Reklo bi se čudna koincidencija dvije vijesti u istom času i sa istog mjesta. Iz Banjaluke. Prvo ona što je lijenim, politički mahalski profiliranim mozgovima u Sarajevu, vječito zauzetim vlastitim uhljebljenjima manje važna: Neki tamo Srđan Šušnica, kulturolog, diplomirani pravnik, publicista i doskorašnji uposlenik Ureda za reviziju Republike Srpske, sklonio se s porodicom u nepoznato. Prijetili su mu smrću ponavljano već duže vrijeme. Sve je kulminiralo nakon njegovog intervjua portalu Remarker i golim istinama o onome što je kartel, zvani jezgro Republike Srpske. Tu negdje, reklo bi se u nekoliko sati razlike, za iste one lijene promatrače domaće stvarnosti, bez ikakve veze sa prvom, eto i one druge vijesti, značajnije: U Banjaluci je Vlada Republike Srpske imenovala članove dvije komisije. Jedne za “istraživanje stradanja Srba u Sarajevu od 1991. do 1995. godine” i druge za ” istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu od 1992. do 1995. godine”.
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
Komisije su, kaže se, međunarodne i sastavljene od članova iz 12 zemalja svijeta. Odmah se, međutim, izjavom Ambasade u Sarajevu od “njenog člana” u Komisiji, Giuseppe Zaccarie, ogradila Italija. Ukratko, nemaju veze sa cijelom pričom i kao uvijek podržavaju sve ono što su međunarodne institucije utvrđivale i utvrdile povodom Srebrenice i Sarajeva. No, projekat ide dalje.
Predsjedavajući obadvije komisije su iz Izraela. Za onu o “dopunjenoj istini” o Srebrenici Gideon Greif, profesor jevrejske i izraelske istorije, posebno Holocausta i Auschwitza, poznat i kao istraživač istorije Jasenovca i organizator izložbe “Jasenovac75” u New Jerseyu, SAD. Na čelu Komisije za “istinu o Sarajevu” je Raphael Israeli, istoričar koji se bavi Bliskim istokom, islamskim radikalizmom, islamom u Kini i Aziji…
Ukratko, povodom objavljivanja odluke o formiranju pomenutih komisija, centralna poruka iz Banjaluke vrlo je zanimljiva i bespogovorna: “Kakav god bude nalaz komisija, svi narodi treba da ga prihvate jer nije uperen ni protiv jednog naroda…” Dobro da znamo. Ministar pravde RS Anton Kasipović je tu politički malo suptilniji pa dodaje: ” …Osnovni cilj formiranja komisija je pomirenje među narodima i suživot budućih generacija…” Očigledno – zaključak je Vlade RS-a i Milorada Dodika kao centralnog operativca u novom pokušaju kreiranja tog suživota – da se ova velika ideja nije mogla postići onim “Izvještajem Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice od 10.do 19. jula 1995. godine”, nesretno usvojenim u RS-u 2004. godine. Pa je zato taj Izvještaj odlukom Vlade RS-a stavljen “van snage” minulog 18. avgusta. A u potragu za novom istinom krenulo uz ispravke onoga što je do sada učinio izvarani dio međunarodne zajednice. Angažovanjem drugih, poštenijih predstavnika.
Projekat zvani “revidiranje usvojene i priznate istine” prelazi u fazu u kojoj treba početi drugačije ispiranje uma na široj svjetskoj sceni. Kod kuće je učinjeno ono što je za sada bilo potrebno i valja se okrenuti svijetu jer tamo, eto, još uvijek postoji ona druga istina koja ne odgovara temeljnim ciljevima s kojima se kretalo u rat početkom devedesetih. Haški tribunal, Sud pravde, odluke domaćih sudova na osnovu činjenica i kod kuće i u svijetu utvrđenih činjenica moraju se obezvrijediti i rušiti do potpunog negiranja. Uostalom, projekat je očito usaglašen i započet koji dan ranije i sa poslovnim partnerom i prijateljem južnije, kroz negiranje udruženog zločinačkog poduhvata patriotskom Deklaracijom ali, to je priča o sutrašnjem bumerangu druge vrste.
Ovdje se sudski i godinama utvrđivana i činjenično dostignuta međunarodna istina mora rušiti “međunarodnim komisijama”. Polako, uporno i naravno u ime dobra i oproštaja. Sa pažljivo odabranim igračima i (zlo)upotrebu njihovih očekivanih “opredjeljenja”, osjećanja ili interesa. Od temeljnih i razumljivih trauma povodom Holocausta i Auschwitza, preko razložnih opsesija islamskim ekstremizmom u svijetu ali i manipulativno masovno knjiženim na muslimane u BiH, sve do interesnih igrača iz “bratske” Rusije, ali i bivših novinara ismijavanih u bliskoj nam zemlji zbog “reportaža” iz rata u BiH sa mjesta gdje se ni privirilo nije…
O reakcijama na sve ovo, ovdje u nas, slušat ćemo mnogo. I, siguran sam, jed, iznenađenje, tačne i gorke riječi tim povodom ali i lukavo i manipulativno prislanjanje uz profesionalni “patriotizam”, polako će splašnjavati. Znamo mi nas i vječitu nesvijest spram činjenice da u današnjoj politici ne pobjeđuju više nikakve istine, činjenice i pravda, već upornost, agresija i lukavost u kontroli mehanizama za pranje uma. Uz kontrolu nad medijima posebno. To će sve “međunarodne komisije” imati, a ovdašnja istinska pamet, istinoljubivost, moral, obrazovanje i struka, uz kičmu i savjest završavat će kao – Srđan Šušnica danas, sutra još nekoliko njih koji misle i pišu na isti način. Da im ime ne pominjem iz “bezbjednosnih razloga”. O kapacitetu, mentalitetu, interesu i moralu ovdašnje “bošnjačke” politike u svemu ovome izlišno je, ta je priča zakovana poodavno onom poznatom izjavom o pobjedi u Općini Centar na izborima važnijoj od desetine drugih općina, datoj tada u jasnom kontekstu poraza u Srebrenici…
Uski klan koji vodi ovakvu Republikua Srpsku, sa svojim projektima, interesima i mitskim opsesijama krenuo je u drugu fazu određenu megaloganskim ambicijama što već pogleduju i prema carstvu koje uključuje i drugu stranu Drine. Sve je to Šušnica sjajno demistifikovao u puno navrata, čak i iznutra, iz institucija u kojima je radio, posebno u pomenutom intervjuu koji mu je knjižen kao zločin protiv “istine” o RS-u danas. Kao i sve drugo napisano o “genocidu koji se nije desio”, o političkoj mafiji, kriminalu, podršci “slavnim zločinima”, duhovnom beznađu podanika… To što su ga suspendovali na poslu pa mu zakazali “disciplinski postupak” zbog “narušavanja ugleda Republike Srpske” za koji dan, u suštini je samo vic spram onoga što je konačni cilj u maniru već poznatih likvidacija tamo. Realnost je brutalnija. Reakcija na sve skupa tamo praktično nema, jer ljudi ne smiju. Reakcija nema ni ovdje ni približno koliko bi trebalo, jer za mnoge, i pored svega, “to nije naša stvar”. Pameti koja će spojiti tamošnji, “njihove” međunarodne komisije i brutalne obračune što tek slijede sa onima koji su na putu tih komisija svojim javnim istupima, snagom argumenata i otvaranjem očiju – ovdje ponovo nema.
Sreća je ovdje dovoljna, eto, u rutinskoj ma koliko tačnoj izjavi iz Washingtona, iz State Departmenta prema kojoj su “pokušaji da se odbace ili dopune izvještaji o Srebrenici dio širih napora da se revidiraju činjenice iz prošlih ratova, negira istorija i politira tragedija…” I dodatno još u poruci vlastima i građanima RS-a (sic!) “da bi im bilo bolje da prestanu slaviti ratne zločine i osude zlodjela koja su oni počinili…”
U isto vrijeme kada građanin Šušnica u svekolikoj javnoj tišini sa porodicom mora da bježi iz Banjaluke spašavajući život, moćni Dodik na stadionu Koševo, kao (zapravo) predsjednik Bosne i Hercegovine, uz milionsko svjetsko gledalište i aplauze predstavnika tog svijeta, ponosan i jak, otvara na dirljiv način “novu olimpijadu mladosti Evrope” , doduše dva, a ne jednog Sarajeva kao nekada. Naravno, uz olimpijski plamen u duši i sa lukavim i sretnim osjećanjem kako “ih je sve zajebao”. Međunarodno.
