Kerim Somun je ovogodišnji trener za trenere koji će raditi s učenicima na sesijama simulacije Međunarodnog krivičnog suda Zapadni Balkan (MICC WeB) iz oblasti prava, ljudskih prava i medija, koji se održava u sklopu projekta „Budi inspiracija“ uz podršku USAID-a, a kojeg implementira NDI BiH s partnerima Fondacijom INFOHOUSE i YIHR BiH. U razgovoru za Interview.ba Somun je kazao kako tokom MICC-a mladi ljudi iz BiH, prvi put, imaju priliku upoznati svoje vršnjake iz Srbije i Hrvatske i shvatiti da problemi koje oni imaju u svojim sredinama imaju i njihovi vršnjaci u susjednim državama. Također, Somun je govorio o značaju suočavanja mladih s prošlošću, svom iskustvu kada je pomirenje u pitanju, ali i o tome kako nas ovaj projekat može ponukati da jedni drugima budemo inspiracija.
PRIMARNI CILJ – POMIRENJE U REGIONU: „Primarni cilj ovog projekta je da učenike educira o različitim vrstama tema, poput ljudskih prava i historije, ali pored svega toga, ovo je jedan od rijetkih projekata koji zbližava regiju i otvara mogućnost da škole, po prvi put, učestvuju na jednoj vrsti regionalnog projekta. Kroz ovu godinu i svih sedam aktivnosti MICC sesija,koje će se desiti na različitim lokacija u BiH, otvorit će se novi prostor za dijalog i pomirenje, ali i budućnost svih tih mladih ljudi.“
INTERVIEW.BA: Šta je MICC projekat i čija je ideja bila da se pokrene na teritoriji Zapadnog Balkana?
SOMUN: MICC projekat okuplja srednjoškolce i studente univerziteta s ciljem da rade simulacije slučajeva koji su se desili prije osnivanja Međunarodno krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Zvanični naziv projekta je Model međunarodnog krivičnog suda i pokrenula ga je Krajzer inicijativa – organizacija iz Berlina u saradnji s našom sestrinskom organizacijom u Poljskoj – budući da je organizacija osnovana na historijskom kontekstu Poljske i Njemačke. Čitava priča se vezuje za jedno mjesto u Poljskoj koje danas pripada Poljskoj, a koje je nekada bilo dio Njemačke kroz historiju. Kroz to mjesto ustvari se vezuju određeni historijski konteksti koji pojašnjavaju na koji način je nastao ovaj projekat. Naime, za vrijeme Drugog svjetskog rata u tom mjestu u Poljskoj se sastala jedna grupa otpora poznata kao „Krajzao“ krug u kojoj su ljudi razgovarali o tome kako će Europa, Njemačka i Poljska izgledati nakon Drugog svjetskog rata odlaskom nacista s vlasti u Njemačkoj. Bitna odrednica te grupe jeste da su po prvi put, u nekom historijskom kontekstu, ti ljudi razgovarali o osnivanju tribunala, odnosno suda koji će sve odgovorne ljude u Drugom svjetskom ratu privesti i suočiti ih s odgovornošću što se u historijskom kontekstu prvi put desilo u tribunalu u Nimbergu, a poslije toga na vojnom tribunalu u Tokiju što je u stvari dalo jednoj od mojih kolegica, koja je radila za Krajzer incijativu ideju 2005. godine, da pokrene projekat koji mi danas realiziramo na području Zapadnog Balkana odnosno u BiH, Hrvatskoj i Srbiji.
INTERVIEW.BA: Kako zapravo izgleda ta simulacija suđenja i na kojim slučajevima će se raditi?
SOMUN: Učenici srednjih škola tokom sedmodnevnih sesija dobiju različite uloge u simulaciji, dakle oni mogu biti odbrana, predstavnici tužilaštva, sudije, ali i također press tim, kako bi razrađivali određene historijske kontekste slučajeva koji se prikazuju. Na Balkanu radimo na slučajevima Dražena Jerdemovića s Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, radimo Fridriha Flika sa Nimberškog procesa i Simona Bikindija iz Ruande. Ovi slučajevi nisu s istoga područja jer smatramo da se određene vrste zločina vezuju za historijski kontekst. Tokom čitavog perioda postojanja MICC-a na području Balkana realizovano je u prvom ciklusu šest srednjoškolskih sesija i tri univerzitetske sesije, a u dvije naredne godine organizovane su četiri sesije MICC-a. U ovoj godini nas u okviru projekata „Budi inspiracija“ očekuje sedma MICC sesija koje će okupiti učenike i profesore iz BiH, Hrvatske i Srbije.
INTERVIEW.BA: Koji je krajnji cilj ovog projekta?
SOMUN: Primarni cilj ovog projekta je da učenike educira o različitim vrstama tema poput ljudskih prava i historije, ali pored svega toga ovo je jedan od rijetkih projekata koji zbližava regiju i otvara mogućnost da škole zaista po prvi put učestvju na jednoj vrsti regionalnih projekata. Mislim da će kroz ovu godinu i svih sedam aktivnosti MICC sesija koje će se desiti na različitim lokacija u BiH, otvoriti neki novi prostor za dijalog i pomirenje, ali i budućnost svih tih mladih ljudi.
INTERVIEW.BA: Zašto je važno da se mladi suočavaju sa prošlošću?
SOMUN: Kada govorimo o perspektivama mladih na području BiH, mislim da nakon svih ratova cilj jeste obezbjediti tranzicijsku pravdu. Jedan od ključnih ciljeva tranzicijske pravde jeste otvoriti mogućnost ili prostor da ljudi razgovaraju. Jedan od ključnih problema u BiH jeste problem nedostatka sistemskog obrađivanja ovih tema, a pritom najviše želim istaći formalno obrazovanje. Formalno obrazovanje nažalost ne govori previše o posljednjim sukobima na području bivše Jugoslavije budući da knjige historije koje se koriste se završavaju s Prvim martom, odnosno Danom neovisnosti BiH. Svjesni smo da u posljednje 24 godine, od početka sukoba u BiH, ulogu o pomirenju preuzima nevladin sektor koji pokušava popuniti nedostatke koje sistemski u BiH nisu riješene.
INTERVIEW.BA: Kakvo je Vaše iskustvo kada je u pitanju rada u BiH, da li su mladi spremni suočiti se s prošlošću i s istinom?
SOMUN: U BiH u većini slučajeva mladi ljudi bi željeli mnogo toga napraviti, međutim, mi živimo u jednom sistemu vrijednosti koji nas uči da se previše ne izlažemo, da ne izlazimo previše s drugim stavovima od onoga što je ta neke društvena norma. I kada govorimo o pomirenju mi zaista govorimo o novim generacijama mladih ljudi. To je sam cilj ovog projekta da ih mi osnažimo da se po prvi put vrate svojim kućama i otvoreno razgovaraju, argumentovano sa svojim roditeljima i svojim vršnjacima u školama. Želimo da mladi budu osnaženi kroz različite vrste projekata kao što je ovaj i da nakon povratka u svoju zajednicu, razgovaraju o tim temama i šire pozitivne vibracije. Ono što me uvijek fasciniralo da na području naše regije je da ustvari mi ne trebamo da pričamo o različitostima, mi trebamo da pričamo o sličnostima, odnosno o stvarima koje su iste za nas. Ipak, problem je što naš sistem obrazovanja ne otvara takvu jednu mogućnost. Ono što se uvijek dešava tokom MICC-a jeste da prvi put mladi ljudi iz BiH imaju priliku upoznati svoje vršnjake iz Srbije i Hrvatske i po prvi put shvatiti da problemi koje oni imaju u svojim sredinama imaju i njihovi vršnjaci u susjednim državama.
INTERVIEW.BA: Vi ste trener trenerima. Na koji način ste ih obučavali i šta bi oni trebali da prenesu srednjoškolcima i studentima?
SOMUN: Što se ovog treninga za trenere tiče, mi smo tu imali različite profile ljudi. Održavala su se paralelno tri treninga, a radi se o treningu za pravne trenere, trening za trenere za ljudska prava i trening za trenere za novinarstvo. Naš pedagoški alat jeste da mi želimo koristiti jedan prostor kao način otvorene diskusije koji nema toliko neke lične implikacij. Pokušali smo da naše trenere obučimo da budu na istoj ravni sa učesnicima. To je nešto što ovaj program čini posebnim, a za te mlade ljude je ovo mogućnost da zaista neko čuje njihovo mišljenje i da imaju prostor da svoja mišljenja, probleme i sve ono što žele, podijele s našim trenerima i s drugim učesnicima.
INTERVIEW.BA: Šta znači pomirenje u kontekstu BiH?
SOMUN: Pomirenja je jedan proces koji nikad ne prestaje, zato što mi svakim danom trebamo da upozoravamo na stvari koje su se desile, bez obzira na to što mi kao društvo koje apsorbira određene informacije mislimo da smo uspjeli u nečemu. Svakim danom se rađaju novi ljudi, rađaju se nove generacije koje trebaju biti podučavane o stvarima koje su dio našeg historijskog konteksta. Ono što je vrlo bitno da se shvati jeste da je pomirenje, bar za mene, proces koji nikada ne prestaje. I ono što u dosta slučajeva volim reći jeste da zaista Balkan, samim tim i BiH, proizvodi previše historije da bi sistem i ljudi mogli to sve apsorbirati. I kada posmatrate situaciju danas, pored svih napora koje ulažu određeni ljudi, vladine i nevladine organizacije i mi kao obični građani, smijem slobodno reći da smo uspjeli, ali ne u tolikoj mjeri. Ne možemo mi pričati o pomirenju dok učenici u Jajcu, Travniku i Stocu idu u dvije različite smjene i neki sistem pokušava da se oni ne sretnu u školama dok u njima učenici uče iz različitih knjiga. Govorimo o BiH i knjigama historije za bosanski, hrvatski i srpski nastavni plan i program koji u kontekstu savremene historije govore različitim narativima. I sve te neke aktivnosti koje se sprovode, a koje dolaze iz tog sistema su kontraproduktivne svemu onome o čim bi se ovo društvo zaista trebalo baviti. Kada se recimo sjetim svojih roditelja shvatim da svako ima svoju priču da li o ratu, da li o miru ili ljubavnim vezama ili bilo čemu. To je stvar interpretacije, ali vi imate problem kada se više ne susrećete s drugim ljudima. Onda sve te norme i narative koje dobijate i u kojima svaki dan živite, zapravo vi postajete dio njih i vjerujete u njih. Ono što je vrlo zanimljivo ne samo ovdje na području nego i u svijetu jeste da kada mi neko iznosi neki svoj stav ja ga pitam da li mi možeš dati argumente, ali to su obično određene vrste narativa koji su usađeni bez tog nekog pozadinskog dijela i razumijevanja čitave te situacije. Ljudi u BiH imaju te stereotipe da su recimo Slovenci ovakvi, Makedonci, Srbi i Hrvati onakvi, ali sve to dolazi iz određenog konteksta i vi živite s tim. Kada se pitate zbog čega je to tako, u većini slučajeva nikada ne dobijemo odgovore.
INTERVIEW.BA: Rekli ste da svako ima svoju priču. Koja je to vaša priča u kontekstu ovog projekta?
SOMUN: Moja života priča vezuje se za samo moje rođenje budući da sam rođen prije početka rata, ali je rat u Jugoslaviji već bio počeo. I u tom trenutku smo kao porodica prošli kroz zaista velike probleme pokušavajući se izvući s područja bivše Jugoslavije, da bih kasnije taj neki period djetinjstva proveo s roditeljima u Njemačkoj. Poslije toga smo se odlučili da se vratimo u BiH. U toku školovanja u BiH imao sam priliku iskusiti određene stvari koje su dolazile u školskim knjigama. Ja sam osnovnu i dio srednje škole završio u Goraždu. Slobodno mogu reći daje prvi korak koji sam napravio, a čime se danas bavim, bilo na časovima demokratije i ljudskih prava koji do dana danas organizira Civitas. Mi smo radili projekat koji se zovao „Projekt građanin“ na kojima smo identificirali probleme u našim zajednicama i bavili se rješavanjem toga. Nakon tih nekih takmičenja i pobjeda koje smo imali priključio sam se po prvi put Civitasovoj mreži. Tih nekoliko nekih godina mog života bio sam dio te mreže mladih Civitasa koja je u lokalnim zajednicama željela uraditi nešto. Mislim da je generalni problem ta norma s kojom mi odrastamo u BiH. Moj otac je meni jednom rekao: „Nikada nećeš uspjeti ispraviti krivu Drinu!“. Ja sam rekao da možda neću uspjeti ispraviti čitavu krivu Drinu, ali ću možda uspjeti ispraviti određenu krivinu na tom čitavom putu. Ja ću biti zadovoljan tim jer će neko nakon mene isto to zajedničkim snagama napraviti. To me je na neki način motiviralo. Nakon toga sam se preselio u Sarajevo i počeo studirati i onda sam dobio po prvi put profesionalni angažman i zaposlio se u Civitasu. Teme kojima smo se mi tada bavili bile su demokratija i ljudska prava. Bilo je tu zaista i nekih drugih aktivnosti, ali ono ono što me uvijek interesovalo i boljelo su te neke neispričane priče zbog čega sam uvijek pokušavao pronaći neki prostor da podijelim svoju životnu priču. Jer svako od nas budući da je taj rat 25 godina iza nas, nije uspio mnogo toga saznati, počevši od mojih roditelja koji nisu uspjeli zbog trauma sve to apsorbirati. Određene stvari sam znao, određene stvari sam saznao od totalno drugih ljudi kao što sam danas određene stvari čuo od gospodina Amela Reke koji isto dolazi iz Goražda. I 2014. sam na neki način shvatio da čitava ta priča o demokratiji i ljudskim stvarima koje nas čine ljudima u određenoj državi nije moguća bez razgovora o tom nekom historijskom kontekstu. Po prvi put u stvari da nakon boravka na jednom fellowship programu, kao što je bio taj u Berlinu, postidim odakle dolazim, ali ne u kontekstu da je neko rekao nešto ružno o BiH. Radeći istraživački rad o predavanju njemačke historije u multietničnim učionicama, koji je bio razlog mog boravka u Berlinu, bio sam sa studenticama iz Amerike i Poljske, otišao sam u muzej Vanzej konferencije i tu smo posjetili u edukacijskom sektoru muzeja koja nas je pitala odakle smo. Mi smo se predstavili, a ona kada je čula da sam ja iz BiH donijela mi je jednu knjigu koja je imala 30 do 40 različitih priča. Ona je listala knjigu i rekla mi je da li znam za priču o Dijani Budisavljević, Srđanu Aleksiću…Ja naravno sam u trenutku izrekao laž i rekao da znam, a u stvari nisam znao, ali nisam htio da se postidim. Od tog trenutka ja sam odlučio da sve ono što sam tokom studija učio osvježim i promijenim jednom novom temom. Odlučio sam se baviti savremneom historijom na način interpretacije te historije u našim kontekstima. I od tog trenutka uključio sam se u MICC. Prve dvije godine sam kordinirao MICC projekat na Balkanu a sada ga koordiniram u čitavom svijetu.
INTERVIEW.BA: Koliko mladi u BiH mogu biti inspiracija? Kako vojni veterani mogu biti inspiracija? Kako čitav ovaj projekat može nas sve ponukati da budemo jedni drugima inspiracija?
SOMUN: Prek naših roditelja znamo šta se desilo. Neki su direktno snosili posljedice, a neki indirektno. Mi se možemo složiti da mi indirektno živimo posljedice sukoba u BiH. Neki ljudi su konkretno izgubili majku, oca ili nekoga, ali mi danas svi živimo indirektno posljedice 90-ih godina. Ono što je bitno za nas sve da na jednom ljudskom nivou razgovorom može otvoreno ispričati svoju priču. S druge strane, čitav projekat „Budi inspiracija“ kao jedan koncept, dovodi različite ljude na jedno mjesto. Kada vi imate ratne veterane koji kažu rat je užas, ne bih nikada više uzeo pušku, ne bih to nikada više napravio. Stvar je u tome što vi nekada nemate izbora, zato i koristimo primjer Dražena Jerdemovića koji je bio pripadnik tri različite vojke u BiH jer je želio isključivo zaštititi svoju obitelj. Kada govorimo o tim nekim temama, vi ćete po prvi put upoznati neku osobu i ispričati tu priču na drugačiji način. Kada mene neko pita odakle si i što si, kažem uvijek čovjek sam. Zato što su, ne mojom voljom, moji roditelji odlučili da odrastem u nekoj drugoj zemlji u kojoj nisam bio prihvaćen. A potom smo se vratili BiH, gdje zbog odluke mog oca koji nije želio biti jedan od tih ljudi koji su ostali u BiH tokom rata, također nisam bio prihvaćeni. Za jedne ste izdajnik, jer je vaš otac izdajnik, a u nekoj drugoj zemlji niste to što jeste. I čitav život živim u tom nekom međuprostoru ustvari. I danas kada govorimo o izbjeglicama, o ljudima koji su sada u BiH. Trebamo se uvijek zapitati kakav je naš odnos prema tim izbjeglicama. BiH ima dosta veliku dijasporu. Mnogi od nas su bili to nekada. Jesmo li nešto od toga naučili ili se zapravo trudimo da živimo u toj nekoj svojoj komfor zoni? Mnogi ljudi imaju predrasude o izbjeglicama da su oni neki nasilnici i da pljačkaju. Vjerujte niko ne bi želio krenuti iz svoje zemlje prelazeći hiljade kilimotara i preći s plastičnim šlaufom preko mora do Grčke i nastaviti pješačiti bez nekog razloga. Ti su ljudi bili zapravo ugroženi. Mi i kada pričamo o žrtvama u BiH postoje različite procjene koliko je stradalo, ali evo reći ćemo da je 100.000 stradalo, ali kada kažemo da je 6 miliona ubijeno u holokaustu tokom Drugog svjetskog rata shvatimo da nam brojevi puno ne predstavljaju. Kada biste mogli čuti šest miliona priča tih ljudi, shvatili biste da su ti ljudi imali istu životnu priču koju vi nosite sa sobom tokom svog života, a onda bi se ta čitava perspektiva promijenila na jedan lični nivo i tako bi svi jedni drugima bili inspiracija.
Ovaj tekst je urađen u okviru projekta “Bosna i Hercegovina: Animiranje mladih za pomirenje – Budi inspiracija”koji se sprovodi uz podršku USAID BiH a implementira ga Nacionalni demokratski institute BiH (NDI BiH) uz podršku YIHR BiH I Fondacije INFOHOUSE. Sadržaj teksta je isključiva odgovornost redakcije.
