POVRATAK OTPISANE Dženana Alađuz: Nevina u četrdesetoj

Može li se biti i ostati nevin u četrdesetim? Koja je veza između Hamdije, Borisa, Dženane I jedne sudnice? Tu je negdje i ministar u velena zavjesama, bivši gradonačelnik go do pasa I kao uvijek, brza ruka pravde…

Godinama sam pratila kako starije sestre odrastaju i to mogu vam reći zlurado, kako to može samo mlađa sestra, sigurna da može biti gluplja, niža ili troglodit, ali da će uvijek biti mlađa.  Kad su napunile po 30 godina, pustila sam suzu tuge za njihovom mladošću koja je tad nepovratno prošla. A kad su dobacile do 40, krišom sam im ostavljala brošure staračkih domova i privatne njege u tašne, da im se nađe. Jer zaista, šta neko sa 40 godina hoće još od života? Čemu da se nada i zašto uopšte troši kisik ove planete?

Ja sam na primjer potpuno drugačija u svojim četrdesetim. Prvo, niko mi ne bi dao toliko godina. Vrlo često čujem “Vi 40? Ma to je prosto nemoguće!” Jeste da su to najčešće komplimenti komercijalista koji prodaju Kreme protiv šuljeva od vrata do vrata, ali kompliment je dat iskreno, garantujem.

U 43 godini mnogo toga me lako uzbudi. Zapalim se ko hepo kockica. Vi znate da govorim o politici je l de?  Svi mi koji smo vidjeli, bolje reći doživjeli, selfie dr. HL golog do pasa, a vjerovatno i niže, rumenog i snenog, znamo šta uzbuđuje svaku poštenu žensku od Krajine pa niže. Ali takvih vizuelnih poslastica je iznimno malo. Vidjela sam nedavno fotografije ministra sigurnosti kako čuči među nekim punjenim životinjama, maše navijačkim šalom ispred velana zavjesa…Mislim, stvarno…

Toliko sam senzibilna da se uzbudim i bez povoda. Kad sam pročitala da je Boris Dežulović raskinuo s Oslobođenjem odmah sam se ponadala. Počešljala, zategla košulju, vidjela naziv njegove kolumne na interview.ba…On traži hrabre žene, pardon medije, evo ta sam upravo ja, sad i odmah.

Još uvijek čekam da mi se javi. Onu jednu poruku povremeno pogledam u telefonu i brzo krišom obrišem suzu da najdraži ne vidi, hoće šta pomisliti.

I lako zaplačem. Suze su dokaz je l tako da u ovim godinama nisam ogrezla u cinizam koji je osnovna karakteristika starijih (koliko puta ste čuli od nekog babca “e u moje vrijeme mi smo bili pametniji ljepši brži bolji aerodinamičniji …”). Pod rizikom da zvučim kao ljubavni vikend roman još uvijek sam nevina.

Sjedim nedavno pred sudnicom sa nekim divnim ženama i djevojkama, došle smo odsvakud, 9 je ujutro i čekamo da počne suđenje Sanjinu Sefiću za ubistvo dvije djevojke na pješačkom prelazu i pomagačima. Gledam oko sebe, osiguranje nas gleda ne trepće ne smiješ mobitel dotać, to austrougarski oreol nad nama, toge na sudiji I tužiocima sve do poda, ma nema…I kontam to je to, konačno nakon 18 mjeseci Sud će reći da …kad nema jednog advokata, ponovo se odgađa suđenje. Očevi polako ustaju, jedan od njih gladi svoj zeleni džemper, ne znam ko mu kupi onu boju gdje je nađe pa zar nisu imali šta drugo da mu nađu, džemper pred ovim neljudima! oklop vama treba neke sivočeličnemetalneboje pun šiljaka I preko očiju I preko srca… Očevi gledaju u pod da ne zapnu dok izlaze, drže ramena samo snagom štapa I konopa, S.S. na jedna vrata a pomagači na druga pravo pored nas, kroz nas koje sjedimo na onim drvenim klupama. I dok mi gledamo oni polako, veoma polako i moram priznati iznimno sigurno za nekog ko ne gleda ispred sebe već u nas, djevojke i žene, koračaju kroz nas, pa kroz vrata, pa u divno proljetno jutro.

Pita mene Jadranka “Što plačeš Dženana?”…

Kažem ja fino na početku, nevina u 40-toj…

 

Prethodna vijest

Lejla Hairlahović: Ako se velika dugovanja ne riješe, Rukometni savez BiH neće ni postojati

Naredna vijest

IZ ĆORSOKAKA Zlatko Dizdarević: Putuj Evropo, ne čekaj na nas…