Piše: Zlatko Dizdarević
Generacija današnjih penzionera posljednja je koja će se sjećati kako se voda mogla piti iz planinskih potoka pa i malo većih rijeka, ili kako je u domaćoj crvenoj jabuci često bio crv a raznih hemija ni na pomolu, ili kako je ljudski mozak bili brži od vještačke inteligencije i iste takve “logike”.
Ovoj jednostavnoj istini pridodao sam malo poslije, tragom viđenog kroz novinarstvo i politiku, još jedan nostalgični fakat: Pomenuta generacija posljednja je u kojoj još ima onih, ni neobrazovanih ni nerealnih ni glupih (“pošten i glup ti je isto…), što i dalje vjeruju da pored uvijek intersa u politici mora biti i malo principa, obraza, samopoštovanja, držanja do riječi i uvažavanja onoga što je – međunarodni poredak. Pa ih realnost iznenadi.
Tipična priča mogla se prepoznati u ne osobito bitnom ali “znakovitom” političkom teatru upravo obavljene posjete izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina Hrvatskoj. Slučaj nizom detalja potire svaku nadu da je u politici išta još ostalo od “onih vremena” u kojima poštenja nije bilo presudno više, ali elementarnog poštivanja sebe i drugih jeste. Pomenuta posjeta zato i nije izuzetak u već rutinskim političkim šprdnjama poput raznih krvavoh “proljeća”, pljačkaških “borbi za ljudska prava” pa i uz pomoć terorista, kobajagi “neznanja” otkud izbjeglice i migranti, okupacija prodavanih pod “oslobađanja” itd.
Neki detalji posjete na ivici su vrijeđanja nekadašnje političke pristojnosti: Predsjednik Države Izrael (Kneset je samo sedmicu prije izglasao rasistički zakon po kojem je to sada “Jevrejska država” sa poništenim Arapima, kršćanima i ostalima), kaže u Zagrebu da je “ustaški režim, jedan od strašnih režima nacističkih kolaboracionista koji je ovdje nastao, bio aktivan partner u ubojstvima. Ipak, ima nekih koji radije potiskuju svoju prošlost i na to gledaju kao na “crnu rupu” koja ne traži nikakvo proučavanje ili “samopreispitivanje…” Potom, zdušno nastavi sa prodajom zastarjelih i ishrndanih F-16 borbenih aviona oduševljenoj Hrvatskoj, uz druga poslovna obećanja za “najbolju armiju u regionu”.
Reuven Rivlin među posljednjima je u svijetu koji može reći da ne zna puno o Hrvatskoj pa tako i samo o “nekima koji radije potiskuju svoju prošlost…ne tražeći nikakvo proučavanje itd.” Govoriti tek o “nekima” mimo cjelokupne politike u tome čista je farsa.
Ovdje nije riječ zašto je to tako. Sve je tu kobajagi ali, politički je samoponižavajuće u taj kontekst, zaslađen komplimentima o “prekrasnoj Predsjednici svih Predsjednika…” utrpati i eto neznanja o navodno sitnim ispadima politike domaćina na terenu koji je Izraelu najvažniji. Predsjednik, kao, ne zna da dotična “prekrasna Predsjednica” voli društvo neonacista poput Bujanca & com., da nikada do ove strateške prisile nije išla u Jasenovac ni kada je to bilo civilizacijski nezaobilazno ili bar protokolarno normalno. Isto je i sa tolerisanjem u Jasenovcu notornog ustaškog pozdrava iz najgorih vremena, uz “legalističko” mudrijanje države treba li to zabraniti ili ne. Znao je Rivlin i za izglasano odbijanje državnog Sabora da im delegacija položi vijenac pred spomenikom antifašističkim herojima na Tjentištu gdje je izginulo tri hiljade Dalmatinaca u najkrvavijoj bici protiv fašista na Balkanu u Drugom svjetskom ratu. Obrazloženje: “Sutjeska danas nije u Hrvatskoj”. A Bleiburg kao jeste. Pa nema ko iz redova novih političkih kalkulanata tamo ne ide. Zna predsjednik Izraela i ko je žario i palio profašističkim pjesmama, na najvećim državnim, zasluženim fudbalskim i nacionalnim feštama. Ti dugo uzgajani populistički gurui opijene nacije, uz nogometaše koji sada vedre, oblače i lično šalju pozive pomenutim idolima, jesu istinski “Deep state” koji Hrvatsku neprikriveno gura u najgoru prošlost. Uz zanosno osjećanje da su na najboljem putu. Pred svim tim sa tribina po feštama ustuknuli su i vrhovi aktuelne HDZ vlasti…
Na sve to skupa, Predsjednica je gostima kazala ono što im je milo ušima i biznisu: “Najvažnija poruka Hrvatske Izraelcima jeste da demokratski temelji moderne Hrvatske imaju čvrste korjene u antifašizmu i obrambenom Domovinskom ratu…” Kako se onda čuditi što je Hrvatska Izraelu eto baš antifašizmom postala “ne samo partner u naoružanju i poljoprivredi, već se odnosi dižu na strategijsku razinu…”
Priča sa druge strane je još grotesknija, ma koliko se o njoj bezmalo sve zna. Veli strateški gost Rivlin nekako očinski kako vjeruje “u sposobnost Hrvatske da se suoči s prošlošću, a ne da je ignorira. Ta je moralna obaveza temelj svakog pravednog društva…”
Golemo ! Moral, obaveza, pravda, suočavanje sa prošlošću… Je li to onaj isti način na koji se i Izrael suočava sa svojih sedam decenija državotvorno okupatorske prošlosti. Ozakonjujući i minule sedmice puno toga što su ozakonili svojevremeno planetarni zlikovci u pohodu na svijet. Ubijanja, protjerivanja, aneksije, otimačine, sad i negiranje jezika, istorije… Šprdajući se neprekidno sa bezbrojnim odlukama svjetskih foruma i organizacija na čelu sa UN koje se dirljivo profesionalno impotentno zgražavaju.
Iz Izraela sad kažu da im “teroristi” koje su de facto oni proizveli prijete strašnim papirnim zmajevima kojima ih “gađaju”, zajedno sa šarenim balonima i vatrenim bakljama na njima. Pa protiv njih dižu lovce bombardere decenijama novijih generacija od onih koje su, evo, prodali novom “strateškom partneru” kakvih u svijetu imaju, otprilike, još dva: Ameriku i Saudijsku Arabiju. Uz Dodika, naravno. Sve iz moralnih razloga.
Nije lako danas znati i pamtiti ništa iz vremena slatkih jabuka i prirodnog crva u njima. Za razliku od onih neprirodnih i sofisticiranih crva što se sada ubacuju u nekada zdravi mozak u kojem je bilo mjesta i za pamet i logiku, pa čak i u politici.
