Bio sam minule sedmice u Novom sadu. I palo mi na pamet zašto ona stara pjesma kaže, “U Novom Sadu hej…” Lijepa barokna čaršija sa mnogo čudesa za srce, dušu i stomak. Od slobodnog vremena što me zapalo, najviše sam proveo u vinoteci Zvonka Bogdana, onog što i danas pjeva o salašima i konjima sada upakovanim u vino u biznis. I u još jednoj maloj, čudesnoj krčmi čijeg se imena ne sjećam. Ostatak, u Kulturnom Centru, na konferenciji o “regionalnoj stabilnosti”. Bilo puno finog svijeta, puno starinskih regionalnih sjećanja uz nove profesionalne snove o budućnosti.
Piše: Zlatko Dizdarević za Interview.ba
Ispotiha mi je padalo na pamet, ćuj – regionalna stabilnost sa aktuelnim igračima unaokolo ! Kakve to veze ima sa nama. I onda svi okupljeni tamo, uglavnom nježno nerealni o čemu se tu radi. Posebno što se brdovitijeg dijela Balkana tiče. Moju priču o Bosni i “stabilnosti” pažljivo su odšutili, pomalo zblanuti. Na to sam oguglao. I to nije ovdje tema. Biće toga još, mi ćemo misliti da to nekome tamo, u baroknim “hej” gradovima dopire do svijesti, a oni će misliti na druge stvari. Naprimjer kako se dalje ušminkavati, atmosferom, istorijom i tihom izolacijom spram okruženja, u , recimo, 2021. kada će Novi Sad biti “Evropska prestonica kulture”. Prvi put do sada, eto, u gradu države koja nije članica Evropske Unije. Hej !
No, kako mi se često dešava, evo i sada sam tamo, na drugom mjestu, “otkrivao” nas. Tamo, u Novom Sadu u samo dva dana boravka, nisam mogao odagnati misli o nama i Sarajevu. Ni Zvionko Bogdan, salaši i konji sada evo napajani vinom, ni crkve, katedrale i barokne vile, ni Sremski Karlovci u povratku i “Kapela mira” na mjestu gdje 1699. potpisan onaj sporazum Svete Alijanse sa poraženim Turcima nakom Beča, u kojem se pominje i Neum, ništa od toga nije mi se ušunjalo u misli više nego crva što je tulio uporno – kako to u toj priči o Evropi i multi-kulti tamo u njih onako, ovdje u nas ovako.
Pominje mi novosadski drugar iz starih vremena, onako nesvjesno i usput u priči o tom gradu kako tu žive ljudi mnogih nacija, kaže više od dvadeset. Neki vele koja više, neki koja manje. I toliko o tome, ni riječ dodatnih objašnjenja. Ni onako slučajno, kao usput, o pravima, jednakosti i (ne)jednakopravnosti, konstitutivnosti i o “ostalima”, o ključevima i proporcionalnosti, prirodnim nadmoćima i prednosti, genetskim razlikama i korjenima …ništa.
Pade mi na pamet, onako refleksno, na tragu istrenirane domaće samoodbrane nakon skoro tri decenije od rata, lako je njima, nisu imali rat koji je za sve kriv i što sve ovo gore pobrojano mi imamo. I taman kad pomisliš okružen svim tim ležernostima i ljepotom u gradu “hej…”, kako si našao odgovor za opravdavanje svih trauma proisteklih iz sjećanja na ona vremena naših baš ležernih nepominjanja nacija, različitih imena, kobajagi različitog jezika i svekolike genetike – eto novog crva. Veli onaj drugar, iskusni diplomata, kako je “Evropa” ovu čast Novom Sadu dodijelila kako bi podržala, ohrabrila i očuvala to što ih je toliko različitih pa ne grade egzistenciju na tome, već na jedinstvu uz logično poštivanje toga da su različiti. Naravno, i na želji i projektu da to tako bude. Zato odluka o “prestonici Evrope”, u gradu koji nije u Uniji, nije donesena slučajno još prije dvije godine.
Eto zbog toga tamo nema, i ne može biti dvadeset jedna škola pod jednim krovom, dvadeset jedna verzija starije i novije istorije, dvadeset jedna politika, pravo na ovo ili ono. Uz svo poštivanje specifičnosti svačije “krvne grupe”.
I ono najvažnije: Poručuje Evropa tamo, “kulturnom prestonicom” u gradu “hej” sa hebet nacija, da u ovoj lijepoj igri evropeizacije ne mogu igrati oni koji bi da igraju drugačije, cicijaški “konstitutivno”, samo sebe radi i ne radi dobra svima. Koji bi da se ne bude iz slatkog sna o podjeli kojom se lakše vlada, otima i štiti oteto.
I sad, da li nam to o onoj “stabilnosti” o kojoj smo, kao, konferisali, Evropa hoće ispričati nešto drugo. Priča o “konstitutivnima”, ljubavima i politikama tamo može samo onako, a ovdje može svakako. I svi se tim povodom prave ludi.
Eto, tako je nekako bilo u Novom Sadu, hej… Lijepo i poučno. Da mi je samo još bilo da sam negdje čuo Balaševića. I onu sentimentalnu, “Putuj Evropo, nemoj više čekati na nas… Krivi smo mi… ” Bilo bi mi lakše.
Nema veze što je tu sad kriva adresa. Ne odnosi se viče na njih, oni odoše, već na nas što ostadosmo.
