Potkraj one godine na čijem su se početku u Sarajevu održale najbolje zimske olimpijske igre do tad, rahmetli George Michael i njegov školski drug Andrew Ridgeley snimili su jednu od najpoznatijih božićnih pjesama svih vremena. Govorimo, naravno, o duetu Wham! i njihovom sladunjavom hitu Last Christmas koji nakon više od trideset godina obara rekorde kao najstreamovanija, odnosno najviše slušana pjesma na Internetu u vrijeme Božića. Iako danas možda postavlja neke rekorde slušanosti, za ovu pjesmu se veže čudan kuriozitet koji kaže kako je Last Christmas najprodavaniji britanski singl svih vremena koji nije zasjeo na vrh tadašnjih top-lista.
Piše za Interview.ba Adis Nadarević
Naime, potrefilo se tako da je ovaj evergreen snimljen i lansiran u isto vrijeme kada su Bob Geldof i Midge Ure sazvali sve najveće britanske zvijezde da zajedno snime pjesmu i prihode od njene prodaje doniraju za pomoć gladnoj djeci Etiopije. Singl pod imenom Do They Know It’s Christmas? (Da li znaju da je Božić?) je oborio sve rekorde prodaje i zahvaljujući njemu je prikupljeno osam miliona britanskih funti iako su se inicijatori prvotno nadali da će skupiti stotinjak hiljada. Ovaj projekt je bar za kratko ujedinio svijet jer su ga pratili Live Aid koncerti održani u Velikoj Britaniji, Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Japanu, Australiji, Austriji, Njemačkoj – dakle doslovno od Aljaske do Australije, uključujući tada komunističke Sovjetski Savez i Jugoslaviju.
Trideset i nešto godina kasnije, svijet se suočava sa krizom čije razmjere možda i nadmašuju ondašnju krizu u Etiopiji i svakodnevno ćutke gleda milione očajnih ljudi koji bježeći od ratova, siromaštva ili represije prelaze hiljade kilometara u nadi da će se uspjeti domoći boljeg života na Zapadu. Hiljade i hiljade izbjeglica i migranata danas su smještene u sabirnim centrima u Libanonu, Turskoj, na mediteranskim otocima a neki od njih su na svom putu ka boljem životu zapeli i na Balkanu – u Makedoniji, Srbiji ali i u našoj zemlji, posebno u Unsko-sanskom kantonu.
No, ovoga puta nema nekog novog Boba Geldofa da pokrene svijet i snimi neki Do They Know It’s Eid?, odnosno Da li znaju da je Bajram? a nema na ovim prostorima ni šanse za neki pandan ondašnjoj YU Rock Misiji koji bi pjesmom pomogao da se barem skrene pažnja na patnju i nehuman tretman ljudi kojima, čini se, ne želi pomoći niko. Svijet od njih okreće glavu i jedino u čemu im želi pomoći je da im se sklone sa očiju. Na ovom ispitu pale su i vlasti Bosne i Hercegovine koje su zakazale na svim nivoima pa tako niko ne zna čak niti koliko se migranata nalazi u zemlji, naročito u Bihaću i Velikoj Kladuši kao žarištima migrantske krize.
Jedini koji nisu pali na ispitu humanosti jesu ljudi Bosne i Hercegovine koji, iako i sami trpe probleme slične onima koje su neke od migranata otjerali iz njihovih zemalja, nalaze načine da pomognu i olakšaju patnje ovih ljudi. Istina je da je migrantska kriza izazvala dosta negativnih komentara među građanima Bihaća i čitavog kantona, istina je da je bilo i slučajeva širenja lažnih vijesti o problemima koje stvaraju migranti, ali je isto tako i istina da su upravo obični građani i volonteri ti koji za sad iznose teret krize.
Uistinu, teško je zamisliti kako bi ovaj potpuni kolaps bh. institucija svih nivoa izgledao da ljudi na terenu nisu uzeli stvar u svoje ruke i u skladu sa svojim mogućnostima doprinijeli ublažavanju migrantske krize. U Crvenom križu Grada Bihaća kažu kako su u prvih nekoliko mjeseci bili prepušteni samima sebi i imali potporu jedino od gradskih vlasti. Predsjednik bihaćkog Crvenog križa Abdulah Budimlić, i sam volonter, kaže kako sad dobijaju namirnice od IOM-a, stručnu pomoć od UNHCR-a, onu medicinsku od Ljekara bez granica ali kako državne, entitetske i kantonalne vlasti moraju hitno reagirati ukoliko žele spriječiti humanitarnu katastrofu koja će nastati dolaskom hladnijih dana. Žali se i na medije koji žele poentirati na migrantskoj krizi.
– Juče me zvala novinarka RTRS-a koja je na sve načine pokušavala da mi stavi u usta izjavu kako državni ministar Mektić (ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić, op. aut.) iznosi netačne brojke o migrantima u Bihaću. Rekao sam joj – gospođo ja samo znam za onih sedam stotina koje nahranimo svaki dan ali to vas očito ne zanima, kaže Budimlić
U kuhinji bihaćkog Crvenog križa se svaki dan pripremi 700 do 800 doručaka, ručaka i večera koji se podijele migrantima u ruševnoj zgradi nekadašnjeg đačkog doma u Borićima na rubu grada. Dok pokazuje kuhinju u kojoj se pripremaju obroci, referentica Maja Midžić kaže kako imaju 40 volontera koji praktično iznose teret krize na svojim plećima. Tako su se potrudili da i za Bajram migrantima pruže najviše što su mogli uz pomoć međunarodnih partnera ali i građana koji svakodnevno donose hranu.
– Građani suosjećaju sa migrantima, donose hranu i ovog Bajrama. Donose i kurbansko meso ali ga ne primamo bez odgovarajuće veterinarske potvrde. Mnogo smo ljudi vratili unatoč njihovoj dobroj volji, kaže Midžić koja u Crvenom križu radi od 1987. i kaže kako im je iskustvo iz ratnog perioda neprocjenjivo u radu sa migrantima.
A među migrantima se bajramska atmosfera gotovo i ne osjeća i stvarno bi mjesta imalo pitanje iz one fikcionalne pjesme koju niko neće snimiti – Da li znaju da je Bajram? Hodaju gradom i hvataju WiFi signal iz kafića da se jave svojim porodicama i vide svoje najbliže bez trošenja mobilnog interneta. Žale se da im je mobilni internet u BiH skup i, stvarno, u blizini bihaćkih kafića ćete često vidjeti migrante kako razgovaraju sa svojim bližnjima putem video-poziva. Konobari u šali kažu kako bi uz svaku kafu trebali posluživati i utičnicu pošto migranti redovno uz narudžbu traže i mjesto gdje bi mogli napuniti telefone.
{gallery}8856{/gallery}
Ni u samom đačkom domu nema bajramske atmosfere. Kažu kako su u utorak na parkingu ispred doma klanjali bajram-namaz, njih oko pet stotina, i kako svi imaju istu bajramsku želju – da prođu Sloveniju i Hrvatsku bez susreta sa policijom. Neki su do Bihaća već prešli i po osam granica – većinom ilegalno. Afganistanac koji nije želio reći svoje ime poredi svoj put sa video-igrom i kaže kako su mu ostala još samo dva nivoa. Pokušao je preći ta dva nivoa već pet puta. U posljednjem pokušaju je dobio i batine od hrvatske granične policije, što potvrđuju i predstavnici Ljekara bez granica.
– Imam još puno života, uspjeću preći ova dva nivoa, kaže on.
Na zadnjem spratu đačkog doma, ispod otvorenog neba i ostataka nečeg što je nekad bilo krov grupa Pakistanaca sprema bajramsku gozbu. Moubin Sadiq ima 25 godina i ovog Bajrama za svoje prijatelje siječe meso koje su im donijeli Bišćani. Na moju opasku kako siječe meso kao umjetnik kaže kako je profesionalac i kako je u domovini radio kao mesar. Kaže mi da ga snimim i postavim na YouTube pa da postane poznat kao turski mesar Nusret čije su snimke soljenja i obrade mesa, kako se to popularno kaže, zapalile Internet.
Moubin je na putu već godinu i po, pola godine manje od svog zemljaka Mohammada Shaquila (33) koji par metara od njega na vatri jednog drveta priprema janjeće varivo. Sporo kuhana i dobro začinjena janjetina ili ovčetina je jedno od najkarakterističnijih jela pakistanske kuhinje pa kurbansko meso koje su im donijeli građani Bihaća nije moglo doći na bolje mjesto. Kaže da će kuhati meso još četiri sata i da ne zaboravim da je večera u osam.
Za razliku od Crvenog križa, ni Moubin ni Mohammad ne mare za veterinarski pečat. Imaju povjerenja u ljude i kažu kako je nekima od njih to meso najbolje što će pojesti ovog Bajrama. Na uslove u kampu se ne žale. Strahuju od dolaska zime ali kažu da im je dosta bolje nego onima u kampu kod Velike Kladuše.
A u velikokladuškom migrantskom kampu stanje je očajno. Dan McLaughlin, novinar The Irish Timesa sa kojim sam otišao tamo, prati migrantsku krizu već tri godine i obišao je skoro sve kampove u jugoistočnoj Europi. Na pitanje da li je kamp u Velikoj Kladuši najgori među sličnim mjestima u kojem je bio kaže: Ne znam mogu li reći da je najgore ali mogu reći da je sve drugo što sam vidio bilo bolje.
Ovo improvizirano šatorsko naselje teško da bi odoljelo jačem vjetru i volonteri kažu kako što se jesen i zima više približavaju migranti postaju sve nervozniji. Hrane uglavnom ima dovoljno, za što se brinu volonteri iz No name kitchen ali i ovdje građani redovno donose svoje priloge. Mnogi su kurbansko meso ove godine donijeli direktno u kamp a jedan od Kladuščana kojeg sam zatekao na ulazu u kamp čeka ili nekog od volontera ili Mamu da preuzmu donaciju.
Mama je Zehida Bihorac Odobašić, direktorica osnovne škole u Velikoj Kladuši koju migranti vole i poštuju zbog načina na koji im pristupa i pomaže. Bajram provodi posredujući u prijemu kurbana za migrante. Oni je od milja zovu Mamom a Kladuščanin koji ju je čekao kaže kako on ne smije ući u kamp bez nje:
– Ne bojim se ja da će oni mene napasti nego kad im donesete hranu oni navale jedni preko drugih da je to nemoguće podijeliti. Na Zehidu neće navaliti, nju previše poštuju.
I vlasnik slastičarne Krajišnik Isak Ibrahimi potvrđuje kako migranti u kladuškom kampu postaju očajni i kako je njihova frustracija iz dana u dan jača. Osim kolača služi i hranu i u njegov lokal su migranti dobrodošli od samog početka krize. Na stolove je tada postavio pravila kuće na bosanskom, arapskom, engleskom i francuskom jeziku tako da se zna šta je dopušteno a šta nije.
– Boga mi, stanje je sve gore. Nekidan su me pitali iz SIPA-e da li imam problema. Rekao sam im da nemam nego da svi imamo jedan zajednički problem. Ovo neće nestati a migranti su sve nervozniji. Sve češće se svađaju i bojim se da ću morati zatvoriti radnju kad mi sinovi odu na fakultet na jesen.
Isak je sa sinovima na prvi dan Bajrama ispekao kurban i podijelio ga sa migrantima. Kaže da je slavlje bilo prelijepo i da su se svi počastili i kolačima i sokom. Njegov sin mi proslijeđuje fotografije da ih objavim uz tekst. Žao im je migranata, sa nekima od njih su već uspostavili prijateljstva. Kažu kako, doduše, i među migrantima ima onih koji prave probleme i kako takvi stvaraju lošu sliku o većini njih koji samo žele doći u novi svijet da žive i pošteno rade.
I njegov je otac davne 1958. došao iz Makedonije i pokrenuo posao u Velikoj Kladuši. Isak je naslijedio posao kad je imao samo osamnaest godina i iz iskustva svoje porodice zna šta znači potraga za boljim životom. Svako ima pravo da želi živjeti bolji život za sebe i za svoju porodicu, pa tako i migranti do kojih kako se čini nije stalo nikom osim običnih ljudi koji u njima prepoznaju sebe.
Javnost šuti, a sve su institucije redom zakazale. Srećom pa smo kao narod dobri u svakoj vrsti improvizacije pa tako građani i volonteri iznose teret krize dok oni koji su dobro plaćeni da je rješavaju nabijaju dodatne dnevnice bez ikakvog napretka. Međunarodni eksperti na terenu kažu da su sredstva za obnovu bihaćkog đačkog doma i uspostavu migrantskog centra u Velikoj Kladuši odavno spremna i da se samo čeka dogovor vlasti u BiH. U najboljem slučaju, kad bi odmah iza Bajrama počeli sa radovima trebalo bi barem dva mjeseca da se oni završe. A početak radova se još ne nazire, za razliku od nadolazećih izbora i hladne bosanske jeseni.
