Slučajno mi zapao za oko prošlosedmični događaj u organizaciji Misije OSCE-a u BiH. Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi otvorila veliku priču o “diskriminaciji i segregaciji” u bh školama, o mračnim političkim podrumima “pod jednim krovom”. I potrudili se da nam objasne o čemu se tu radi i da nas poduče kako to civilizacijsko zlo nad kojim su oni, naravno, zgranuti poraziti. Ambicija nije bila mala, kao što ni muka o kojoj je riječ nije svakodnevna.
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
Predstavljen je tako izvještaj o problemu nad kojim lebdi pitanje: Da li su ti stranci ovdje dobri a naivni pa nisu krivi što ne shvataju o čemu se radi. Ili su, malo brutalnije kazano – ignoranti u pokušaju da prikriju smisao priče o ratu i miru u Bosni. Ili je nešto treće u igri navodnog demontiranja onih mračnih potkrovlja i podruma u školskom sistemu razorene države pa se sad samo nadograđuju.
Dokumenat koji je poslužio kao osnov za analizu i mjere u ovoj priči zove se “Dvije škole pod jednim krovom – najvidljiviji primjer u diskriminaciji u oblasti obrazovanja u Bosni i Hercegovini”. I po konceptu, formi i obimu – impresivan je.Tu formiulaciju u priči o našem “evropskom putu” inače obožavaju u Briselu. Prelistavanje tog izvještaja se isplatilo. Sa objavljenom “listom slučajeva” na kraju ima 54 stranice. Počinje srceparajućim citatom iz “Opće deklaracije o ljudskim pravima”. Ono o obrazovanju, razvoju ljudske ličnosti, poštivanju ljudskih prava i temeljnih sloboda, razumijevanju, toleranciji i prijateljstvu… U drugim okolnostima, čovjek bi se naježio plašeći se da mu pluća ne puknu od ponosa što pripada svijetu u kojem se borimo za sve ovo i ovako. I što pripada “svim narodima, rasnim i vjerskim skupinama…”
Onda je Sažetak. Starinski novinari bi kazali, na oko dvije kartice. Tu je sve povodom onih škola. Optužnica, dokazi, presuda. Prvo, za sve je kriv “sukob koji se dogodio 1990.-ih godina”. Eto šta da radimo,”dogodilo SE”, pa se SUKOBILI. Dalje,”došlo je do etničke homogenizacije…” E, onda je neko, ne znamo ko, “pokušao da preokrene taj proces…” pa su u mnogim slučajevima “uspostavljene dvije škole pod jednim krovom”. Jako je važna konstatacija i o onda i o sada. Pokušaj preokretanja procesa bio je zamišljen “kao privremeni proces”. I tako evo nekoliko decenija. Kaže dalje, nije da ne kaže, da je to NAŽALOST postalo trajno i to “uprkos nastojanjima međunarodne zajednice da osigura njegovu tranziciju”. Misli se valjda na tranziciju procesa…
Nikome ne pada na pamet da pomene sva ona “privremena rješenja” sadržana u projektu, konceptu i namjerama Daytona kao dogovorene svjetske politike kojom je evo trajno zakovana potpuna debilizacija države, sistema, onih gore pominjanih vrijednosti. I kao operativci svega toga podržani oni ljudi koji su se “desili” na političkoj sceni, a mnogi zločinci među njima postali i heroji iz udžbenika škola što su bile “prelazno rješenje”. Spominje dalje u Sažetku OSCE segregaciju djece, kako ih “uče da među njima postoje nepremostive razlike” što dalje, zamislite, “povećava stepen nepovjerenja…otežava pomirenje i predstavlja dugoročnu prijetnju stabilnosti, sigurnosti itd.” Značajno saznanje tri decenije nakon onoga “što se dogodilo” a mirovnjaci ovdje dobro potkoženi preračunali se vjerujući da su posljedice privremene. Doduše, “nažalost”. Pa svim silama podržavali ovdašnje lidere, a ovi ih kao prevarili. Balkanci! No, naši pomagači su evo na putu da se izvade. Čak su otkrili i da praksa onih škola kobajagi pod jednim krovom, a zapravo iz najdubljeg civilizacijskog zajedničkog podruma, “predstavlja kršenje međunarodnih konvencija, kao i domaćih zakona”. Eno i presuda sudova iz Stoca i Čapljine kojima je, doduše, pokazano od šake do lakta. Možda ljudi mislili da tako treba tragom presuda u Europi, recimo one Suda za ljudska prava iz Strazbura u slučaju Sejdić-Finci. Ako nije i ona sa odgodom od tridesetak godina.
Sve bi ovo dobri građanin u Bosni mogao progutati jer nam dolazi iz Evrope, da nije konkretnih prijedloga protiv “privremenog” procesa: “I dalje će biti teško pronaći rješenje…” Odgovorne su, vele, “kantonalne vlasti”, eto kad su se već preigrali planetarni moćnici misleći da je stvar privremena. Nigdje ni natuknice da je nasilje nad obrazovanjem bilo suštinski ugrađeno u Dejton, a kao operativci prihvaćeni ovdašnji “lideri”. Da se to ne bi shvatilo, ima dalje: “Također, postoji ogroman nedostatak političke volje, zbog širih političkih pitanja i ličnih interesa, kao i zbog zabrinutosti roditelja i djece u pogledu očuvanja nacionalnog identiteta…”
Nije fer što odmah ’95. nije rečeno da su sve ovo učinili da bi odbranili djecu i roditelje. U ratu i u miru. Oni im najvažniji. Slučajno nije uspjelo u ratu pa pokušavaju sada. Sa vjernim domaćim liderima koji slučajno nemaju političke volje. A nešto im se osladilo i na terenu ličnih interesa. Nađu se primjeri za to. Vadi ih jedino što se dosljedno brinu za očuvanje nacionalnih identiteta.
Izgleda komplikovano, ali samo na prvi pogled. Smisao cijele priče je u “Mjerama” kojih nema u Sažetku. Kažu, treba “politički dijalog”. Gdje ima smisla priča o političkom dijalogu kad je cilj politike poraziti onog drugog u igri dva protiv jedan, a ne zajedno sa njim smišljati dobro. Ali, na tome opstaje. Mjere će i o “komunikaciji među učenicima”. Komunicirali u Jajcu, pa priča postala čudo neviđeno. Pominju Mjere i nastavne programe (sic!) i sudske odluke. Valjda one kojima se realnost i lideri izruguju. I na kraju šlag: “Ove mjere zahtijevaju SAMO opredjeljenost izabranih lidera BiH!” Zar je moguće baviti se politikom izvana ovdje i ne shvatiti nakon trideset godina šta je – samo – opredjeljenost većine izabranih lidera!
Krug je zatvoren zaključkom da “se dogodio sukob 1990.-ih”. A za obezbjeđivanje trajnog rezultata tih “događanja” kroz proizvodnju i održavanje etničkih podjela, i škole su gurnute u mračne podrume, ne pod jedan krov. Iz tih će katakombi izaći tek kada svaka od njih bude definitivno preparirana samo za pod jedan nacionalni krov sa nacionalističkim programima. Trideset godina ciljanog vaspitanja tada će biti krunisano obavezno trojnom podjelom (zbogom Sejdić-Finci i “ostali”). Eto monolita, i uz ovakve politike spremnosti za novu ofanzivu čišćenja, teritorijalizacije pobjede i trijumfa totalitarizma. Stotine hiljada onih što pišu plaćene izvještaje i mjere, kazivat će možda opet “dogodilo se”,”privremeno” i zavisi od “političke volje…”. A možda i neće.
I nije mi toliko što tako misle i rade, kobajagi u neznanju. Već što je dio plana već uspio. Oni kao zabrinuti, a “narod dobija što je zaslužio”.
