Mostarci još od 2008. godine ne izlaze na izbore, jer u njihovom gradu izbora nema! Iza te činjenice kriju se mnogi problemi zbog kojih ispaštaju građani. Političari ne mogu ili ne žele da uspostave dogovor oko održavanja izbora u ovom gradu. Upravo zato, Mostarka Irma Baralija tužila je Bosnu i Hercegovinu Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu, a kako kaže tužba predstavlja borbu za prava i slobode koje se uskraćuju građanima ovog grada. Za Interview.ba govorila je o tome šta je suština tužbe, čemu se nada kao odgovoru i da li će to nešto promijeniti u našoj državi, kao i o tom koliki je prag tolerancije naših građana.
BOSANCI I HERCEGOVCI PUNO TRPE “Ljudi u BiH očito mogu jako dugo i svašta da trpe, od nedostatka slobode do nedostatka vode i čistog zraka”.
INTERVIEW.BA: Šta sadrži tužba koju ste proslijedili Evropskom sudu za ljudska prava?
BARALIJA: Suština tužbe je borba za osnovna prava i slobode koje se nama u Mostaru uskraćuju već dva izborna ciklusa. Bosna i Hercegovina je potpisnica Deklaracije o ljudskim pravima, kao i njenog Protokola 12 koji zabranjuje svaki oblik diskriminacije, po bilo kojem osnovu, pa i mjestu prebivališta – što je slučaj s građanima Mostara.
INTERVIEW.BA: Ako pogledate unazad 10 godina koliko je neodržavanje izbora u Mostaru unazadilo ovaj grad? Koliko su građani u BiH spremni trpjeti?
BARALIJA: Ne znam kako izmjeriti koliko nas je unazadilo, ali znam da nas je unazadilo na više nivoa.
Nekad s ponosom ističem da su žene iz moje porodice u Mostaru glasale već 1945. godine, jer tada su žene u Jugoslaviji dobile pravo glasa, mnogo ranije nego npr. u jednoj Švicarskoj. Onda se sjetim da ja u Mostaru nisam mogla glasati ni 2012., ni 2016. Ni ja, niti bilo ko drugi.
To nije samo politički nego i civilizacijski nazadak. S druge strane, aspekat o kojem se danas ne govori mnogo je onaj društveno-psihološki. Po prestanku rata, ljudi su vjerovali da će biti bolje, da će sistem pomoći da rane zacijele, da oprostimo jedni drugima i da krenemo dalje. Nažalost, 23 godine nakon rata, ne samo da nam sistem nije pomogao, nego sistem evo godinama, u smislu uprave kroz Vijeće, uopšte ne postoji. Kao posljedica svega toga, ljudi u Mostaru su jako razočarani i frustrirani što neke čak gura u radikalizaciju, a druge tjera preko granice. U svakom slučaju smo svi na gubitku.
INTERVIEW.BA: Da li mislite da će Vaša tužba protiv BiH pokrenuti građane da se zapitaju da li i oni mogu učiniti nešto takvo ako se krše njihova prava?
BARALIJA: Ljudi u BiH očito mogu jako dugo i svašta da trpe, od nedostatka slobode do nedostatka vode i čistog zraka. No, gledajući kroz historiju, ugnjetavanje i opresija bilo koje skupine ljudi je uvijek trajala do određenog trenutka. Prisjetimo se kako je počela pobuna Afroamerikanaca u SAD-u. Otpor strašnoj diskriminaciji koju su trpjeli toliko dugo počeo je tako što je jedna “obična” žena, jedne sasvim obične noći, odučila da ne ustupi svoje mjesto u autobusu nekom bijelcu. Bila bih jako sretna ako bi ova tužba makar neke od nas motivisala da budemo, a pogotovo da djelujemo, malo više kao Rosa Parks.
INTERVIEW.BA: Bilo je slučajeva tužbi protiv BiH, donesene su presuda u korist onih koji podnesu tužbu, ali se u Bosni i Hercegovini ne provede (Sejdić-Finci). Da li mislite da će se nešto u Vašem slučaju promijeniti?
BARALIJA: U ovom trenutku ne razmišljam sta će se desiti po okončanju postupka. Nakon 10 godina uspjeh je i što nismo odustali od ove borbe i što dajemo sve od sebe da izvršimo pritisak kako bi se izbori održali što prije, npr. 2019. godine. Koristim priliku da pozovem sve intelektualce, borce za ljudska prava i slobode, kao i sve građane i građanke BiH da nam daju podršku.
