U posljednjem nastavku govori se o ljubaznosti, lisicama, električnim automobilima i procesu prepoznavanja…
Piše: Ozren Kebo za Interview.ba
SNOBOVI I NJIHOVE NAVIKE: Ima ljudi koji najozbiljnije misle da ih novac čini izuzetnim. Pa zato i njihove multimilionske kućerine ne mogu biti obične nego također posebne, zbog čega ih ne obilježavaju brojevima, što je stoljećima univerzalni metod mapiranja i snalaženja, nego imenima. I sad, kako će dostava, FEDEX, hitna, policija ili vatrogasna, u nekoliko kilometara dugoj ulici u kojoj je svih pet tisuća kuća također označeno imenom a ne brojem, naći vilu Anthony? Jednom je jedan takav uhljup pokušao dostavljaču pice u osam naveče objasniti kako da ga nađe: „Upaljena su mi svjetla!“ „Gospodine, u ovoj su ulici trenutno na svim kućama upaljena svjetla.“ Naravoučenije: Ako si ti izuzetan, nije ti to i kuća. A veliko je pitanje jesi li i ti poseban u bilo čemu osim u gluposti.
JOŠ MALO O LJUBAZNOSTI: Već smo kompletan jedan tekst posvetili ljubaznosti kao zaštitnom znaku i neuništivoj tradiciji izvornih Engleza. Ali dobrih primjera nikad dosta. Ovog puta iz sjećanja izvlačimo nešto što se desilo lani, na trajektu koji saobraća između Drvenika i Sućuraja. Vaš dopisnik se, kad je trajektna vožnja već bila pri kraju, uputio prema svom bolidu i tamo zatekao stranca, kasnije će se ispostaviti Engleza, koji stoji iznad njegovog gepeka i posvećeno, krajnje koncentrirano bulji u isti. Kad šta li će biti, gepek pun kamp opreme se, zbog fabričke greške, a ne našeg nemara, otvorio sam od sebe. Čovjek je to vidio, iz respekta prema kubikaži i ostalim performansama nije htio da dira tuđeg ljepotana, ali nije mogao ni dozvoliti da neko pokrade nedužnog čovjeka pa je, dok su drugi uživali na palubi, pola sata uredno izdežurao na nemjestu punom naftnih isparenja. Respekt…
ŠIRITE KNJIGE A NE RAT: U Hamptonu, jednom mirnom, sređenom parčetu Londona imaju nešto što bismo najpreciznije mogli definirati kao – humanitarna knjižara. Tu se za dvije, najviše dvije i po funte prodaju izvrsno očuvane i ponekad veoma skupe polovne knjige. Na tim posvećenim mjestima rade dobrovoljci, bez ikakve naknade. Jedina im je želja da što više ljudi kupi što više dobrih knjiga. Još Britanija ni propala, makar ona čitalačka.
WI-FI: Svi ugostiteljski objekti u izlogu drže reklamu na kojoj se hvale da imaju besplatan wi-fi. U stvarnosti, čista katastrofa. Svi imaju wi-fi i niko ga nema. Vjerujte na riječ, lakše je magistrirati u Kiseljaku, nego ispuniti monstruozni upitnik londonskih pubova za besplatni pristup mreži.
KENSINGTONSKA PALAČA: U maju 2018. godine bila je to zasigurno najslavnija građevina na svijetu. Tu će živjeti princ Harry i njegova lijepa Meghan. Dnevne novine sedmicama su pisale o tome, tri dana prije vjenčanja Daily Mail posvetio je prvih 14 strana ovom spektaklu, plus kasnije još tri pune stranice komentara. I tu se uglavnom prežvakavalo ono što smo danima ranije pročitali na internetu. Ali to je današnja sudbina printa koju mnogi ne žele ni da razumiju ni da prihvate.
I kako onda u hipertrofiranom moru informacija naći nešto originalno. Samo ako – kao ovaj saradnik portala Interview.ba – savjesno shvatite zadatak, odete do palate, obiđete je sa svih strana i onda, tamo negdje u posljednjim minutama obilaska, kad ste već mislili da nemate materijala, naiđete na svjetski ekskluziv – ekstremno peksinave zavjesice na jednom od prozora najslavnije palače na svijetu.
Još jednom hvalimo sami sebe: treba biti prvorazredno novinarsko njuškalo pa napraviti ekskluzivu tamo gdje više ni BBC ne može da je napravi. I još jednom ponavljamo – ništa bez istraživačkog novinarstva.
ELEKTRIČNI AUTOMOBILI: Jedna od velikih tema 2018. godine su električni automobili. Većina svjetskih proizvođača najavljuje skoro odustajanje od dizela, ali po Londonu su električni motori još relativno rijetki. Jedna, opet mostarska, porodica dala nam je fini uvid u ovu problematiku. S prethodnim dizelašem sedmično su trošili 60 funti na gorivo. Otkako su kupili električni automobil, taj se trošak sveo na sedam do devet funti. Bateriju pune ili preko noći kod kuće, ili tokom dana u šoping centrima, dok obavljaju kupnju. Tamo na punjačima još nema gužve, što ne znači da će tako ostati i narednih mjeseci.
LISICE DOLAZE: Ono što su za Sarajevo i ostatak Bosne i Hercegovine napušteni psi, to su za London lisice – neželjeni žitelji urbaniziranog područja. Ali ovdašnje vlasti shvataju da su i lisice dio okruženja, da su tu živjele prije ljudi i da ih se ne smije pobiti. Na stranu sada zločinački, divljački običaji britanskog plemstva, onaj zastrašujući lov na konjima, uz asistenciju stotina pasa, o čemu ćemo drugom prilikom. Sada govorimo o mirnom suživotu žitelja Londona s lisicama. Rubna naselja grada puna su ovih životinja. One u potrazi za hranom operiraju noću. Kada se čovjek smiri i povuče s ulica, tada nastupa vrijeme lisice. Rasporede se u lovu na ostatke ljudske hrane, haraju po kontejnerima i korpama za otpatke. Ako u kontejneru koji je njihova zona odgovornosti ne nađu uobičajeni obrok, nekad znaju popizditi i opasno naružiti nesavjesne ljude. Kada se pravio The Shard, najveći soliter Evrope, radnici su jednog jutra lisicu našli na pedesetom spratu. Prpala je po ostacima njihove hrane. Vjerovanje da su lisice divlje i opasne nije utemeljeno na činjenicama, ili barem nije razlog da ih se ubija, a s bjesnilom je čovjek već izašao na kraj, ubacujući im u hranu adekvatne medikamente.
JOSIP BROZ DŽEKO: Nas su u inostranstvu godinama poznavali po Josipu Brozu. Loša vijest za jugonostalgičare, ta su vremena davno prošla. Samo rijetki žitelji Londona danas znaju ko je Joža bio. Među te rijetke ubrajamo i budistu iz Šri Lanke. „Tito? O, yes, yes, Tito was good men, he gave agriculture machinery (ko biva – traktore) to Sri Lanka. Good men, good men Tito.“
Ali to je jedan od stotinu slučajeva. Izmijenili su se ideološki parametri prepoznavanja i identificiranja. Danas više ništa od stare priče ne važi.
Odakle ste?
Bosna, Sarajevo.
Svi gledaju bijelo.
Onda pripadnik Regije časti ubaci u petu brzinu i posegne za najjačim regionalnim i kulturološkim asocijacijama.
Jugoslavija? Tito? Samoupravljanje?
Opet ništa. Ljudi se više ne sjećaju ni Michaela Jacksona, a kamoli Josipa Broza. Zato na kraju siroti mali stranac izvlači džoker za koji zna da pali.
Edin Džeko?
A Džeko. Yes, yes, Edin. He used to play for famous Željezničar!
I tako, odmah znate da su se zvijezde na nebu postrojile kako treba i da je to početak jednog divnog prijateljstva. Ali trebalo je izvesti taj ozbiljan sociološki manevar i s političkog sistema preći na usamljenog heroja kao glavnu značajku prepoznavanja, što je dobar znak i gigantski korak naprijed. Pripadanje normalnom svijetu ovjerava se i preko fudbala kao univerzalnog alata komunikacije.
Dakle, ništa više Josip. Samo Edin…
(KRAJ FELJTONA)
