Maja Gasal Vražalica neće biti na listi DF-a niti bilo koje političke stranke na oktobarskim izborima. Za Interview.ba, u prvom intervjuu nakon odluke, Gasal Vražalica govori o svojim razlozima, nadama ali i o razočarenjima.
GDJE SU REZULTATI „Da se energija koju troše na diskreditiranje pojedinih partijskih kolegica i kolega usmjeri na bavljenje politikom, uvjerena sam da bi se rezultati vidjeli za manje od godinu dana. Rezultate bi osjetile/i građanke i građani, narodi, priroda, životinje, a i prevozna sredstva.“
INTERVIEW.BA: U političkim kuloarima se može čuti da niste na listama DF-a za oktobarske izbore. Da li ste kandidatkinja i za koji nivo vlasti?
GASAL VRAŽALICA: Ne, nisam ni na jednoj listi nijedne političke partije.
INTERVIEW.BA: Zašto? Da li je to vaša odluka ili odluka stranke i kakvo je obrazloženje ili razlog?
GASAL VRAŽALICA: Odluka je moja i donesena je nakon mnogo neprospavanih noći i moram priznati da je ovo bio period u mom životu u kojem sam se najviše preispitivala. Bilo je teško donijeti odluku, ali nakon mnogo preispitivanja, razmišljanja, razgovora sa porodicom i savjetovanjem sa ljudima do čijeg mišljenja držim, donijela sam odluku da ne želim biti ni na jednoj listi u Demokratskoj fronti, a naravno da bih izbjegla špekulacije dužna sam reći da nisam ni na listi neke druge političke partije. Razloga je mnogo. Prije svega ja sam mnogo očekivala od ovih izbora. Mislim da nam je sve išlo na ruku, od loših poteza skoro svih vlada na svim nivoima vlasti do nacionalista koji iz dana u dan skidaju posljednje djeliće maske i više je nego svima jasno da su unutarstranački jako poljuljani i sad je trenutak da ih stranke sa građanskom orijentacijom definitivno pošalju u zaborav, a imamo osobe koje bi se mogle i umjele uhvatiti u koštac sa svim navedenim. Da bi se do toga došlo, ja sam nekako gajila nadu da ćemo mi biti ti koji će stvoriti taj kontra-blok i na bazi zajedničke predizborne i postizborne platforme ponuditi ljudima nadu da imaju opciju i da nam daju podršku. Da ćemo kroz naše dijelove animirati ne samo naše baze i tradicionalne birače, već i apstinente. Nažalost, to se nije desilo i na izbore idemo razjedinjeni i posvađani. Jedni ujedinjeni sa nespojivim opcijama, a drugima pala knjiga na dva slova. Ja kao neko ko nije bio ni u jednoj stranci prije DF-a, vjerovatno sve ovo drugačije posmatram, dok ljudi koji su bili imaju ogromne hipoteke jedni prema drugima i ustvari se pokazalo da se sve svodi samo na liste, pozicije i vjerovatno opoziciono djelovanje. Ja sebi ne znam objasniti zašto se sve ovako završilo, kamoli da izađem pred ljude i ubjeđujem ih da smo mi ti, a ni mi ni oni sami ne možemo apsolutno ništa. Drugi dio moje odluke baziran je na unutarstranačkom modelu na kojem počiva većina stranaka u Bosni i Hercegovini, pa čak i u regionu, a ljudi koji su aktivni u političkim strankama, sigurna sam, znaju o čemu pričam. Najveće i najteže borbe se vode u matičnoj stranci, ne u skupštinama i ta borba uzima mnogo energije, a bazirana je na ličnim sujetama, animozitetima, špekulacijama i jednim općim neradom. Da se energija koju troše na diskreditiranje pojedinih partijskih kolegica i kolega usmjeri na bavljenje politikom, uvjerena sam da bi se rezultati vidjeli za manje od godinu dana. Rezultate bi osjetile/i građanke i građani, narodi, priroda, životinje, a i prevozna sredstva.
Velika je čast biti zastupnica u svojoj državi, te iako se u javnosti vrlo često priča više o benefitima i privilegijama, rijetko kad se može čuti ili pročitati koliko ovaj posao iziskuje rada, odgovornosti i odricanja, ukoliko ga obavljate na način da predstavljate sve građanke i građane Bosne i Hercegovine i budete njihov servis. Sada nakon skoro četiri godine mogu reći da sam zadovoljna jer sam se bavila svojim poslom, radila u korist građanki i građana, a najbitnije od svega da sam ostala dosljedna onim principima zbog kojih sam se i uključila u politiku i da se nisam otuđila od građanki i građana i inficirala virusom moći, para i privilegija. Pored toga, trudila sam se nastupati argumentirano, a takvi nastupi i zastupanje mišljenja zahtjevaju ogromne pripreme, informisanje, razmjenu mišljenja sa ciljnim skupinama građanki i građana, istraživanja i u konačnici upornosti da stvari dovete do kraja. Na mom primjeru se pokazalo da je moguće da iz jedne pozicije političkog anonimusa dođete u poziciju na kojoj radom, hrabrošću i principijenlnim djelovanjem rušite sve predrasude koje prate osobe koje se nađu na nekim listama i završe u parlamentima kao politički neiskusne osobe, te lagano mijenjate političku paradigmu da se politikom mogu baviti samo oni koji su na političkoj sceni već dvije decenije, a od kojih većina na starim, etnonacionalnim matricama zadržava status quo, jer je to zapravo mnogo lakše nego raditi i biti servis građankama i građanima kojima etnonacionalno neće riješiti ni jedan njihov problem. Naravno da je osobama poput mene mnogo teže, a osobito je teško ukoliko ste u svojoj borbi usamljeni i sa minimalnom podrškom u smislu stranačke infrastrukture. Pored toga ste najmlađa žena u PS BiH, vrata medija su pretežno otvorena za lidere i šefove klubova, to je kao neka ustaljena praksa, tako da morate dati svoj maksimum i pronaći način kako da informirate javnost o svojim incijativama i općenito o svom radu, kao i kako da zainteresirate medije da vam poklone koju minutu ili par redova. Za sve ovo bilo bi logično da imate podršku matične stranke, uspostavljenu unutrastanačku infrastrukturu koja će pratiti rad zastupnica i zastupnika i adekvatno ga kanalisati u javnost, te pomoć ljudi sa iskustvom bilo bavljenja politikom, bilo PR-om i slično.
Od svega toga nemate ništa i vrlo brzo shvatite da ste sami i da se morate uzdati “u se i svoje kljuse”.
S vremenom upoznajte respektabilne nevladine organizacije zahvaljujući kojima prolazite brojne edukacije i stvarate partnersku mrežu koja vam pomaže u svakom smislu jer je nekad nerealno da jedna osoba pokrije sva područja koja se u jednom trenutku nađu pred njom. Tako moja zahvalnost pojedinim nevladinim organizacijama nikad nije bila veća i trudim se tu zahvalnost uvijek i svugdje iskazati. Ovako se sve svelo na pozicioniranje par ljudi, a to pozicioniranje je svedeno na kriterije koje dogovori njih par u rukovodstvu, a to rukovodstvo sastavljeno od većine poslušnika bez pitanja izglasa sve što mu se servira i onda slijedi strategija grupisanja i gaženja preko leševa, kako bi se do objave listi zadržali na već unaprijed dogovorenim pozicijama. To za mene kao čovjeka nikad nije bila opcija i ja partiju ne doživljavam kao mjesto na kojem se vremenom moji pršljenovi trebaju do te mjere izlizati, da bih zgureno i pognute glave stajala ispred petorke koja treba na osnovu subjektivne procjene odrediti da li sam ja vrijedna članica partije u smislu da li svojim radom doprinosim partiji u cjelosti ili ne ili će me ocjeniti na osnovu toga koliko šutim i poslušno i slijepo slijedim petorku. Za mene je partija mjesto na koje sam došla svojom voljom, ja u nju nisam došla da bi me neko negdje smjestio ili da bih liječila svoje komplekse i frustracije. Za mene je partija mjesto u kojem egzistiraju ljudi raznih profila, svako od nas je po nečemu specifičan, svatko od nas ima područja u kojima može da djeluje i afirmiše politike stranke, jedne/i u većoj, druge/i u manjoj mjeri. Ključ svega toga je znati održavati balans između onih koji su došli da se domognu funkcije i onih koji su došli da mijenjaju stvari u svojoj okolini, okruženju, odnosno državi. Da bi ovo sve bilo posloženo na ispravan i moralan način, u partiji se moraju imati ljudi na ključnim unutarstranačkim funkcijama kojima je stalo do izgradnje i uspostave sistema vrijednosti, da jednako i ravnopravno tretiraju sve izabrane. Izgradnjom takvog sistema eliminirala bi se mogućnost odlaska kvalitetnih i odanih ljudi iz stranke, stvaranja animoziteta i u konačnici slabljenja stranke u cjelini. Kada imate sistem uspostavljen na jasnim i mjerljivim kriterijima, onda se nema niko prava ljutiti ili pak postavljati pitanje svake dvije godine kada dođu izbori zašto ona/on, a ne ja i slično, već bi se kroz taj sistem mjerljivih kriterija svako od nas borio da ostvari što bolje rezultate i sprovede politike stranke, a naravno kroz ravnopravan tretman partijske službe za informisanje sve/i mi bismo se na vrijeme mogle/i transparentno upoznati sa onima koji rade posao i zbog kojih i sama stranka raste i biva prepoznatljiva. Zašto tog sistema nema?! Zato što taj sistem zahtjeva rad, predanost, požrtvovanost i na kraju eliminaciju većine onih koji danas završavaju na listama. Trenutni model je model koji većina naših partija smatra kao jedini ispravan i moguć, nažalost. Zato imamo iz godine u godinu skoro iste kandidatkinje/kandidate ili neke nove koje/i zamjenjuju one koje/i su se pobunili i htjeli mijenjati sistem/model. Budući da većina stranaka počiva na ovom modelu, sve se svodi na bavljenje samih sobom i vrlo malo se organi stranke bave politikom, inicijativama, zakonima, evaluacijom programa na osnovu kojih smo kao stranka dobili povjerenje i slično. Neki u stranci imaju mnogo više političkih utakmica nego ja, samo što se ja nikad ne bih bila ni uključila da su se one/i svih ovih godina zaista i bavili politikom. To niti jeste bila niti trenutno jeste politika, to je političarenje.
INTERVIEW.BA. Kako se vi osjećate u vezi s tim?
GASAL VRAŽALICA: Bilo mi je zaista teško donijeti ovu odluku. Prije svega, jer mislim da sam uzela dobar pravac i da su određene skupine građanki i građana imali osobu s kojom su mogle/i nastaviti tamo gdje ćemo stati. Ima i u DFu mnogo ljudi koje cijenim i s kojima sam željela krenuti dalje u borbu protiv sistema ali i modela koji nas sve skupa urušava, ali znate iz dana u dan sve sam bivala bliža mišljenju, da ako nemate sistem u vlastitoj stranci, teško da se možete na pravi način izboriti da napravite i izgradite sistem u svojoj domovini. Nekako je nelogično da iz dana u dan imamo gubitak mandata, a u samoj stranci nema ni volje ni želje da se preispitaju uzroci, te otklone nedostaci, jer bismo i na taj način uspostavili dijagnozu i pronašli lijek te ga redovno konzumirali kako ne bismo skros oboljeli.
Već duže vrijeme se u stranci osjećam jako usamljenom i čak se osjeti taj porast netrpeljivosti, jer sam jedna od onih koja je problematizirala sve navedeno i tražila da se uhvatimo u koštac sa određenim pojavama.
Na kraju svega, mogu samo reći da sam na samom početku mislila da sam došla u stranku koja ima svoje mane kao i svaka druga, ali da ćemo se međusobno poštovati i da ćemo stremiti ka zajedničkom cilju, a taj cilj je bolja Bosna i Hercegovina u svakom, ne samo u metaforičkom i deklarativnom smislu. Jasno mi je, opet ponavljam, da nismo svi iz jednakih pobuda došli u stranku, ali ne mogu prihvatiti da sam se po prvi put uključila u jednu stranku i da tu trebam da šutim i klimam glavom, kao i u sistemu koji me je natjerao da se konačno politički angažiram i radim na promjenama tog sistema. Sad se ispostavilo da je sve zapravo isto i da bih trebala da zarad negdje nekog mjesta na listi budem nevidljiva. To nije moja opcija i ja ću istrajat na svojim principima. Nekad se pita čovjek – Koliko zapravo moraš neraditi da bi bio prepoznat kao „kadar“ u stranci.
INTERVIEW.BA: Jeste li razgovorali sa ljudima u rukovodstvu stranke?
GASAL VRAŽALICA: Ključno pitanje je ko je „rukovodstvo“. Ima DF naravno organe stranke, ali se odluke donose tamo negdje, pa čak i kad se na samom Predsjedništvu izglasa nešto, iz saopćenja saznate da se to ipak promijenjeno i to bez obrazloženja. Rukovodstvo čini jedan čovjek, to je predsjednik stranke, i jedno četiri muškarca oko njega, a zaluta maksimalno jedna žena, koja se uklapa u model, naravno. Demokratski nema šta. Zbog nepostojanja sistema mjerljivih kriterija za sve u stranci treba vam podrška samo jednog čovjeka, a kad imate taj glas većina će bez pitanja podržati. Forma je zadovoljena, sve se to provede kroz organe, ali su i sami organi smišljeno popunjeni i većinom prijateljski kadrovirani. Nakon obznanjivanja, na posljednjem predsjedništvu stranke, da ne želim ni na jednku listu i da dajem ostavku u predsjedništvu, niko me nije kontaktirao. Vjerovatno su mnoge/i odahnule/i i proslavile/i, no nije poenta u njima. Ja se kao čovjek, kao homo sapiens, ne snalazim u ovakvom rukovodstvu stranke i onda je bolje da svoju energiju usmjerim negdje drugo, a u konačnici ja kao mala karika, vječita manjina, ne mogu apsolutno ništa promijeniti, osim da produžim trajanje sjednice predsjedništva.
INTERVIEW.BA: Kako se uopšte kreiraju kandidatske liste, barem u vašoj stranci?
GASAL VRAŽALICA: Pa one se kreiraju mnogo prije negoli ih samo Predsjedništvo vidi, a onda se pro forme izrade pravila i procedure u kojima do nekog osmog pravila stoji da baza preporučuje/delegira kandidatkinje/kandidate za sve nivou, a onda u devetom piše da sam predsjednik stranke ima pravo da kandidatkinje/kandidate stavlja amo-tamo ili pak ne stavi uopće. Onda se formira Kadrovska komisjija od muških kolega koji će i sami biti na listi. Zamislite apsurda da čovjek sam o sebi odlučuje na koju će poziciju koje liste. Žene nisu članice Kadrovske, ali sumnjam da je ijedna od kolegica postavila pitanje, jer nije baš trenutak dizanja tenzija, jer sve/i hoće na liste, pa zato bolje da ne talasaju, a to i jeste „muški“ posao (hahah). Ukratko, sve je svedeno na predsjedinka stranke i njih par oko njega, koji na osnovu subjektivnih kriterija onako ko je s kim dobar, ko je kooperativan u stvarima koje njima odgovaraju i onda naravno neko će tu i zalutati, odnosno biti vrednovan na ispravan način, ali ne zbog njihove želje, već zbog zakonske norme koja se mora ispoštovati (spol), ali i zbog nacionalnog ključa. Kriteriji koje je izradilo „rukovodstvo“ DFa su na bazi ko je veći patriota, ko je koliko poštovan u svojoj sredini i slično, tek na posljednjem mjestu je koliko si upoznat/a sa ustavnom/zakonskom regulativom nivoa za koji se kandidiraš. Možda je negdje izmišljena ova mašinica za mjerenje patriotizma i ugleda, a ja eto ne čuh za nju.
INTERVIEW.BA: Šta je sa kompenzacijskom listom?
GASAL VRAŽALICA: Diskreciono pravo samog predsjednika.
INTERVIEW.BA: Koliko se taj proces oslanja na predizbornu platformu ili rezultate rada pojedinaca iz proteklog mandata?
GASAL VRAŽALICA: Ni najmanje. Ako bi „rukovodstvo“ stranke željelo na taj način rangirati svoje kandidate, onda bi joj bio neophodan sistem o kojem sam prethodno pričala i na osnovu tog sistema bi svima nama bilo jasno kako se završava na listama s tim da se ne smiju i ne trebaju afirmirati samo osobe koje su u mandatu, već i osobe koje su unutar stranke, a koje nemaju govornice, te im treba obezbijediti prostor da se promoviraju i tako ih upozna i sama stranka, ali i javnost te kad osvanu na listama nije nikakav upitnik iznad glave nikome od nas. To radi sistem, a ne pojedinka/ac. Budući da nema uspostavljenog sistema, jasno je da nemate ni osobe koje će odraditi kampanju na način da se kroz njih prepoznaju politike koje će pojedinke/pojedinci zastupati, ali je DF u ovom mandatu imala osobe koje su itekako promovirale politike stranke i povećale vidljivost same stranke, neke/i su jos uvijek tu, mnoge/i više nisu. Ako analizirate kampanje, jasno je da se sve skoro svodi na samog lidera stranke, osobito ako je on kandidat za neku poziciju i onda se u stranci kaže, predsjednik je iznio čitavu kampanju. Mislim da je sam model pogrešan i da se treba stvarati prostor za mlade ljude, osobe koje su također dokazane kroz svoje djelovanje, a ne samo na lidera i nositelje listi koji su pretežno, odnosno 90 posto muškarci. Predizborna platforma je zadnje što se spominje na predsjedništvu, a kada i zatražite informacije o programu i platformi, to najvažnije pitanje završi pod tekućim pitanjima. Sve dok je to tako, nikome od nas neće biti bolje.
INTERVIEW.BA: I šta sada?
GASAL VRAŽALICA: Idemo dalje! Ja sam postojala i prije zastupničkog mandata tako da ne mislim da je moj život počeo 2014. i da završava 2018. Imala sam veliku čast biti izabranom predstavnicom svojih građanki i građana, upoznati mnoge dobre ljude, neke upoznati bolje i shvatiti da nije baš sve onako kako se predstavlja u javnosti, ostvariti kontakte diljem svijeta, nekima pomoći koliko sam mogla i koliko su Ustav i zakoni dozvoljavali. Sigurno da imam i jednu vrstu etikete i tereta, jer ja nisam odsjedila i odćutala mandat, već radila i grebala ispod površine, te sigurno nakon mandata neće biti jednostavno zaposliti se, ali ja nikad nisam sumnjala u sebe, pa tako ne sumnjam ni sada. Nije meni zbog mene, već zbog činjenice da se ovakvim odnosom unutar partije zatvaraju vrata svima onima koji imaju stav, mišljenje, koje/i su hrabre/i i koje/i rade i žele biti vrednovani na osnovu svojih rezulatata, a ne na osnovu beskičmenjaštva. Na ovaj način sigurno neće doći do profilacije kadra, ali je prirodno da jednom dođe. Do tada borit ću se na neki drugi način i s ljudima koji me pune energijom, pozitivnim vibracijama i željom za boljim uslovima života u BiH.
INTERVIEW.BA: Možete li malo u brojevima predstaviti svoje četiri godine u Parlamentu BiH – broj poslaničkih pitanja, inicijativa…
GASAL VRAŽALICA: U periodu od decembra 2014. do juna 2018. postavila sam 97 zastupničkih pitanja, na plenarnim i hitnim sjednicama Zastupničkog doma PSBiH raspravljala sam o 137 tačke dnevnoga reda, u okviru rasprava o dnevnom redu dala sam pet prijedloga, a kao supredlagateljica 2 prijedloga, bila predlagateljica 5 zakona od kojih su 3 donesena i objavljena, uložila 25 amndmana na prijedloge zakona, zatim 2 amandmana na prijedlog Kodeksa o ponašanju zastupnica/ka, u proceduri je prijedlog izmjene Poslovnika o radu u zastupničkom domu kojim se ukida paušal za sve zastupnike/ice i delegate/kinje u PS BiH, predložila 21 zaključak tokom rasprava na sjednicama od čega je 16 usvojeno. Kad bi se ovi akti i statusi zbrojili bilo bi ukupno 55 aktivnosti po ovoj podjeli u kojoj sam ja lično bila predlagateljica, dok sam po istoj podjeli aktivnosti bila supredlagateljica u 72 aktivnosti.
Možda i ove brojke same po sebi ne znače ništa, posebno jer nema komparativne analize svih izabranih na svim nivoima uz navođenje godina mandata obnašanja funkcije izabranih i/ili imenovanih. To bi sigurno bilo vrijedno znati, osobito što bi i samim biračima olakšalo izbor ili pak ih osvijestilo o tome da nismo sve/i iste/i. U svemu ovome naravno ima i dio koji nije popraćen statistikama, a to je izbor svakog od nas da li će se u toku svog mandata sastajati sa građankama i građanima, dijeliti njihovu sudbinu i biti njihov glas u skupštinama. Mnogo toga što nije mjerljivo, a što naprosto ruši sve statistike su mali koraci koji se postižu u suradnji sa udruženjima, nevladinim organizacijama, majkama i očevima, djecom, mladima i starima. To je dio ovog posla koji me je u mnogome promijenio, ojačao, prizemljio i ovaj mandat završavam kao jedna jako bogata žena jer sam upoznala mnogo divnih ljudi koje drugačije vjerovatno ne bih ni upoznala, a bila bi prava šteta.
