Boris Lalić je mladi bosanskohercegovački književnik koji iza sebe ima četiri objavljene knjige i brojne dramske tekstove, a od kojih je najveći uspjeh doživjela komedija „Mirna Bosna“. Osim toga što piše, Lalić je ujedno i izdavač, ali i prodavač svojih djela. Od pisanja u BiH, kako kaže, lagodno mogu živjeti samo pisci veći od njega, ali unatoč tome, sebe u budućnosti vidi isključivo kao pisca jer je to jedini pravi posao za njega. Za Interview.ba Lalić je govorio o svom privatnom životu, stvarima koje ga, osim pisanja, čine sretnim, pisanju za lijepe sarajevske djevojke, ali i o svom novom romanu koji će uskoro ugledati svjetlost dana.
LJEPOTICE SE VOLE PREPOZNAVATI U UMJETNIČKIM DJELIMA: „Puno toga sam napisao za lijepe djevojke iz mog grada, ali i iz drugih gradova, te one iz filmova i sa slika. Što jeste-jeste, ljepotice vole mene kad im tako pišem, jer i one se vole prepoznavati u umjetničkim djelima. Svi ljudi to vole.“
INTERVIEW.BA: Malo je pisaca u BiH koji, osim toga što pišu, sami su i izdavači i prodavači svojih knjiga, ti si upravo jedan od takvih pisaca. Zbog čega si se odlučio na taj korak? Da li je u pitanju samo veća materijalna korist ili postoji neki drugi razlog?
LALIĆ: Glavni razlog je taj što sam znao da se želim baviti književnošću dugoročno, zbog čega mi je želja bila početi od nule i na vlastitom iskustvu saznati sve. Drugi veliki razlog bio je taj što nisam ni imao novaca da platim odmah „normalno“ izdanje, a treći što nisam htio tražiti ni od kog drugog da mi to plati, da mi niko ne bi mogao reći da mi je platio da budem pisac.
INTERVIEW.BA:Napisao si i dramski tekst za komediju „Mirna Bosna“, a koja je doživjela ogroman uspjeh. Priželjkivao sigurno jesi, ali da li si ipak bio iznenađen tolikim uspjehom? Šta je „Mirna Bosna“ doprinijela tebi, a što ranije nisi mogao ni pretpostaviti?
LALIĆ: Prekrasno iskustvo. Dogodilo se upravo ono što je po mom shvatanju potrebno za ozbiljnu teatarsku umjetnost, glumice i glumci su toliko dobro izgradili i naštimali svoje likove da je to sad djelo živo kao živi ljudi, s vlastitim karakterom i dušom. Takve predstave proizvode obilje suosjećanja u publici i onda sve skupa radi kao jedna moćna mašina, dešava se pozorišna magija jer publika dobro razumije ono što vidi, nije im blokirana mašta od predstave nego razigrana. Svim ljudima koji nisu pogledali “Mirnu Bosnu”, predstavu Kamernog teatra u režiji Saše Peševskog, od srca im preporučujem da to učine, to je prava stvar.
INTERVIEW.BA: Koju knjigu trenutno čitaš i šta se zapravo nalazi na tvojoj polici knjiga?
LALIĆ: Danas sam čitao i pročitao Sašu Džinu i njegov “Šejtanov goblen”, Damira Karakaša “Sjećanje šume”, Horacijeva “Pisma”, Aristotelovu “Retoriku”, Platonovu “Državu”, “Budenbrokove” Tomasa Mana, “Zelenog Hajnriha” Gotfrida Kelera, “Uhode” Derviša Sušića, “Tajanstvenog Čovjeka” Andreja Platonova, “Crveno i crno” od Stendala, “Mrtve Duše” Gogoljeve. To je bilo prijepodne, a na polici sam za popodne pripremio Manconijeve “Zaručnike”, “Dekameron” Đovanija Bokača, “Zločin i kazna” Dostojevskog, “Gargantua i Pantagruel” od Rablea, “Ako ti jave da sam pao” Darija Džamonje, “7000 dana u Sibiru” Karla Štajera, “Kapital” Karla Marksa, “Kokuzluk” od nepoznatog autora, te još nekoliko knjižica tu, da sad ne popisujem sve jer ih ima oko tridesetak. Pred spavanje kanim čitati “Veleumnog viteza Don Kihota od Manče”, što ga je stvorio ponos i dika sve književnosti svijeta Migel de Servantes, u kombinaciji sa jako uzbudljivom knjigom “Magelan” od Štefana Cvajga. Nije da se hvalim, ali kada sam bio na ekskurziji u Tunisu kameleon me je ugrizao za prst, od tada mogu oči pokretati nezavisno, jednim okom jedno, drugim drugo, zato tako puno stignem pročitati i uz to sve vrijeme biti online.
INTERVIEW.BA: Može li pisac izbjeći to da nekom liku udahne nešto od svojih osobina?
LALIĆ: Mislim da pristojan pisac mora to ako ništa pokušavati, jer inače ti se može desiti da stvoriš nešto u čemu svaka ptica istim glasom pjeva, a to je bezveze, dosadno.
INTERVIEW.BA:Imaš svoj fazon, stil odijevanja,način života..S druge strane, i to je rijetkost, jer sve je više mladih koji gube svoj identitet trudeći se da ne odskaču od drugih, da budu prihvaćeni u društvu..a zapravo posljedica je to da sve više liče jedni na druge i sve postaje „ukalupljeno“. Šta bi im ti savjetovao i na koji način bi im dao do znanja da je to pogrešan put?
LALIĆ: Ja sam veliko sumnjalo, prvo u sebe samog, pa onda i u čitav svijet, nisam siguran da je moj put ispravan, a tuđi pogrešan, niti da bi se iko drugi usrećio da pođe mojim putem, jer ni ja nisam sretan kad me natjeraju na tuđe staze. Što se mene tiče, neka se kalupi ko voli da se kalupi, neka glumi prvog do sebe svako ko u tome nalazi sigurnosti, a oni koje takvo ponašanje izbezumljuje, oni neka idu u biblioteke i čitaju debele klasične romane, to je najbolje sredstvo, prvo za smirenje, a onda i za ozbiljno planiranje.
INTERVIEW.BA: Kada bi upoznao djevojku koja ti se mnogo sviđa fizički, ali u razgovoru s njom saznaš da ona zapravo ne voli da čita, i apsolutna nije zainteresovana za književnost, da li bi odmah odustao od nje ili?
LALIĆ: Ne bih zbog toga odustao od nje, bila bi to velika prednost za mene, jer bih joj u tom slučaju mogao recitovati Katula, Majakovskog, Sidrana i govoriti da sam ja to smislio i to iz zezancije, dok sam se tuširao, mislila bi cura da imam tri mozga, voljela bi me više. Ljudi mogu negirati književnost koliko hoće, ali prava je istina da oni ne mogu bez pjesama, priča i romana kao što ne mogu bez zraka, vode i hljeba, to što nekome pripada pismena, a nekome samo usmena književnost, to je nešto drugo.
INTERVIEW.BA:U tvojim knjigama preovaldava humor i kritikika bh. svakodnevnice, međutim, pišeš li ikada za djevojke, je li to tvoje tajno oružje?
LALIĆ: Iako ponekad djelujem neozbiljno jer sam vesele prirode, ja sam zapravo jako ozbiljan pisac, poštujem zanat i ne zloupotrebljavam ga. Puno toga napisao sam za lijepe djevojke iz mog grada, a i iz drugih gradova, te one iz filmova i sa slika, ali nikada sa ružanim namjerama, nego zato što to tako ide, lakše ti je lijepo pisati ako u lijepe pojave gledaš. Što jeste-jeste, ljepotice vole mene kad im tako pišem jer i one se vole prepoznavati u umjetničkim djelima, svi ljudi to vole.
INTERVIEW.BA:Svi mi, obično, imamo određene rituale kada nešto radimo, ali ono što sigurno mnoge zanima jeste, koji su tvoji rituali, gdje voliš da stvaraš, da li ti je potrebna apsolutna tišina ili saavim suprotno muzika? Opiši nam kako to izgleda?
LALIĆ: Kad me krene, onda mogu sa muzikom i bez nje, jednako dobro na kopnu, vodi i u zraku, sam ili okružen ljudima. Moj stvaralački proces izgleda tako što prvo puno smišljam i sam sebi pričam svoju priču. Kad ispričam glavne stvari, onda krene pisanje. Prvo ispišem sve, kasnije idem i popravljam, uklanjam viškove i nadopunjujem nedostatke, to je druga ruka. Treća je provjera da li je svaka riječ na svome mjestu, te da li negdje ima da stoji neka riječ od koje ima bolja, preciznija. To sve kad obavim, pročitam još jednom od početka do kraja kako bih otkrio ako negdje nešto zapinje, bilo zbog pravopisa, bilo zbog drugih razloga koji dovode do grešaka u spisima. Ako vidim da je spis tečan i duhovit, to je onda to, spremno za pokaz.
INTERVIEW.BA: Voliš da pišeš i čitaš, ali jesi li se ikad oprobao u nekom sportu ili možda muzici? Koji su tvoji hobiji i šta te pored pisanja i čitanja još čini sretnim?
LALIĆ: Moj sport je nekada bio skejtbord, a sada je biciklo. Biciklo obožavam, imam dobro gradsko biciklo, vozim se na njemu na potezu između Rimskog mosta i Kozije ćuprije, svaki dan i svaku noć kad je lijepo vrijeme. Kanim ponovo kupiti skejt, učinit ću to sigurno kad budem u pravoj prilici, jer ovako više ne ide, kad god vidim nekog mlađeg na ulici sa skejtom odmah ga zaustavim i daj malo, njima kvarim ćejf, a sebi obuću za posao, jer skejt je nemilosrdan prema obući, samo jedan kikflip i zbogom sjaju novih lakiranih cipela. Jedan dobar skejt i jedne dobre tene za skejt, to je ono što meni fali. Pored toga, sretnim me čini sve što je malo i slatko i sve što je visoko i lijepo, a uz to još sve što je malo i lijepo i sve što je visoko i slatko.
INTERVIEW.BA: U ovoj godini ćeš objaviti i novi roman, možeš li nam otkriti neke detalje?
LALIĆ: Još je rano, mogu samo reći da je knjiga blizu kraja, te da sam lično jako zadovoljan kako je to zasad. Iza ove knjige ima nas više, dobro smo se sastavili i ispalo je kako treba. Od detalja mogu reći da je roman koji će izaći historija svoje vrste, prilika za ljude da se upoznaju sa jednim važnim segmentom savremene bosanskohercegovačke kulture, a kroz zanimljivu radnju.
INTERVIEW.BA: Vidiš li se jednog dana kao pisca čija literatura ulazi u obavezno štivo i koga svi ljudi obožavaju čitati?
LALIĆ: Ne bih volio postati obavezno štivo jer to je put u nemilost kod mnogih. Moje knjige su prije svega zabavnog karaktera, prema tome neobavezne su, dakle samo ko voli. Sebe u budućnosti ne vidim kao pisca kojeg ljudi obožavaju čitati, nego kao pisca koji obožava pisati, jer to je moj pravi posao na svijetu.
