Andrej Gajić: Morski svijet, misteriozno neistraženo područje je ostvarenje mog dječačkog sna

Andrej Gajić, istraživač morskih dubina i rijetkih vrsta morskih pasa u Jadranu, jedan je sasvim običan momak sa neobičnim zanimanjem. On je jedan od rijetkih koji se smije suočiti sa najstrašnijim stvorenjima u vodi i koji to radi iz ljubavi. Suosnivač i trenutni predsjednik Upravnog odbora organizacije „Sharklab ADRIA“ koja se bavi istraživanjem i zaštitom morskih pasa sa ukupno 15 Odjela baziranih na pet kontinenata i predstavlja jednu od najznačajnijih institucija u oblasti istraživanja i zaštite morskih pasa, sa sjedištem na Malti. Nedavno je dobio prestižnu poziciju unutar National Geographica. Za interview.ba pričao je o svojim uspjesima, počecima, ali i šta uraditi u slučaju da se nađemo „oči u oči „ sa morskim psom?

OPASNE VRSTE MORSKIH PASA U JADRANU: “ Od opasnih vrsta mogu se izdvojiti Velika bijela ajkula, koja je zabilježena više od 150 puta u zadnjih 100 godina u Jadranu, što nije malo. Čak je zabilježena 2,5 kilometra od Neuma. Tigar ajkula je zabilježena u Jadranu u Albaniji, što je baš čudno jer to nije vrsta koja preferira uopšte ove krajeve, a mogu dostići dužinu i do 4,5 metra. Kada je riječ o Mako ajkulama, zabilježeno je njihovo pojavljivanje u Crnoj Gori i poprilično je česta na otvorenoj vodi. Ona je definitivno jedna od najbržih ajkula zbog toga što  pliva 110km/h.“

INTERVIEW.BA: Da li je Jadran siguran za plivanje i na kojoj dubini se mogu pojaviti morski psi?

GAJIĆ: Kada su u pitanju morski psi Jadran je poprilično siguran za plivanje. Jadransko more, s obzirom na klimatski pojas kojem pripada odlikuje se vrlo specifičnim staništima koja se razlikuju u odnosu na ona staništa koje mi gledamo na televizijskim emisijama, koja su puna opasnih „životinja“. Sam boravak u plitkoj zoni ne bi trebao predstavljati nikakvu opasnost ili problem. Jasno je da je bilo tragičnih susreta, ali ne previše. Ako jeste to su više neki sporadični slučajevi koji se u nekom statističkom periodu čak mogu i zanemariti. Ni u jednom trenutku ne postoji neka bitna opasnost na čitavoj obali. Većina onih vrsta koje bi mogle biti potencijalno opasne se nalaze u otvorenim vodama, možda ne dubokim, ali na pučinama ili vodama dalje od same obale. Iznimno je sporadično da velika riba dođe negdje blizu obale, ali rijetki su to slučajevi. Kada čovjek uđe u vodu treba da bude svjestan da je u teritoriji koja ipak nije istražena, odnosno koja je nepoznata čovjeku. Neki morski psi su prisutni  na samoj površini, pa do 100 ili 200 metara dubine, dok drugi žive isključivo na tlu mora.

INTERVIEW.BA: U moru ste i prema vama ide morski pas, šta ćete uraditi?

GAJIĆ: To je triki pitanje (smijeh), ja kažem „pomoliti se“. Boravak sa većim morskim psima, odnosno sa predatorima, koji su potencijalno opasni naravno da je opasno, ali mi smo sami za sebe opasni u vodi, nije to samo životinja. Borak u vodi je, također, daleko opasnije nego bilo kakva životinja koja obitava u vodi. Kada se čovjek nađe u takvoj situaciji ima dvije opcije: da je to uradio namjerno, i u toj situaciji bi on trebao da zna šta da radi, odnosno kako da se ponaša ili da je „naletio“ na životinju sasvim slučajno. Ako je to uradio namjerno, onda vjerovatno zna šta raditi, to jeste pratiti njenu motoriku, odnosno njeno ponašanje, te otprilike ocijeniti koliko on može biti blizu nje. Mi to znamo pretežno zbog toga što hranimo životinje, a to se zovu bliske interakcije. Pratimo peraja, glavu, oči,  te svaki pokret da bismo znali koliko smijemo blizu prići. Kada se čovjek slučajno nađe u blizini morskog psa, ono što je jako bitno, jeste da ne stoji na površini vode.  Potrebno je što prije zaroniti,  jer boravak u otvorenom stupcu vode nije baš pametan.  Ako se životinja uznemiri bolje se držati  nekog zaklona ili podloge. Čovjek generalno se ne može odbraniti od ajkule, međutim, ako se to desi to je čista sreća, osim ako ima neko oružje sa sobom. Morski psi imaju kožu koja je prekrivena zubima, odnosno krljuštima, tako da kada dodirnete morskog psa kao da ste dodirnuli beton. Koža nije sluzava kao kod većine drugih riba, već je čvrsta i kompaktna, tako da vaš zamah kroz vodu ne mora značiti apsolutno ništa.

INTERVIEW.BA: Kada morski psi češće dolaze u priobalna područja?

GAJIĆ: Zavisi od vrste koja se posmatra. Postoje dva tipa migracija, a  to je horizontalna i vertikalna. Kada dolaze iz dubine, to se zove vertikalna migracija i one su najčešće zbog hranjenja, jer u dubini nema toliko hrane. Sve dokle svjetlost dopire tu ima i života, međutim, kad nestane svjetla, manje-više količina života se smanji. Postoje vrste koje žive na dubinama od 100 ili 200 metara, koje isključivo zbog hrane mogu doći na dubinu od 40 metara. One su u potpunosti bezopasne, mirne su i ne obraćaju pažnju na čovjeka. Neke vrste to rade i zbog mrijesta. Teško je reći zašto dolaze i kada često dolaze, neke vrste samo prolaze tim područjem. Opasne vrste ne dolaze u priobalna područja, to su jako sporadični susreti. Zabilježen je jedan slučaj prije osam ili devet godina, kada je velika Bijela ajkula napala čovjeka u Dubrovniku. Samostalni dolazak morskih pasa u plićak se ne dešava zato što se u plićaku dešava dosta antropogenih aktivnosti, a to životinje odbija. Ajkula je sposobna da vrlo daleko osjeti čovjeka, čak i njegovo raspoloženje. Na primjer,  vi uđete u vodu nekih dvadeset metara ili trideset koliko je maksimalno i vidite samo pola metra ispred sebe ,a tri stotine metara može nešto da stoji što osjeti kolike visine ste , kako ste raspoloženi, šta radite i u većini slučajeva bježi od vas. Puno više osjete čovjeka i puno bolje poznaju čovjeka, nego što čovjek poznaje tu sredinu. Uglavnom teže ka tome da pobjegnu, osim raža, one stoje, mirne su, podignemo ih čak i na krilo kad uzimamo uzorak, ali morski psi u većini slučajeva bježe.

INTERVIEW.BA: Šta Vam se najgore desilo tokom rada s morskim psima? Da li ste ikada bili fizički povrijeđeni?

GAJIĆ: Za ovih dvanaest godina koliko se bavim ovim poslom, nisam nikad bio povrijeđen, a radio sam sa iznimno velikim brojem životinja i pod vodom i na površini vode. Hranio sam iz ruke dosta morskih pasa od pola metra pa do četiri metra veličine. Vrtjeli su se oko mene, hvatao sam ih za peraja, te im pregledao zube. Adrenalin raste, ali osjećaj je strašan, nije jednostavno i poprilično se ukočim ponekad. Taj dio posla nije lagan. Svi se mi bojimo, nešto sigurno nije u redu ako se neko ne boji. Smatram da čovjek treba znati šta radi, te da je to ključ i da ne ide sam, da ima tim, jer imate vodu i boravak u njoj koji je daleko opasniji nego riba. Trebate pratiti životinju, hiljadu instrumenata koje imate oko sebe, morate uraditi svoj posao, a nije to ni malo lagano. Podijelimo se u tim i svako ima svoj zadatak, ako je tim dobro treniran, educiran i pripremljen psihički onda će to proći bez većih problema. Ja radim noću, pa mi se dešavalo da se izgubim, jer je vidljivost samo pola metra, ako još ne ponesete kompas i neke instrumente koji vam mogu pomoći u tom trenutku, ronjenje može biti kobno za vas, jer ne znate gdje ste u mraku! Desilo mi se i to da smo ronili u zidu na oko 40 metara, a ispod je dubina oko 100 ili 120 metara, to je bila okomita litica, prirodna, na sredini Jadrana. Posudio sam opremu od kolege koji je krupniji od mene, spalo mi je peraje, počela se oprema vrtjeti oko mene i da se nisam uhvatio za stijenu, ne bi me mogli spasiti. Kombinacija loših faktora i opreme može dovesti do toga. Međutim, sada smo uložili puno u sigurnosne mjere, jer sigurnost istraživača i ugodan boravak su najbitniji, ostalo je sekundarno.

INTERVIEW.BA: Kada morski pas neće napasti čovjeka, a kada hoće?

GAJIĆ: To su baš teška pitanja. Čovjek kada uđe u vodu, ono o čemu ne razmišlja, jeste da li je životinja možda u toku parenja, da li se hrani, da li ona tu slučajno pliva, to su faktori koji značajno doprinose da vas morski pas napadne. Recimo Bik ajkula ima deset do dvadeset puta veći nivo testosterona nego prosječan muškarac, to bi značilo da ako naiđete, a ona se pari,  da bi bila više agresivna, nego inače. Napadi na ljude su iznimno rijetki, godišnje se dese tri ili četiri napada u cijelom svijetu, dok ljudi godišnje izlove oko 150 miliona morskih pasa. Nikad se ne zna kada vas može nešto napasti, treba uvijek u svaku vodu ulaziti sa dozom opreza.

INTERVIEW.BA: Koje vrste morskih pasa postoje u Jadranu i koliko su opasne?

GAJIĆ: Broj vrsta u Jadranu, za koje sam ja siguran i koje sam opisao i istražio, je trideset dvije i još dvije koje su kolege istražili i zabilježili. Od opasnih vrsta mogu se izdvojiti velika Bijela ajkula, koja je zabilježena više od 150 puta u zadnjih 100 godina u Jadranu, što nije malo. Čak je zabilježena 2,5 kilometra od Neuma. Samo još nismo istražili da li se one mrijeste ovdje. Tigar ajkula je zabilježena u Jadranu u Albaniji, što je baš čudno jer to nije vrsta koja preferira uopšte ove krajeve. Ja imam u kolekciji ralje od prve Tigar ajkule zabilježene u Jadranu od prije rata koja je bila 4,5 metra duga i ima još nekoliko njih koje su potencijalno opasne, a našle su se u Jadranu . Mako ajkula, zabilježeno je njeno pojavljivanje u Crnoj Gori i poprilično je česta na otvorenoj vodi. Ona je definitivno jedna od najbržih ajkula, pliva 110km/h i jedna od potencijalno opasnih. Može je isprovocirati sam boravak čovjeka u neposrednoj blizini ili neka loša akcija čovjeka.

INTERVIEW.BA: Kakav je osjećaj dodirnuti jedno od najopasnijih morskih stvorenja?

GAJIĆ: Dosta lijep i specifičan. Njihovo tijelo je kompaktno, čvrsto, interesantne su, znatiželjne, pa je bilo slučajeva kada plivaju oko nas, diraju nas, otvorenih usta plivaju oko ronioca, udara ih njuškom, zanima ih šta je to u njihovoj blizini. Samo nije to toliko ugodno, koliko možda zvuči (smijeh). Lijepo, ali strašno kada znate da životinja može biti opasna, nije svejedno. Kod opasnih vrsta bitno je da čovjek ne ide prema glavi, jer to nju može isprovocirati, obično je bolje biti na zadnjem dijelu njenog tijela, jer ako je uhvatite za peraja, kad joj dosadi ona te strese, ali ako ste pored glave onda može i ugristi. Ali postoje i vrste koje se vole dodirivati ili da kažem vole nježnost, zna se desiti kada im priđemo da je snimimo i zagrlimo ih, ona se počne uvijati uz nas, znači da joj godi.

INTERVIEW.BA: Postoji li neka specifičnost morskih pasa koju prosječan čovjek ne zna?

GAJIĆ: Postoji, većina njih može da osjeti 500 bilioniti dio volta, što znači da može da osjeti Zemljino magnetno polje, neke vrste mogu da vide veoma jasno i na kopnu i pod vodom, npr.jedna od takvih je Velika bijela ajkula, imaju razvijen mozak, kod nekih vrsta jednako razvijen kao kod pasa i jako su inteligentne, mogu pamtiti i imaju jedan veliki dio mozga koji služi isključivo za razmišljanje. Za razliku od drugih riba, morski psi imaju unutrašnju oplodnju. Zubi im se smjenjuju svake tri do četiri sedmice, što znači da životinju koja ima 450 ili 500 zuba tokom života izmijeni 30 do 40 000 zuba. Neke žive jako dugo, preko četiri stotine godina i tek sa stotinu pedeset godina dostignu polnu zrelost. To znači da imaju spor metabolizam, jer spor metabolizam znači duži život. Neke od njih su toplokrvne, neki dijelovi tijela su im topliji u odnosu na okolinu, dok druge imaju otrovne bodlje na leđima.

INTERVIEW.BA: Da li treba da se plašimo morskih pasa?

GAJIĆ: Plašiti se, to je teška riječ. Mislim da čovjek treba imati poštovanja i treba se odnositi na određen način prema toj životinja. Smatram da treba imati dozu opreza. Objektivno, strah je nezgodan jer vodi ka istrebljenju nečega, a to je pogrešno, treba pokušati naći neki način za suživot, jer ipak čovjek njima narušava stanište, jer smo mi stalno na njihovoj teritoriji, a ne oni na našoj. Puno više je onih vrsta koje čovjeka mogu povrijediti u vodi, a nisu morski psi, ali čovjek ne obraća pažnju na to. Jedne od takvih vrsta su meduze, ne izgledaju opasno,a mogu napraviti problem. I zlatno pravilo, ne treba nikada dirati životinje u vodi, jer ne znamo kako će reagovati.

INTERVIEW.BA: Odakle tolika ljubav prema morskim psima?

GAJIĆ: Puno vremena sam proveo na obali. Uvijek me zanimao morski svijet, jer je neistraženo, misteriozno područje i svaki put nešto novo naučite. 2008. godine počeo sam sa istraživanjem i svidjelo mi se. Mislio sam da se ne može graditi karijera na tome ,jer su susreti rijetki, materijal je rijedak, ali odlučio sam da pokušam. I nakon deset godina mogu reći da sam uspio, nekim čudom,ne znam ni ja sam kako. Sad kad se vratim unazad vjera i volja su mi bili najveći vjetar u leđa i period kad sam imao najmanje podrške radio sam istim intenzitetom kao i sad kada imam sve što je potrebno za kvalitetno istraživanje. I ne bih mogao zamisliti život bez morskih dubina i zanimljivog svijeta u njemu. Ovo je ispunjenje mog dječačkog sna.

 

Prethodna vijest

MOSTARAC NA TAJNOM ZADATKU (10) Ozren Kebo: Josip Broz Džeko

Naredna vijest

ISTINOM U GLAVU Dragan Bursać: Krvava Šljivovica