Dok ti silnoj svjetini pojasniš infantilije, Sedina se pretvori u zlu ustaškinju koja ide po javnom prevozu i šta radi, provocira pošten svijet jaknom sa kvadratima, pardon «kockicama».
Piše: Dragan Bursać za Interview.ba
Čuli ste za Sedinu Muhibić. Morali ste čuti. Mlada Bosanka, odrasla u Domu Bjelave i SOS Dječijem selu, bez roditelja. Heroj naš. Borac. Ona se izborila svojim radom i trudom i da bude skijašica i da bude glumica i da bude fenomenalna djevojka. Ali, ne, slabo ko je čuo za Sedinu ovako.
Intro
Opet, gotovo svi su čuli njeno ime, kada ju je ovih dana neki otpadnik pokušao napasti, samo zato što je u sarajevskom tramvaju nosila jaknu hrvatske skijaške reprezentacije, da znate onu na «kockice». Djevojka je slušla muziku i nije ni shvatila da joj prijeti opasnost dok je Sarajlije u tramvaju nisu upozorile. «Junak» se htio obračunati sa djevojkom zbog jakne. Ni više, ni manje nego zbog jakne.
Konkretni razlozi i okidači za izliv divljaštva, pouzdano se ne znaju, kao što se rijetko kad znaju, tek agresivac je pobjegao glavom bez obzira iz vozila, kada je pozvana policija i njegovo «mrzim Hrvate» i «šta će ti ta jakna», pretovrilo se u bijeg.
Ovim bijegom bi se mogla i zatvoriti priča o Sedini, jakni, dobrim Sarajlijama i ološu u tramvaju, ali eto nije. A evo i zašto.
Napad s’ desna relativizacijom
U prvih par sati, dabome, reakcije su bile empatične, ljudske, očekivane. Rekacije ljudi koji dozanju da se neko fizički htio obračunati sa djetetom zbog jedne obične jakne. Osuda napadača, podrška Sedini… I onda BUM. Napad jastrebova relativizacijom. U ovom slučaju napad bošnjačkih nacionalističkih jastrebova dabome, kojima nekako srce kuca za onog huligana tramvajskog, samo je trebalo naći kakvu potku u realnosti.
Pa se kaže na bošnjačkoj desnici, napad nije prijavljen, a Sedina nije članica hrvatske skijaške reprezentacije, kako su naveli pojedini mediji. Što će reći, po ovoj bolesnoj logici, da se Sedini ništa nije desilo, jer, gdje je pečat jebo te?! A, ako laže dobroćudni napadač, onda još više laže lažljivi medij, koji je objavio vijest o Sedini. Pa se tako zamjenom bitnog za nebitno, zamjenom forme za suštinu pokušava obezvrijediti i minimizirati napad na dijete. Ko biva napada nije bilo, pošto nije prijavljen, a sad što je tamo neko iz mase «prigovorio» djevojčici na jakni, a Bože moj.
Bolesno!
Zašto kažeš, to su pojedinci dok braniš napadača?
Pa se kaže na istoj toj desnici, to je akt pojedinca, nisu sve Sarajlije takve. Da, dabome da je tako. Bilo bi suludo da je to akt mase, ali zašto to govoriti u ovom času, osim ako nije prisutna akutna potreba za pravdanjem čitavog slučaja? I lako je takvim zapušiti usta najjednostavnijom logičkim pitanjem-pa zar Mrnjavca, zar Dragičevića, zar Memića nisu ubili nekakvi «rijetki pojedinci»? Nije sigurno masa iz tramvaja ili grada. Naravno, ovaj argument je kao i prvi navijek infantilan i nedorečen, ali dok ti silnoj svjetini pojasniš infantilije, Sedina se pretvori u zlu ustaškinju koja ide po javnom prevozu i šta radi, provocira pošten svijet jaknom sa kvadratima, pardon «kockicama».
Pa se kaže opet na toj desnici, a to je onaj klasični udar relativizacije, kako svako zna ponekog kome je prijećeno od strane veselih huligana za nehajno korištenje hrtvatskih simbola u Sarajevu. Nekima je prozivana majka zbog zagrebačkih tablica, drugima je prijećeno zbog dresa Modrića ili Mandžukića, trećima je bilo neugodno zbog «hrvatskog naglaska»…sve u svemu gomila budalaština i besmislica, koje u Sarajevu, pogotovo u Sarajevu ne piju vode. Al’, eto valja nešto reći, pa je i tzv. lično iskustvo sa titlom, «ništa to nije strašno:, sasvim OK.(sic!)
Kako smo žrtvu pretvorili u krivca
Pa se opet, na koncu konaca, kaže na toj bošnjačkoj desnici u formi retoričkog pitanja, a šta bi bilo da je Sedina pronosala ovu jaknu u Beogradu, Banjaluci…ili prijedloga, neka proba majicu sa ljiljanima da nosi u zagrebačkom tramvaju i slične hipotetičke zamlate, naravno kreirane na talasu realtiviacije i pravdanja violencije. Ovi arguemti ne vrijede ni pišljiva boba, ali se daju aplicirati (i apliciraju) se na najšire narodne mase.
Nego, kako nam se u moru najiskrenije ljudskosti desila ova podzemna voda, ova vrulja nacionalizma? Kako smo kolektivno postali društvo koje makar prećutno ili (kvazi)argumentima pravda napadača i nastoji svim silama relativizovati i žrtvu i njenu poziciju» Kako smo (p)ostali ono mačoističko pleme, koje na svaki pokušaj zlostavljanja ženskog čeljadeta upire prstom i pokazuje dužinu suknje zlostavljane osobe? I potpuno iskreno, da li je Sedina «kriva» zato što je imala jaknu sa šahovnicom? Biće da je to! Biće da imamo žrtve velike i one malo manje. Biće da je Sedina «dobra djevojka, ali neka ide tamo kod njih pa neka nosi njihovu jaknu». Biće da je sva impotencija i nemogućnost bilo kakvog pritiska na nacionalističke vođe u ovoj zemlji i regionu urodila autodestrukcijom. Pa se možebitno i onaj napadač sa nekakvim razlogom ljuti na hrvatsku državu ili njeno rukovodstvo, ali za Boga miloga, to nema veze sa Sedinom. Ponajmanje sa njom.
Tako je udario čovjek na čovjeka, isprovociran svojom mukom i nemoći, ali to nikada, NIKADA nije bilo niti opravdanje, niti razuman gest. A napadači, po pravilu imaju moć hijene, nepogrešiv njuh za napad na nezaštićene. Napadači ove vrste udaraju sa leđa, mučki, udaraju slabije, udaraju žene, prozivaju i dobacju iz mase, vole da se kriju u masi. Na kraju, krajeva ovaj tipus i jeste kerberska rasa u svijetu nacionalista, rasa koja se korsiti najčešće za personalnu zaštitu glavešina.
A, šta je sa Sedinom?
Sedina Muhibić je moja zemlja. Sedina je moj identitet. Sedina, ostavljena od roditelja postaje kultur-roditelj svima nama. A zrelost ove djevojke, njena zrelost nadrasta nas. Još mi nismo došli u Sedinine visine sa kojih možemo tako kristalno jasno posmatrati svijet oko sebe.
Ološ koji je napao Sedinu zbog jakne sa šahovnicom je baš to-OLOŠ. Ološ koji nema snage, volje i želje da se bori sa demonima svog života, sa šahovnicama, krstovima i polumjesecima koji su mu upropastili isti, pa je našao hrabrost oštriti na djevojci u tramvaju, koja nosi «pogrešnu» jaknu.
Takvi ostaju ugušeni u svom malom svijetu mržnje. Bezimeni, bezljudi.
A Sedina? Ona je život sami! Esencija života. Kako reče Janica Kostelić, nisam ja ta o kojoj treba snimati film, to je Sedina!
Nego, šta smo naučili od istinskih heroja, od onih ljudi u tramvaju, koji su zaštitili djevojku, koji su delali u momentu, namjesto da su naprđivali i pravdali napad zbog vrijednosnih konotacija jedne skijaške jakne? Slabo šta.
