Franjo Jurkin, student italijanskog i francuskog jezika i književnosti iz Zagreba, bio je ovogodišnji učesnik treninga trenera za rad s učenicima na sesijama simulacije Međunarodnog krivičnog suda Zapadni Balkan(MICC WeB) iz oblasti prava, ljudskih prava i medija, koji se održava u sklopu projekta “Budi inspiracija” uz podršku USAID-a, a kojeg implementira NDI BiH s partnerima Fondacijom INFOHOUSE i YIHR BiH. Za interview.ba Jurkin govori o tome šta ga je inspirisalo da bude dio projekta čiji je glavni cilj suočavanje mladih s prošlošću, o svjedočanstvima ratnih veterana, ali i o načinu utjecaja na mlade kako bi više govorili o sličnostima, nego razlikama.
SVI SMO ISTI: „ Razbijanje predrasuda je ključ pomirenja i osnova za lijepu budućnost. Mi svi smo vi i vi ste svi mi, i ja sam ti, i ti si ja. Mislim da je to najvažnije vidjeti u drugoj osobi, zrcalo sebe i razumjeti da sam se u situacija u kojoj se ti nalaziš, mogao i ja naći, a možda sam se već nalazio. Naše sudbine su isprepletene, pogotovo u susjednim zemljama, u bivšoj Jugoslaviji. Rušenje i paljenje mostove je nešto što će nam svima osigurati lošiju budućnost.“
INTERVIEW.BA: Kako ste došli na ideju da se prijavite za jedan ovakav projekat, čime ste bili inspirisani i kako je sve počelo?
JURKIN: Prije sam se bavio sličnim projektima. Naime, 2013. godine sam počeo raditi s Kućom Ane Frank a u sklopu njihove putujuće izložbe koja postoji u Hrvatskoj, Makedoniji i Srbiji sam počeo svoj rad s mladim. Bio sam vodič na izložbi, da bih nešto kasnije postao trener za te vodiče, te na kraju koordinator. Onda je Kuća Ane Frank osmislila projekt “Two kid”, koji je imao poseban set aktivnosti u vezi s temom diskriminacije i sudbine Ane Frank i to je, zapravo, bio trenutak koji me baš inspirirao da dođem na ovaj projekt. Naime, tada smo okupili mlade iz Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, a prekrasno iskustvo mi je bilo kad sam doživio da se nekoliko strana Balkana okupilo na jednom mjestu. Uvidio sam koliko su duboka ta prijateljstva za razliku od nekih drugih projekata, gdje su grupe više homogene i gdje ljudi moraju koristiti drugi jezik. Ta prijateljstva su me inspirirala da nastavim raditi na projektima koji okupljaju mlade iz regije. Konkretno, s ovim projektom sam upoznat već dugo godina jer poznajem dosta ljudi i trenera koji su radili na ovom projektu, a već šest godina poznajem i glavnu trenericu za ljudska prava jer sam s njom radio na nekom drugom projektu i kada sam dobio link za natječaj za ovaj projekt znao sam da se radi o provjerenoj stvari, da ću sigurno nešto naučiti, a znao sam da mogu i doprinijeti.
INTERVIEW.BA: Koja je krajnji cilj ovog projekta?
JURKIN: Prijateljstva koja mladi iz regiona sklapaju su ključni dio pomirenja i mislim da je cijela poenta projekta da inicira postkonfliktno pomirenje između novijih generacija, i to je svakako bio glavni razlog moje odluke da budem dio ovog projekta. Mislim da je ideja međunarodne pravde i međunarodnog prava kod nas dočekana na nož. Trebali bismo razumjeti da je ovo jedan ambiciozan projekt koji ne može biti savršen. Možda nikad nećemo dostići međunarodnu pravdu, ali to ne znači da ne trebamo pokušavati. Ne bih volio živjeti u svijetu u kojem nismo nakon konflikta, nakon rata, pokušali pravdu dovesti pred ljude koji su učinili zločine.
INTERVIEW.BA: Iako često čujemo da prošlost treba zaboraviti i da samo trebamo gledati naprijed, kod ovog projekta se radi suprotno, naime mladi se suočavaju s prošlošću. Da li mislite da je to pravi način?
JURKIN: Metode koje su na ovom projektu zaista funkcioniraju. To nije eks katedra predavanja o povijesti, to su radionice i aktivnosti, koje koristeći povijesne primjere i fakte, pokušavaju učenike upozoriti na svijet oko njih i suočavanjem kroz povijest učiti ih današnjem svijetu. S druge strane, ljudi imaju tu ideju da ako ruminiramo po povijesti da će se ona baš tada ponoviti. Mislim da niti jedna od te dvije stvari nije nužno istina, ali vjerujem u obje metode. Postoji situacija u kojim se puno priča o povijesti, ali se to ne radi na ispravan način.
INTERVIEW.BA: Koliko su svjedočanstva ratnih veterana, odnosno savremenih svjedoka, na ovakvom treningu važna?
JURKIN: Ključni trenutak u bilo kakvom povijesnom treningu jeste postojanje svjedoka i veterana. Jako je važno da cijenimo njihova svjedočanstva i da ih imamo, posebno dok su tu, jer je to iz prve ruke, sve ono što će uslijediti u budućnosti su priče i prepričavanja i narativi koji ne dolaze iz prve ruke. Ta svjedočanstva su važna pogotovo o ovim jugoslavenskim ratovima iz 90-ih, jer o tome nećemo puno čuti na nastavi. Sve se te cjeline režu jer su osjetljive za pričanje i zato dolaze na kraju godine jer je to bliska povijest. Sami udžbenici nemaju puno informacija, jer ne postoji politički konsenzus što je to što bi se trebalo izučavati? Pogotovo tu u Bosni i Hercegovini. Dakle, o ratu mogu čuti samo od svoje mame i svog oca, koji su sudjelovali u ratu. To su jako emocionalne priče u koje kada oni ulaze, ja ne želim nastaviti taj razgovor, jer ne želim vidjeti svog oca koji se uzrujava kada razmišlja o tome kako su mu prijatelji poginuli i druge situacije koje su ga zadesile. S druge strane veterani koji daju svjedočanstva, to su ljudi koji rade s nevladinim udrugama. Oni to rade svjesno, znajući da ta svjedočanstva imaju pozitivan značaj, tako da su oni dosta navikli da će morati proći kroz te emocionalne turbulencije i da će se prisjećati svega toga. Znaju kako prihvatiti pitanja i imaju već dosta pripremljena svjedočenja, tako da je to jedan jako pristupačan način da učimo u ratu, o kojem ne učimo u školi i doma.
INTERVIEW.BA: Koja je vaša lična priča pomirenja, šta je vama pomoglo da prevaziđete eventualne predrasude?
JURKIN: Počeo sam kao dječak raditi na projektima koji se bave diskriminacijom. Imao sam na umu i to da u mom okruženju postoji diskriminacija, tako da već od šeste godine imam osjećaj da prepoznajem svoje predrasude. Nisam znao što je rat i nisam mislio da postoji mogućnost da se rat opet desi. I dalje mi je to malo apstraktno. Ali kada čujem neka svjedočenja veteran koji misle da se rat opet može desiti i kada čujem neke priče ljudi koji strahuju za život svoje djece danas i koji pričaju o tome kako aktivno razmišljaju o mjerama koje će morati poduzeti u trenutku ako iz izbije neki konflikt to je meni apstraktno, pogotovo zato što sam iz Zagreba i zato što taj dio nije bio toliko pod utjecajem rata. Za rat sam saznao puno kasnije i bilo me strah saznati o ratu. Imao sam osjećaj da svako ima kontradiktornu priču i namjeru. Tako da sad jako cijenim priliku što ovaj projekt postoji, što postoje veteran, kao i mogućnost učenja o ratu kroz svjedočenja iz prve ruke, pogotovo zato što su ta svjedočenje emocionalna. To su emotivne, tužne i gorke priče. Onda vidite te ljude koji sjede tu s 20 mladih osoba i imaju humora i snage da ispričaju tu priču i da promijene temu…stvarno inspiracija ide tu da i nakon konflikta može postojati oporavak i pomirenje.
INTERVIEW.BA: Na koji način ćete Vi kao trener ljudskih prava utjecati na mišljenja mladih ljudi i koju biste im poruku poslali?
JURKIN: Neću davati upute “ti trebaš misliti ovo”, “ako tako ne misliš u krivu su”. Posao trenera ljudskih prava jeste da otvori vrata, da ljudi imaju novo iskustvo koje će promijeniti neke perspektive i to je taj dio pomirenja, pogotovo u dijelovima gdje su ljudi odvojeni. Razbijanje predrasuda je ključ pomirenja i osnova za lijepu budućnost. Moja poruka bi bila da smo mi svi vi, i vi ste svi mi, i ja sam ti, i ti si ja. Mislim da je to najvažnije vidjeti u drugoj osobi, zrcalo sebe i razumjeti da sam se u situacija u kojoj se ti nalaziš, mogao i ja naći, a možda sam se već nalazio. Naše sudbine su isprepletene, pogotovo u susjednim zemljama, u bivšoj Jugoslaviji. Rušenje i paljenje mostove je nešto što će nam svima osigurati lošiju budućnost.
