Piše: Zlatko Dizdarević
Minule sedmice sve ono završno sa “kockastima” posmatrao sam iz Hrvatske. Prvo subota, dan prije. Slutnje, nade, strah. Potom utakmica sa svim dramama, proklinjanjima, optuživanjima sudija, zle kobi, svjetske nepravde itd. Onda, ko šiša kobajagi poraz i nakon svega neviđena eksplozija, kao da je pobjeda. U danima nakon toga spuštao sam iz Istre do Pelješca. Rijeka, Krk i Cres, pa nazad Crikvenica, stara magistrala, Zadar onda trajekt na Ugljan, onda Split, Ploče, Ston… Gledao, slušao, razgovarao, u kućama prijatelja, u trajektnim lukama i na brodovima, u krčmama, sa mornarima, novinarima, ribarima i pokojim važnim guzonjom. Sa onim potpuno izludjelim i drugačijima, tiho zabrinutim i šutljivim…Sa onima koji i šest dana nakon svega potpuno promuklim glasom i pameću ni o čemu drugom ne govore do o beskrajnoj i “zasluženoj sreći pobjednika kakve svijet nije vidio”. Bilo je i onih što slute da su se “među anđele došunjali i đavli…”
Glupo je objašnjavati kako je sreća koju je teško vagati na kašičicu ili dimenzionirati, u ovom slučaju objašnjiva, zaslužna i logična. Ma kako bila i iznenadna. Sa time nemam nikakvih problema. Propitivanja o tome cjepidlačenja su sumnjivih motiva.
I eto, u svemu jedno poređenje, ma koliko neadekvatno, izroni iz planetarnog okvira i sjećanja sa kojim živim decenijama. Poređenje je bez pravog osnova pa opet, zove se slutnja na takozvano “arapsko proljeće!” Ili ono što se pod tim dešavalo i mimo Arapa, ali ne i sa proizvodnjom odjednom neviđene sreće i nesretnim nastavkom nakon toga…
Evo da zaboravimo “kockaste”, i ostanemo na onom “proljeću” tamo. Prvo živjeli ‘nako, zabacivali pogled na druge, utapali se u letargiji, zaboravljali ambicije, tragali za srećom negdje drugdje… Onda, preko noći eto upaljača kojeg je malo ko očekivao, eksplozije nade, novih vizija, osmijeha i spremnosti da se sve promijeni na svaki način sa tom srećom i probuđenim identitetom, opasani nacionalnim zastavama i pripadajućim simbolima…
Trajalo je neko vrijeme dok zanos, eksplozija sreće i rezervoari optimizma nisu počeli neprimjetno da se prazne. Povratak u “prije” bio je mučan i porazan uz organizovane profitere što su čekali sa strane, i baterije ispražnjene energije. Naslonili su se na sve to stari pjevači “identitetskih” pjesama, ranije pozvani i pripremljeni, novi propovjednici starih propovjedi, zakonodavci novih zakona…Ona sreća bila je ukradena i preknjižena na nešto što se ranije nije moglo ni zamisliti. Nazivalo se, posebno vani, “proljećem”…
Hodajući po prostorima ondašnjih srećnih “proljeća”, a kasnije ponovo po istim mjestima gdje je sreća posljednje što ljudima ponovo pada na pamet, sjetih se kako u vrijeme oduševljenja ljudi nisu bili u stanju vidjeti prve, male znake podvale. I otimanja “revolucije”.
Jedno sa drugim naravno nema veze, ali javi se danas nelagoda slušajući kako su još iz Moskve na ludu feštu dočeka “vatrenih” u Zagrebu Tompsona zvali pobjednički kapiten Luka Modrić i tihi, odmjereni, fudbalski genije Zlatko Dalić. Ne kao pjevača već očigledno kao odavno etabliranog simbola “novog patriotizma” i hrvatske realnosti. Potom je došao i korak dalje. Dan kasnije u zagrljaj velikom treneru možda i nesvjesnom nove vlastite pozicije “u Hrvata” sa obje strane državne granice, pao je i Velimir Bujanec, deklarisani neonacista, eto da mu se sva druga zla i zaborave. Kao što mu ih je javno zaboravila i predsjednica Republike. Slični izljevi emocija iste “genetike” zaredali su potom i po bezmalo svim lokalnim feštama na kojima je nastavljena razložno proizvedena sreća. Zanimljivo, nigdje u Zagrebu pa ni u mnogim drugim većim mjestima nije bilo nikoga iz vrha vlasti, kao da su priznali poraz i zbilju politički etablirane alternativne zajednice. Koja je neupitno zavladala.
U onim “proljećima” kojih sam se sjetio možda tek intuitivno, uz slutnje, bilo je sličnosti onome krugu tamo, započetom ogromnom srećom i zatvorenim otimačinom te početne egzaltacije. Iz potpuno drugog političkog prostora uzdigle su se nove priče o sreći…A od onih da ljudima treba veselje uz jasne kriterije za prepoznavanje čistoće nacionalnog korjena – do toga da smo “mi to”, a ostali su izdajice, samo je pola koraka.
Mala, usputna zebnja pred pitanjem u kom će se pravcu napraviti tih pola koraka nakon istinskog uspjeha mjerenog hiljadama koraka, ostala mi je kao sjena u razmišljanju o “proljeću”, evo sad početno navodno tek fudbalskom, pa opet nasitno i provokativno poznatom i doživljavanom na drugim mjestima.
Ako je to tako, onda su samo dva odgovora na pitanje – kako to?
Pa ili tako što je u pitanju planetarni fenomen iste krvne grupe, za početak. Ili zato što sam ja u svim ovim razmišljanjima pomalo nerealan, pa možda donekle i paranoičan. Ovo prvo ne mogu zaboraviti i gurnuti pod tepih. Lakše bi mi bilo da je ovo drugo. Šta ima veze, to bar nikoga ne bi ništa koštalo.
