu PTSP-ovci, jer bili su suviše velike kukavice kad je bio rat, što je opet njih spasilo, tačnije njihova dupeta od rovova i svega što smo mi prašnjavi doživjeli. Ali oni imaju taj kompleks malog Napoleona, kao ona buržuaska djeca, nacionalistička, koju je promašio rat, pa sad silno žele da izvedu novi rat, da se osjete moćno kao njihovi roditelji, e tu mi imamo nesreću. Za pacifizam je najbolji lijek rov u ratu. Ko je rat preživio taj može biti pacifista i iskreno da se bori za potpuno razoružanje ove planete. S druge strane ko je bio jajara taj nema tu predstavu. Tako da smo mi oslobođeni njihovih PTSP-ova, dok ovi što trčkaraju za njima imaju PTSP-ove. I to je meni fascinantno, da ljudi koji su se borili u rovovima, susreli se sa smrću hiljadu puta, većinom danas ispoljavaju kukavičluk prema nekim kukavicama. To je čudo, to je neuropsihijatrija, a ja nisam neuropsihijatar.

INTERVIEW.BA: Dosad su ti prijetili i tebi i tvojoj porodici zbog kolumni, zbog želje da pišeš o istini koju misliš, osjećaš  i doživljavaš. Šta misliš da li će knjiga izazvati novi val prijetnji pogotovo jer u njoj spominješ i Karadžića i Mladića…

BURSAĆ: Nacionalisti imaju tu veliku sreću da ih čitanje nakon jedne stranice  ili 800 karaktera zamori, tako da ne vjerujem da ću imati problema. Iako, knjiga jeste zaista svedena za njih…ima i rupu u tekstu tako da smo izvršili maksimalnu ekstenziju teksta ne bi li bilo i njima pojašnjeno. Njih smara sve što je knjiga, a i font je malo positan. Izvlačenje iz konteksta im je strana stvar, tako da ne vjerujem da će ih zanimati.

INTERVIEW.BA: Šta ćeš poručiti sutra Sarajlijama na promociji knjige?

BURSAĆ: To jesu moji ljudi. I ja sam njihov čovjek. Osjećamo se, i mirisno i ukusno, razumijemo se. Neće tu biti poruka epohalnosti, bit će te razmjena energija, jedno emotivno i fino veče.

Prethodna vijest

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Oslobođene kosti Davidove

Naredna vijest

Adis Hasaković: Govor mržnje izgleda bezazleno, a onda se desi genocid