Koja su naša mjerila ljubavi? Koga volimo, za koga se žrtvujemo, i zašto? Obična su svakodnevna pitanja kojima naša kolumnistica ovog petka muči i sebe i svoje čitaoce.
Piše: Dženana Alađuz za Interview.ba
Ljubav …jedna od najčešćih riječi u rječniku naših naroda i narodnosti, sigurna sam.
“Voliš li svoju mamicu?” beba sluša svako jutro i svaki dan…”Koliko me ljubiš?” uzdrhtalo pita ona tankim djevojačkim glasom svaki dan i svako veče, licem uronjena u njegova prsa. “Ako me imalo voliš poješćeš taj kupus, on je dobar za tvoje zdravlje!” još uvijek čujem nanu kako me nagovara da ručam treći put tog dana…
Kad ne govorimo, onda pjevušimo o ljubavi.
Bilo na newpritimitivesway, i dalje iznimno popularan širom države “zbog tebe sam presto ići gledat Želju, zbog tebe sam zakasnio daidži na dženazu tebi sam za 200 milja kupio vazu…”
Bilo na tradicijski. “Crven fesić nano, crven fesić joj nanice, da ga hoće nakriviti nano jooooj nano nanice.” Ko god misli da je ovo sevdalinka koja pjeva o ljubavi prema odjevnom predmetu pod nazivom crven fesić, nek još jednom dobro pročita tekst. ;))
A tek turbofolk! Šta se vena izrezalo i suza isplakalo na riječi dive “Ostavljena…”
Ta naša ljubav zna preći i granicu između vrsta. Instagram bruji od mačijih brkova, gepeci su puni hrane za pse da se nađe ako nekad neki pujdo ogladni…Nekad se pitam volim li više mačka od rođene djece. I treba mi par sekundi da dam pravi, društveno poželjni odgovor. Kad smo već kod ljubavi prema drugoj vrsti, kako drugačije nazvati našu višedecenijsku ljubav prema vođama i sinovima osim slijepom ljubavlju? Svi mi koji smo voljeli neuzvraćeno i neosnovano predmet naših želja, koji nije ni primjećivao da postojimo dok smo mi brojali uzdahe, slušali svaku usputnu riječ, pratili šta voli da i mi volimo, koga mrzi da i mi mrzimo, potpuno neosnovano i neutemeljeno uvjereni da je on/ona odgovor na glad u nama, na tugu, na prazninu, …znamo tačno šta znači slijepa ljubav zar ne? Ona koja oprašta neoprostivo, koja tumači grubost kao milovanje, nezainteresovanost kao “udicu”, gestu rukom kao milovanje…
Kako takvi mi, koji volimo i svoje i tuđe nogometaše, koji svake izbore ponovo i usprkos svojim očima slijepo volimo iste ljubavnike, koji liječimo svaki dan stotine i stotine djece telefonskim pozivima, ne volimo i Dženana, Davida, Alisu i Editu? Jako, slijepo, beskompromisno. Ljubav se ne zarađuje, ljubav se daje. Jer oni to zaslužuju. Kao i naša djeca. Kao i mi, uostalom.
