Znam da ljudi ovih dana, uoči Nove godine imaju prešnijih poslova od razmišljanja o “svjetskoj situaciji”. Tako oni što su se u minulih tridesetak godina “snašli” u demokraciji kontaju hoće li im poletjeti avioni za Bali, Maroko, Antaliju ili neke tamo Karibe…Oni što nisu, dumaju šta ponijeti u jarana za popit i zamezit do ponoći, pa na ulicu do “vatre” , biće raje.
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
Pa ipak, ono sa “svjetskom situacijom” visi nad glavom, bili toga svjesni ili ne i ugrađeno je makar malkice i u naše živote uz Novu godinu. Ma koliko ne bili toga svjesni, ili razmišljali o tome na način koji baš i nema puno veze sa realnošću. Uostalom, šta je uopšte danas realnost ? Ono što se doista dešava, ili ono što mislimo da se dešava. Tu sam dilemu za vlastite potrebe nekako apsolvirao na praktičan način kroz život, novinarski pa diplomatski. Teorijski, dovršio sam uz misao britanskog istoričara, novinara i diplomate E.H.Carra koji je poodavno napisao, još uz same početke interneta: “Imati moć nad mišljenjem, tj. nad njegovim formiranjem, nije manje esencijalno za političke svrhe nego vojna ili ekonomska moć…” Talijani bi kazali, punto!
Eto zato, učestvujući stjecajem okolnosti minulih sedmica u više zanimljivih razgovora – tribina, predvanje, radio – o tome “šta nam se dešava i šta će se tek dešavati”, pade mi na pamet koliko je istinskih događanja unaokolo koje ljudi vide a o kojima razmišljaju na način potpuno drugačiji od onoga što im vlastite oči pa ako hoćete i pamet sugerišu. Ako ih uopšte još interesuje šta im oči govore i pamet kazuje.
Evo nekoliko usput nabacanih primjera, a postat će nam realnost prije ili poslije. Recimo, vidim tek ovlaš iznenađenje vješću da se Amerikanci “odjednom” povlače sa sjevera Sirije. Paralelno, kako su Turci zaposjeli granicu tamo k’o zapeta puška čekajući da ode posljednji US džip pa da grunu unutra i potaraše Kurde što su se razbaškarili vjerujući, opet pogrešno, da će ih prijatelji Amerikanci tamo braniti… Onda odjednom vijest da je Sirijska Armija ušla tamo, u Manbij na svoje, gdje su bili Amerikanci. Sad Kurdi ponovo prezadovoljni Assadom. Teško će Erdogan udariti na njega poslije svega. Putin i Trump, naravno, jako dobro znaju o čemu se tamo radi. Kako? Pa fino, poslije toliko uzajamnih testiranja, naguravanja, provociranja i kobajagi raketiranja, dogovor je kojeg upućeni poznaju, pojednostavljeno: Moskvi Bliski istok plus Gruzija, a Amerikancima Balkan sa Beogradom i okolinom u NATO-u. Gdje smo tu mi, BiH, sa svim svojim sitnim i krupnim političkim mafijaštvom ? Pa tu, na Balkanu. Šta je cijena? Kažu ne baš sasvim preglasno još uvijek – ima tu još dosta sitnih pospremanja, “trampa” je za federalizaciju Ukrajine, Krim je već ionako apsolviran.
Iza ovoga što se zove geostrategija realnosti, idu sitnija a logična pitanja. Šta će, recimo, Erdogan? To mu je ovih danas već rečeno iz Moskve. Dobio je odatle one rakete S-400 i ponešto od naftnih i gasnih “tokova”, a od Amerikanaca izgledno Gulena, “patriote” itd. Dužan je još nešto milijardi za obnovu Sirije Assadu koji više nije “terorista”. Isto kao što će milijarde odjednom priložiti na istu adresu i Rijad, Emirati, polako i drugi unaokolo. Šta će Izrael? Veza golema sa Amerikom ali, ko iole surfa po portalima već je vidio “šokantnu” Trumpovu izjavu: Sa onoliko milijardi koliko smo im već dali, mogu se i sami braniti… Zlobnici šuškaju da se onakav predsjednik-biznismen nije baš mogao tako lako nasankati od Izrelaca koliko su ovi to pokušali u poslu sa američkim polovnim avionima Hrvatskoj, na tenderu na kojem je učestvovala i – Amerika. Moć je u pitanju a ne polovni avioni.
Pitanje je, dalje, a šta će tu Srbija kad imaju Ruse, njihovu “braću”. Pametnom eno istorije i “izdaje” u Sanstefanskom sporazumu 1878., pa Berlinskog kongresa, pa bombardovanja Beograda 1999., pa hladnog i brzog povlačenja ruskih vojnika sa Kosova tada. Vučić ? On će u NATO a ako baš ne smije, biće neko ko će smjeti. A gdje je tu Dodik, poneko neozbiljan će upitati ovdje. Moj prijatelj, svjetski mačak koji puno zakulisnih istina zna o svemu ovome, i šire, šaljivo će na to – Pa u Donbas! Konačno, slaže li se sa svim tim Evropa ? Ko ih pita, njima je ionako najvažnije sačuvati svoje imperijalne navike uključujući i žice pred milion i kusur izbjeglica koje su, usput, sami proizveli pa pozvali. Onda najbolje rodila fašisoidna desnica, “žuti prsluci” i panika od islama.
Čini se uz Novu Godinu da je sve slično bilo pominjano i uz prijašnje lampice, jelke i vatromete. Možda, ali ipak uz više zabave, šege i optimizma. I možda malo manje ciljanih pasjaluka. Onih koje je sjajni Noam Chomsky prije nekoliko godina posložio u “deset zapovjedi manipulacije…” Tako nekako. Pa pobrojao tu “preusmjeravanje pažnje”, “stvaranje problema”, “buđenje emocija”, “neznanje”, “veličanje gluposti” itd.
Šta da se radi, do nas je i što je bilo i što će biti. Uostalom, sami smo i odlučivali, i glasali da – nismo važni. Samo nek’je zabave, na Karibima, na ulici ili u podrumimau. Kakav ba’ svijet.
