Prije petnaestak dana na portalima unaokolo objavljena je jedna zanimljiva lista nazvana – listom propagandista Assadovog režima! Neko ko je imao vremena, pristup raznim arhivama, punu tehničku logistiku i domaći zadatak odakle treba, uložio je ozbiljan napor da posloži 151 ime, kratke biografije i obrazloženja za tvrdnju uspostavljenu kao neospornu. Očekujući, naravno, presudu koju će im izreći “demokratska javnost”.
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
Bez obzira na to što mi se ime našlo na ovom spisku, cijelu sam storiju dosta brzo zaboravio. Pomenutu optužbu nosim na leđima od samog početka “arapskog proljeća”, posebno u Siriji. Pažljivo sam pogledao listu i utvrdio kako mi je velika čast u životu i profesiji višegodišnjeg hroničara bliskoistočnih zbivanja biti na takvom popisu na kojem su, recimo, Tariq Ali, Noam Chomsky, Saymour Hersh, Robert Fisk, Tim Anderson…I još takvih ili sličnih 145.
Lista je ubrzo nestala u moru drugih važnijih zbivanja u svijetu a meni je ostala lijepa uspomena na događaj i komentar mojih sinova – eto ti najboljeg dokaza da si bio na pravoj strani profesije! Oni šeretski nastrojeni prijatelji kazali su mi kako je spisak gurnut u zapećak jer je izazvao obrnut efekat spram narudžbe. Vele, umjestio da vas optužbom ponize, kod mnogih normalnih ljudi komentar je: Kapa dolje, ili, kako kažu Francuzi, Chapeau !
I eto, taman kad sam cijelu priču složio negdje u vlastitu arhivu kao lijepu uspomenu, zaboravljajući čak i koliko je među onih 151 Amerikanaca, valjda krtica protiv vlastite države, pažnju mi izazva jedna informacija od prije neki dan. Baš o Amerikancu. Ime mu nije nepoznato među onima što iole prate međunarodnu politiku. Riječ je o Ron Paulu, političaru, dugogodišnjem republikanskom kongresmenu iz Texasa, 2012. kandidatu na američkim predsjedničkim izborima. Čovjek iz dana u dan pokazuje drugo lice u državi čiji vrh danima prijeti vojnom akcijom – ekonomske blokade već pršte na sve strane – protiv svakog ko digne samo obrvu povodom njih i njihove “America First”. Poput one, recimo, da je kazneni sud u Haagu “nelegitiman” a Washington će “reagirati ako nastave istrage protiv američkih vojnika”, itd. itd. Naravno, u paketu onih koje “niko ne sme da bije” je i Izrael sa drugim saveznicima…
Ukratko, u zemlji koja je do kulta uzdigla mit o “izuzetnosti”, pomenuti Ron Paul pokazuje na terenu njihove vanjske politike sasvim drugu vrstu orijentaciju. Minulih dana je, opet, uznemirio tamošnji establišment svojom kolumnom koju redovno sedmično objavljuje postavljajući logično pitanje: “Zašto smo mi Amerikanci na strani Al-Qaede?”
Logičnost tog pitanja, da ništa drugo, proističe iz pukog fakta da je to sa “stranom” apsolutno tačno. O tome godinama piše onih 151 “promatrača” svega toga tamo, čime su za mnoge nježno pravovjerne unaokolo, pa i ovdje kod nas, crne ovce pa i mrski neprijatelji. Jer o ovim stvarima se ne može imati ni vlastito mišljenje ni povjerenje u vlastite oči i pamet. Sa onom tuđom je lakše.
Evo, sasvim kratko, kako Amerikanac, Teksašanin, bivši kongresmen i kandidat za predsjednika SAD nekada, pa i ljekar, na to gleda:
“Prošle sedmice sam pitao ministra vanjskih poslova i savjetnika za nacionalnu sigurnost zašto štitimo Al-Qaedu u Siriji i zahtijevamo od sirijske vlade da ne uspostavi kontrolu nad pokrajinom Idlib? Čak i ako vam se čini teško vjerovati da američka vlada pomaže Al-Qaedi u Siriji, to nije čudno kako se čini, jer je naša intervencionistička vanjska politika sve zahtjevnija i Washington se koristi “lošim momcima” u ostvarenjima opasnih agresivnih ciljeva vanjske politike…Da li Trumpova administracija zaista podržava Al-Qaedu i ISIL? Naravno da ne. Ali ‘stručnjaci’ koji su zaduženi za Trumpovu vanjsku politiku izjavili su da je de facto savez s tim dvjema ekstremističkim organizacijama nužan za ostvarenje dugoročnih ciljeva na Bliskom istoku. A koji su ti ciljevi? Promjena režima u Iranu… Pogledajmo područja na kojima SAD zatvaraju oči pred Al-Qaedom i Islamskom državom. Prvo, Idlib. Specijalni izaslanik za borbu protiv ISIL-a predsjednika Trumpa izjavio: ‘Pokrajina Idlib je najveće utočište Al-Qaede od 9/11.’ Pa zašto onda toliki američki funkcioneri, uključujući samog predsjednika Trumpa, uporno upozoravaju sirijsku vladu da ne vrate kontrolu nad vlastitom teritorijem koji nadzire Al-Qaeda? Ne bi li nam Sirija učinila uslugu oslobađajući to područje? Sada, kada Assad preuzima Idlib, neokonzervativni, saudijski i izraelski san o ‘smjeni režima’ u Siriji zatvaraju oči pred terorističkom prijetnjom jer je saveznik Sirije Iran…Zašto pomažemo Al-Qaedu koja nas napada, jer ‘želimo promijeniti režim u Iranu’ koji nas nije napao. Kako to može imati smisla”, pita se američki političar.
Tekst Ron Paula je podug za ovaj “Ćorsokak”, jer se bavi širim kontekstom američke vanjske politike na Bliskom istoku ali, poenta je važna za one koji “ne znaju šta se tamo dešava”:
“Svi se sjećamo stare pripovijesti koja se pripisuje Benjaminu Franklinu o ‘Siromašnom Richardu Almanacku’ i izreke ‘Kad ležete sa psima, probudit ćete se s buhama.’ Takozvani ‘stručnjaci’ žele da vjerujemo kako oni vode sjajnu vanjsku politiku koja će na kraju Ameriku dovesti do velike pobjede. Ali, kao i uvijek, ‘stručnjaci’ su nešto pogrešno shvatili, a stvar uopšte nije tako komplikovana. Ako ‘pobjeda’ znači biti saveznik s Al-Qaedom i Islamskom državom, radi se nešto pogrešno. Zato počnimo voditi praviti vanjsku politiku i ostavimo ostatak svijeta na miru!”, izjavio je Ron Paul u svom članku kojeg je objavi ona stranici svog “Instituta za mir i prosperitet”.
Naravno, članak je i na internetu, ali ne i u ovdašnjim pravovjernim medijima. Jer mu je autor sa one liste na kojoj su i “loši” Amerikanci, njihove krtice protiv “posebnosti”, koji su znali upitati: “Zašto ne bismo prvo razgovarali prije nego nametnemo sankcije i bacimo bombe”. Uz ostalo.
