Jedanaesti dan decembra mogli bismo dugo pamtiti. Tog dana, predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik, novinare je podijelio na svoje i federalne. Ili nije? Ti novinari na to su pristali da bi dobili dugo čekanu izjavu. Ili nisu? Neko je iskoristio te novinare i napravio spin. Ili nije? Jedanaesti dan decembra mogao bi biti dan koji ćemo brzo zaboraviti…
Piše: Abela Purivatra, glavna i odgovorna urednica Interview.ba
Sve je tog dana bilo potpuno obično, decembarsko. Snijeg nije padao, minusi nisu bili veliki, a sarajevski novinari spremali su se za još jedan radni dan. Predsjedavajući Predsjedništva BiH zakazao je konsultacije, pa ih je otkazao. Zastava BiH i zastava Republike Srpske bili su neizostavna tema. Dodik je izjavu umjesto u Predsjedništvu BiH novinarima dao u Republici Srpskoj, a ni pokoja konferencija u Predsjedništvu nije izostala. Dakle, potpuno običan decembarski dan.
Nije mi se učinila neobičnom ni informacija da je Milorad Dodik novinare entitetski podijelio: na one iz Federacije BiH i one iz Republike Srpske.
Ali je, čini se, taj navod odjeknuo. Kao da ne živimo u potpuno podijeljenoj državi. Kao da ne živimo u potpuno podijeljenim gradovima i kao da se, skoro svakodnevno, i sami ne dijelimo. Na naše i na njihove.
Zaboravili smo, čini se, da smo mi svakodnevno, a ne samo tog jedanaestog decembarskog dana, žrtve politika s kojima nemamo ništa i od kojih ništa nemamo. Zaboravili smo da naša djeca pohađaju dvije škole pod jednim krovom i da govorimo različitim jezicima.
To je to s memorijom, zeznuta je to stvar.
Znamo mi mnogo toga. Ali smo zaboravili. Nauštrb kratkotrajne, oslabila nam je dugoročna memorija. Ne sjećamo se više vremena kada nas nisu dijelili. U stručnim knjigama piše da nam memorija omogućava da stvorimo sopstveni identitet.
Šta je onda s kolektivnim? Jer, već dugo mi se čini da smo svaki identitet potpuno izgubili.
Pa lutamo.
Svoji, a ničiji.
Odredit će nas zato, svakog pojedinačno, taj jedanaesti decembarski dan. Na koji način, znat ćemo nakon što prođe barem jedan mjesec. Ako ga tada budemo pamtili kao dan u kojem Dodik ni/je podijelio novinare, nešto onda s nama definitivno nije u redu.
Znam, svijet je okrutno mjesto i problema je mnogo. Jezičke barijere lako ćemo prevazići, grad slučaj ćemo preskočiti, a pred fenomenom dvije škole pod jednim krovom zatvorit ćemo oči. Jer, teško je to promijeniti. A i s istinom se najčešće teško suočiti. Naročito u zemlji u kojoj se sudske odluke ne poštuju, a čiji je Ustav dio mirovnog sporazuma.
Mnogo je lakše biti naš ili pak njihov i razmišljati o svim dodicima koji nas na dnevnoj bazi naljute ili zabave.
Jedino neobično u tom sasvim običnom danu bila je, dakle, činjenica da su podjele u Bosni i Hercegovini (zemlji sastavljenoj od dva entiteta i distrikta) postale vijest.
To je to s memorijom!
Problem nije bio Milorad Dodik, niti činjenica da je dan bio potpuno običan. Problem smo neobični mi.
Strašno je, da. Ako Dodik jeste podijelio novinare na svoje i federalne. Strašno je i ako nije pa se neko sjetio od toga napraviti spin.
Ali je najstrašnije što su građani Bosne i Hercegovine u to spremni odmah povjerovati. Bez provjere. Dakle, to je problem, a problem smo mi. Jer, jedno smo valjda naučili, pa smo to i zaboravili. Uvijek će biti onih koji će nas pokušati podijeliti. Na ovaj ili onaj način.
