Pravi ljubitelji genijalnog tragičara vjerovatno će se malkice iznenaditi nad ovako nesuvislim pitanjem iz naslova. Čuj na koga je mislio? Na sve nas, ovdje ili ondje, nekad i sad. Univerzalno. A pitanje mi je došlo jednostavno, konkretnim povodom i uz dragi susret.
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
U Stonu na Pelješcu, bio sam sa Colum Marphyem, ljudinom iz ratnog Sarajeva. Tada “uenovcem”, potpuno atipičnim. Zato više i nije sa njima. Ne samo jer je nestašni Irac, po karakteru drugačiji od mnogih drugih u Evropi, već i zbog toga što je pregrmio kao mirovnjak puno ratova prije Sarajeva, od Liberije do Somalija i dalje. U nas je našao i snage i poštenja da u knjizi objavljenoj tada – naslov je “Sarajevo, slika u odsjaju svijeća”- napiše i ovo: ” Ja nemam više nikakve vjere u međunarodnu zajednicu, svi isto đubre, UN, NATO, zapadne sile, svi su oni isti. Pusta priča, nigdje konkretne akcije…slijepi zbog svojih vlastitih interesa.”
Pročitao sam tu knjigu ponovo prije sastanka poslije mnogo godina. I sjetio se onoga što sam zaboravio, a jesam puno toga. Kao i Shakespearea citiranog u uvodi. I Julije i Romea koji, naravno povodom ljubavnih muka a smješteni kod Columa u malo drugačiji kontekst, kažu:
Julija: O, kupila sam dvorac ljubavi/ A još nije moj/ Zar ideš već? Pa dan je još daleko./ To slavuj bješe, a ne ševa,
Romeo: Ne, nije slavuj, ševa je to bila,/ Glasnik jutra; gledaj, mila, kako/ Na istoku se tamo porub zlatni/ Uz rastrgane svija oblake./ Dogorjele su svijeće noći;/ A vedri se dan propinje, na prstima,/ Po vrhovima u izmaglici,/ Ili mi valja poći i živjeti,/ Il ostajući ovdje, umrijeti.
Pričali smo dugo o onda i danas. Nije znao puno detalja o sadašnjim razlozima za naše nervoze. O propalim planovima s kraja rata. O novim podjelama uz stare matrice, plus odrođena vlast, mafija, neznanje, sila, moć… Pitao me što sam nemiran. Zar jesam? Kaže, ali sve će to proći, bude loše pa dođe bolje. Pola u šali pola ozbiljno, primjećujem kako je postao dio mentaliteta Švajcarske u kojoj danas živi. I njihovih percepcija iz nebeske ležernosti. Zlo im nikada nije pokucalo na vrata. Kaže, nije tako, Irac sam, znam kako je nama bilo i gdje smo sada. Nabraja, kako ih je bilo osam ipo miliona, bili među sobom “na nož”, polovica stanovnika otišlo. Čista propast. A eto danas sve drugačije.
Pitam ga, onako kao usput, o Shakespearu u uvodu njegove knjige: “…Ili mi valja poći i živjetiI, / Il’ostajući ovdje, umrijeti.” Da si sad to citirao, velim mu, niko nas ne bi ubijedio da to nije baš radi nas ovdje, danas. Kao i radi vas onda. Razumije šta mu hoću kazati. Interesuje me onda kako su se stvari tako čudesno promijenile. Veli, prije svega smo “otkačili crkvu” koja je pored neba preuzela i zemlju. Shvatili smo odakle zrači mrak. Onda su došli neki novi, hrabri savremeni ljudi, i narod ih prepoznao i izabrao. Danas nam eto dolaze da rade iz cijele Evrope, mladi, sposobni, zadovoljni.
Ispričam mu slučaj ovdašnjeg uzoritog kardinala koji legalni izbor političara, nelegalnog samo nacionalizmu, glasno upoređuje sa “legalnošću” izbora Hitlera. Nestaško, poput premijera iz susjedstva koji mrtav hladan kaže da je nemiješanje u unutrašnje stvari suverenih država kategorija iz prošlog vijeka…Nije čuo i bio zblanut. Kažem mu, ok, i mo smo eto negdje na pola puta sa vama onda, onda kada se “…vedri dan propinje na prstima…” Kada tek naziremo kako bi moglo biti bolje da otkačimo one što zaduženi za nebo a imaju drugačijih kalkulacija sa zemljom. Politički legitimirajući i Hitlera kako bi iskazali bijes pri pomisli da bi im se kontrola nad zemljom mogla izmaći. Ili one što bi da nam se miješaju izvana jer je “moderno”.
Za sada, onaj odgovor Romea Juliji – naravno, drugim povodom i u drugom kontekstu (i ljubav je ovdje, danas, podređena političkom čitanju) zvuči kao logično opredjeljenje između života odlaskom, i smrti u ostanku.
A do sretnog dana, jednom, kada nam se i ako desi polako i redom ono što se desilo Irskoj, valja pričekati. Dolazak tobe važi samo za one koji su sačuvali u sebi elementarnu supstancu vjere i poštenja, pa zalutali na stranputicu privremeno. Poput, izgleda, onog dojučerašnjeg člana SDA Muhameda Mekotića, kako pišu novine, koji je poručio šefu stranke, još malo pa prvom do najglavnijeg na dunjaluku: “Da, krali smo na izborima predsjedniče, ali ja više ne želim biti vaš podanik…” Lijepo, mada je moglo i prije.
I na kraju šta? One misli Shakespearea kroz usta Julije i Romea citirane u knjizi Columa Murphya prije dvadeset i kusur godina evo se potpuno uklopile u sadašnje vrijeme, prije početka puta mnogih prema jutru i istoku. Poruka prevedena na politiku umjesto ljubavi koja kazuje da valja poći i živjeti, a ne ostati ovdje i umrijeti, nikako da izgubi smisao.
Lijep je bio i drag razgovor kroz nijanse dobrohotnosti, prijateljstva i ne promijenjenog razumijevanja. Vječito genijalni pjesnik opet kao orijentir i danas i ovdje. Možda tek treba sačekati onaj drugi dio priče iz Irske, kada se otkači ko mora biti otkačen, a dođe ko mora doći, pa bude odabran, da bi bilo drugačije. Čemu se zalud nadamo evo treću deceniju.
Murphy je ostao čovjek koji u Sarajevu ni onda nije bio “sa strane”. Samo smo mi isuviše umorni da bi dalje objašnjavali naše temeljne istine. Uostalom, ko nas više i pita. On barem jeste. To veče u Stonu smo se razumjeli. Ponovo, kao i onda davno. Barem to.
