Evo će mjesec dana od izbora. Ističe rok za objavljivanje službenih, konačnih i potpunih rezultata te igre. A u javnosti i dalje optužbe malih i velikih, etiketiranja ali i ozbiljne prijetnje silnika, ufuranih a načetih. CIK – cak ekipa vrludanjem i sada pokušava da prikaže cijelu priču kao “manje-više normalnu”. Oni sa tim kao da veze nemaju. Tako je kako je.
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
Sve mi ovo bio povod da se sjetim rane jeseni 2000. godine. Iznenada me pozvalo, tada, na razgovor kod šefa OSCE-a u Sarajevu, ambasadora Roberta Berry-a. Pojma nisam imao o čemu se radi. Tada smo još iskreno vjerovali da je sve sa tih važnih mjesta, a okrenuto nama i planovima za budućnost – ozbiljno.
Bio sam onda novinar slobodnjak, po vlastitom izboru nakon svega, Pisao za mnoge unaokolo, po Evropi i dalje. I putovao na duže, u Den Haag, pa u Texas, daleku Columbiu, Albaniju, opet po Bliskom istoku…Baš mi bilo lijepo. Onda odjednom ovo iz OSCE-a!
Berry, ozbiljni ali pristupačni Amerikanac, imao je neočekivanu ponudu: biti član Privremene izborne komisije Bosne i Hercegovine. On joj je na čelu. Takva Komisija, PIK, funkcionirat će do dana kada će se formirati ova stalna, današnja, Centralna – CIK. Privremena će u svakom slučaju voditi i nadzirati opšte izbore u novembru te godine. Rekao mi je da su tamo negdje odlučili taj zadatak povjeriti grupi “lokalaca” koji nisu profesionalno politički angažovani, a “skrenuli su pažnju” svojim radom, stavovima i afinitetima što ih, evo, kvalifikuje za tu ponudu. Bio sam, priznajem, više nego zatečen. Zadatak je, naravno, bio važan, ozbiljan i častan.
Iskreno, malo sam se i uplašio, izborna komisija nakon rata nije slobodna profesija, pa mi je najbliže bilo da se na ponudi zahvalim. Tada mi je kazao nešto što nisam nikada zaboravio: “Predložio vas je veoma uvaženi diplomata iz bivše države koji vas dugo zna. Potvrdio je ono što nam je najvažnije, da ćete posao obavljati krajnje savjesno, odgovorno i bez ikakvih kompromisa i podlijeganja pritiscima što je u ovakvim slučajevima uobičajeno. I od stranaka i politčkih grupa i pojedinaca. A mi sada utvrđujemo i principe za budućnost vaše nove države. Tehniku će te naučiti i savladati. Sada nam je ovo prvo važnije…Pogledajte prijedloge za ostale vaše kolege, isti je to profil.” I bilo je tako. Vrijeme i urađeni posao to su kasnije potvrdili. Usput, onako, na izborima u novembru 2000. tri najveće nacionalne stranke izgubile su apsolutnu dominaciju.
Nije danas moje, naravno, da ocjenjujem šta je i kako PIK radio tada. I sjećanja blijede ali, znam da se ni u primisli nismo bavili ovakvim i ovolikom političkim fakinlucima kakvi su naprosto prekrili oktobarske, još ne definitivno “saldirane” izbore. Svako je upoređenje jednostavno nemoguće. Čak i pored toga što su ono bili dani još uvijek grubog poratnog odnosa, manjka tolerancije i uzajamnog razumijevanja, još vrućih tragova iz okončanog rata. Ipak, iz one perspektive čini mi se da bi sve ovo što se valjalo i još valja u i oko CIK-a minulih mjeseci do danas, svakoga od nas onda bez imalo dileme glatko natjeralo na ostavke koje se zovu moralni čin.
Naravno, nije današnje stanje u BiH rezultat (samo) CIK-a i cik-cak politike, odnosa između njih i onih što su ih “demokratski i parlamentarno” izabrali uz sve interese, želje i ciljeve koje sadašnji etno-stranački “pluralizam” nosi sa sobom po svaku cijenu. Nas onda jesu odabrali oni što su soft diktatima vodili zemlju sa strane. Ali je to rađeno sa rezultatom. Onda je došla “demokracija” protumačena na naš način. Sve može i ništa ne mora. Legalno i legitimno, pa ko koga.
Očito, nisu ni ovi članovi komisija, misija, promatrača i ocjenjivača drugačiji od onih što su ih birali. Mnogi od njih su dio ušutkane realnosti. Drugačij i ne može jer sankcija za laži nema. A nema ih jer se tako hoće da bi moglo da se petlja, manipuliše i krade. Dovoljno je sjetiti se da je odluke o mogućim tehničkim novinama što će spriječiti izborne krađe, praktično onemogućio Dom naroda PSBiH. Hej, Dom naroda! Kojih Naroda, kukala nam majka. Ali – regularno je. Tako kažu ovi odabrani za CIK – cak rješenja. Pola miliona nevažećih listića, pa to “ne utiče na rezultat”. Jamio ko je jamio. Ili, svako izabran može danas da bude Hrvat a juče bio Srbin, prekosutra Bošnjak i obratno. Sve to u samo jednom mandatu. To su onda “ljudska prava”, demokracija i slobode, samo nek’ je lopov “konstitutivan” na svojoj izbornoj teritoriji. Lokacija se naknadno utvrđuje stotinama hiljada maraka. To je ovjera, a parlamentarna “dozvola” da je to i po zakonu i sasvim izvodivo, nastavlja se kroz CIK i njegove cake. Znate, oni tu ne mogu ništa.
I šta sad? Ništa, ljudi smo, dogovorit ćemo se. O čemu? O onome kako da sve bude legalno. Za one koji su protiv, ima sistem, pendrek i policija: “Ako neko misli da ćemo mi to gledati skrštenih ruku, Boga mi jako se vara. Ja to ne bih preporučivao nikome.”
Uz pokoji propust, sve je to bilo kako treba! Rekao CIK, a to znači sistem. Ovjeren sa šest diploma prava i jednom diplomom istorije. Ta mi se ovdje čini najvažnijom, Neka se zna. Pravom se može manipulisati, istorijom ne vječito. Dođe na naplatu kad-tad. Ma koliko sada vjerovali da će ovo biti vječno i šprdnja od države sakrivena od istorije.
Šta je poenta ? Kako smo bili naivni onda, prije samo dvadesetak godina, čak ni ne pomišljajući da sve jednog dana može da bude ovako. I da će nam se sada smijati što smo bili takvi onda. A opet nešto mislim, kako je lijepo bilo osjećati ponos što ti je bilo ponuđeno da učestvuješ u nečem odgovornom, a ne mnogo zahtjevnom, sam da je realno, pošteno, korektno i istinito. Pa tako i bude. Možete li vjerovati ?
