Mission accomplished! Nakon uspješno obavljenih zadataka, naš saradnik u ovom i narednom nastavku sumira rezultate bilateralnog susreta s jednim od najfascinantnijih gradova na svijetu.
Piše: Ozren Kebo za Interview.ba
Pošto smo došli do završnih razmatranja, preostalu građu, nakupljenu tokom intenzivnog dvomjesečnog posmatranja, podijelit ćemo na više ukusno pripravljenih prismoka.
MANJE SE TUŠIRAJTE, NEMAMO VODE: Današnji je London kombinacija savršeno organiziranog megalopolisa i urbane ludnice nad kojom više niko nema kontrolu. I u kojoj se život odvija ili po inerciji ili slučajno. Resursi trpe, cvile, stenju… Jedan od bivših gradonačelnika, Ken Livingstone, još prije 20 godina apelirao je na sugrađane da se manje tuširaju jer gradu ponestaje vode. Ko biva, bolje da malo tuknete ali da imate šta piti. Naravno, apel je ismijan zajedno s gradonačelnikom, ali ova epizoda govori s kakvim se problemima megastruktura suočava.
TRISTO ŠKOLA POD JEDNIM KROVOM: U Londonu se danas govori više od tristo jezika i – možda baš zbog toga – na nekim izrazito multikulturnim mjestima najteže se sporazumjeti na engleskom. Jezik i nacionalna grupa predmeta i ovdje stvaraju nepremostive probleme zadrtim političarima, jer možete li uopšte zamisliti tristo škola pod jednom krovom? Ne usuđujemo se ni upitati na kakve bi organizacijske probleme ovdje naišla Greta Kuna. Zar iko normalan može dozvoliti da se pomiješaju kruške i jabuke, naranče i kivi, mango i papaja, karpuze i avokado? To možda želite?
NEKA SVOGA I U GORI POLJAKA: Londonom već godinama kruži jedan onako pomalo rasistički bauk. Odnosno vic po kojem oni tolerantniji Englezi intenzivno uče osnove poljskog, da bi ih se razumjelo kada u pubu ili restoranu naruče piće i hranu, kada trebaju popravku bojlera ili promjenu električnih instalacija. Na poplavu jeftine radne snage s istoka Evrope gleda se dvojako: svi radije pozovu Poljaka nego Engleza da im majstoriše po kući, jer to je skoro duplo jeftinije, ali nekima pri tome baš i nije drago zbog kulturološke najezde koju takvo ponašanje implicira.
PA SE USUDI: U gradu s osam miliona stanovnika ima, brat bratu, jedno milion pasa. Naravno, bio bi to fekalni potop bez presedana kada pravna država ne bi rigoroznim zakonskim rješenjima definirala svaki prestup. Kad kažemo rigorozna zakonska rješenja, ne mislimo na Praču, ubijanje i mučenje nedužnih bića. Nego nešto drugo: ko ne pokupi pseći izmet iza svog ljubimca, ovdje mu je odmah hatma, kazne idu i do 1000 funti. Još se drastičnije sankcionira napuštanje kućnih ljubimaca.
JEFTINIJI SMO OD ŠUPAKA: Konkurencija je žestoka i sva su sredstva u toj surovoj trci dozvoljena. Ne morate biti elegantni, dovoljno je samo da prodate više novina, krušaka, šarafa, notesa, od drugih. Pogledajte kako se reklamira vodeći tabloid, The SUN.
Jeftiniji smo za 25 penija od Daily Mirrora…
A kad smo već spomenuli šarafe, stanje na tržištu je takvo da je dozvoljeno ne samo konkurenciju, nego i mušterije praviti budalama. Kako biste inače objasnili pojavu i prodaju organskih čivija? Čega organskih? Kako i zašto?
KOLIKO MILIONA MOBITELA: Neki ozbiljni liječnici ovog su autora upozoravali na, citiramo, nimalo bezazlena elektromagnetna zračenja: „Previše je toga na relativno skučenom prostoru. Zamisli kad se na hiljadu i po kvadratnih kilometara sudari pet, osam ili deset miliona mobitela. Tu niko ne može ostati zdrav…“
A evo još jedne priče o tome kako završavaju pokušaji da se sačuva zdravlje: izuzetno obrazovan i do kraja osviješten Mostarac prigrlio je earthing (uzemljenje), kao način da povrati izgubljenu vezu s prirodom. To je ono kad bosi hodate po travi, zemlji, pijesku ili nekoj četvrtoj prirodnoj površini i tako upijate izvorne Zemljine vibracije. Nakon nekoliko minuta tog earthinga, tabani su mu bili tako masni od nafte da mu je dugo trebalo da ih opere. Jedan od odgovora: „Iznad nas svakih 30 sekundi poleti ili sleti avion. Šta misliš gdje ode sav taj kerozin? Sigurno se ne rastvori u havi, nego pada po nama.“
Džaba onda i earthing…
AVIONI IZNAD LONDONA: Po nekim verzijama svakih 30, a po drugim svakih 40 sekundi s Heathrowa poleti ili na njega sleti po jedan avion. A tu su i ostali aerodromi… Kad se prizemlji, letjelica ima tačno 60 minuta da se s njom uradi sve što se treba uraditi: iskrcaju doletjeli putnici, provjere mehanizmi i natanka gorivo, smjeste odlazeći musafiri i napusti parkirno mjesto. Poslije 60 minuta penali su rigorozni. Nebo iznad Londona išarano je, ili bolje reći unakaženo avionima sa svih strana svijeta. Da pojedina područja ne bi stradala više od drugih, koridori slijetanja i uzlijetanja redovno se mijejaju, tj. pomjeraju tako da svi dobiju jednaku porciju kerozina i buke. Ravnopravnost u zagađenju; pošteno…
NI U OVO PREDUZEĆE ŽENAMA NE CVETA CVEĆE: Čak i u naprednom Londonu žene nisu ravnopravne. Hanif Kureishi u onom ovdje već citiranom romanu, Nešto da ti kažem, konstatira da žene i dalje nose tri glavna tereta na svojim plećima – posao, kuću i djecu. Nakon dva mjeseca intenzivnog posmatranja grada uzduž i poprijeko, skromno dodajemo i četvrti čimbenik – transport djece u školu i iz nje. Jer probijanje kroz London zaseban je dio života, teška rabota, svakog dana oduzme više od dva sata i mora ga se računati posebno. E naše posmatranje po vozovima, podzemnoj, taksijima i ulicama kaže – ipak u 70 posto slučajeva djecu nakon škole kupe majke, a ne očevi.
Dakle, žene Londona imaju sve obaveze kao i njihove druge iz Bosne i Hercegovine – kuća, djeca, posao, plus ubistveni javni saobraćaj. Emancipacija savršeno fercera u javnom životu (medijima, marketingu i pop kulturi), ali u stvarnosti, u osnovnoj ćeliji društva, katastrofa. Nećete zamjeriti što će vaš izvještač u pripomoć dozvati najslavnijeg Facebook aforističara naših vremena, Ivu Andrića, koji jednom i negdje zapisa prastaru dosjetku – “Bolje biti živinče u Veneciji nego žena u Bosni.“ I u Londonu, i u Londonu, skromno pridodajemo na sve to…
PUBOVI IZUMIRU: U izlogu piše: „Najbolja kafa na svijetu“. Kad radoznali turist uđe u objekt, dočeka ga nezamislivo obilje kafa sa svih strana svijeta. Na primjer, kahva s okusom kompota od šljiva. Ista kao i kava s okusom filipinske narandže. A o kafi s aromom lubenice nema se šta zanimljivoga reći, jer neodoljivo liči na prethodne dvije. Enormna ponuda na tržištu tjera ugostitelje da posežu za svim mogućim trikovima. U toj utrci izgleda da je najveći gubitnik pub, tradicionalna britanska mehana koja zbog okoštale prirode gubi utrku s modernijim formama. Po nekim podacima, svakog dana u Britaniji se zatvori pet pubova i otvori pet kafića, a tom trendu na ruku ide i poreska politika, neshvatljivo gruba prema pubovima. Zašto je to tako, tražili smo objašnjenje u više navrata i nikada nismo uspjeli shvatiti o čemu se radi. Ali eto… Pub je inače racionalnija forma ugostiteljstva, jer sam ideš po svoje piće i odmah ga plaćaš. Em se ne usjediš, em ti je usput kad pođeš u tolaet, em ne zavisiš od dobre, odnosno loše volje konobara, em na kraju nema onih klasičnih pjanskih tvrdnji „Nismo popili 27 nego 25 piva“… U Bosni i Hercegovini posljednjih godina otvoreno je nekoliko zanimljivih pubova. Baš dobra prilika da Bosanci sačuvaju jednu divnu i važnu britansku tradiciju koja na Ostrvu izumire.
(NAREDNOG PONEDJELJKA: Preklani ostaci završnih razmatranja)
