Prije četrdeset godina veliki Edward Said, “Palestinski Amerikanac”, intelektualac, književnik, “doktor” raskrinkavanja kolonijalizma, objavio je kultnu knjigu “Orijentalizam” do tančina secirajući interesni odnos svijeta prema Istoku. Žestoke rasprave razotkrile su puno istina. Kasnije decenije raznih ledenih “proljeća” potvrdile su djelo Saida. Politika odavno ne počiva na faktima već na lažima, ali se istine ne mogu sakriti. Ostalo je do ljudi, gabarita i kakvog – takvog morala.
Piše za Interview.ba Zlatko Dizdarević
Ovo mi je padalo na pamet čitajući i slušajući kako to izgleda kada “tamo”, na Istok, u Izrael i Palestinu odu naši lideri sasvim službeno. Predsjedavajući Predsjedništva Izetbegović u Jordan pa Palestinu, a ministar spoljnih poslova Crnadak prvo sam u Izrael, a potom dalje sa Predsjedavajućim. Sve po protokolu, isplanirano. Loše imitirajući ono što je u svijetu u takvim situacijama normalno, propisano i očekivano. I što podrazumijeva bar malo ljudske i političke korektnosti. Ako se hoće, i poštivanja onih koje tamo predstavljaju, ma koliko ovdašnja politika sa njima odavno ne računa.
I šta je tu ono što se dešavalo a običnom smrtniku nije baš razumljivo.
Sa Izraelom i Palestinom Bosna i Hercegovina ima diplomatske odnose. Kakvi su takvi su, a nikakvi su, iz različitih razloga. Sa Izraelom jer te odnose na životu održava tek polovina države u svom interesu. Samo smo korak i do ozvaničenja te činjenice. Palestine se sjetimo kad nama zatreba, kao ovaj put izbora radi.
Što se motiva posjete tiče: Palestina je za SDA “naša stvar”. Isto kao kobajagi i Jeruzalem. Otići tamo nakon toliko godina predsjednikovanja, u ovome času, raznježilo je srca i duše glasačima stranke. Još kada se tome doda molitva u Al-Aqsi i šetnja po Haram al-Sharifu za “fotografiju dana”, ku’ćeš više…
Za Ministra vanjskih poslova BiH put u Izrael je plus druge vrste, ali sličan onome iz Palestine. Njegov dolazak na noge jednom od najvećih svjetskih negativaca, B. Netanyahuu, bio je, kažu, u ime “nastavka dobrih odnosa, jačanja dijaloga i saradnje Izraela sa Republikom Srpskom i BiH.” Temeljem ovdašnje dvije politike koje se suštinski i formalno ni u putu nisu srele, kreirane u dva centra kobajagi jedne države. Po redoslijedu važnosti, kako piše u saopštenju MVP, prvo za RS, pa onda, valjda reda radi, i za BiH.
U milozvučnim konstatacijama Izetbegovića o Palestini, sve je čisto kao suza. On je, naravno, za nezavisnu Palestinu, obustavu nasilja, gradnje ilegalnih naselja na okupiranim teritorijama, za međunarodnu konferenciju i pravedno dugoročno rješenje, za poštivanje rezolucija UN-a, onih valjda nebrojenih nerealizovanih.
Tamo preko zida, u Izraelu, samo dva dana ranije med i mlijeko. I sve po planu: “Netanyahu upoznao ministra Crnadka o najznačajnijim dostignućima Izraela.” Uz poljoprivredu i cyber sisteme, valjda i o novom “Zakonu o nacionalnosti” kojim se, de facto, Palestinci tamo ukidaju kao narod, zajedno sa jezikom, građanskim pravima, učešćem u političkom životu itd. Istim zakonom otvoreno je podržana dalja gradnja ilegalnih naselja na okupiranim palestinskim teritorijima. To je sad legalizovano kao nacionalni interes. Vjerovatno se “Bibi” dragom gostu pohvalio i kako njegov Washington sprema izbacivanje iz agende pregovora pravo povratka palestinskim izbjeglicama kućama iz kojih su otjerani.
Pošto tema ovog istinskog ćorsokaka u ovdašnjem diplomatskom moralu nisu Palestina i Izrael, već naši “lideri” sa svojim predizbornim uspjesima okolo, evo nekoliko pitanja:
Kako je Izetbegović spojio onoliko duševne i političke podrške Palestini i onoliko sentimenata pred svetom Al-Aqsom, sa činjenicom da je predstavnik Bošnjaka i član Predsjedništva države koja, eto, nije imala ni minimum hrabrosti da glasa protiv epohalnog nasilja Amerike nad Jeruzalemom. Kao sav ostali svijet što iole drži do sebe. Nije za njega bio problem upisati se u istoriju političke mizerije uzdržavajući se od podrške Rezoluciji u UN-u kojom je 128 zemalja proglašenje Jeruzalema “glavnim gradom Izraela” osudilo kao planetarnu sramotu. Odakle mu obraz da nakon toga ode u Jaruzalem, među Palestince, pa i one Jevreje koji su bili protiv toga. Kažu, Predsjedništvo nije bilo jednoglasno a Trump prijetio neposlušnima. Možda, ali pred takvim zločinom nad istorijom i principima, podnosi se ostavka, rađe nego da se sramota dijeli sa bilo kim. Kako onoliki vjernik može izdati Jeruzalem i Al-Aqsu, pa se moliti u njoj.
Kako je Crnadak, dva dana nakon prijateljskog seirenja sa Netanyahuom, zlikovcem nad Palestincima i svjetskim principima, objasnio domaćinima u Ramallahu da Izraelcu nije postavio, makar nježno diplomatski, ni jedno od pomenutih pitanja, od statusa Jeruzalema do zakona o legalizaciji klasičnog aparthejda.
Kako je moguće da je “diplomatska” farsa otišla tako daleko, da sve ovo može. Uz uvjerenje da smo “prava” država. Eto baš k’o one prevarantske iz knjige Edwarda Saida.
