Ako bi se bilo koja ozbiljnija bošnjačka grupacija pridružila blajburško-ravnogorskoj koaliciji za dom spremnih četnika, bio bi to i definitivno kraj Bosne i Hercegovine kakvu poznajemo.
Piše: Dragan Bursać za Interview.ba
Nakon što se iz Blajburga vratio Dragan Čović, u Mostar mu je na noge ruke i ostale dijelove odijela došao Milorad Dodik da bi upotpunio tzv. Plan B. A plan B je jedno od najopštijih mjesta u novijoj istoriji Balkana i predstavlja saradnju hrvatske i srpske desnice, kad foteljama zagusti.
Srpski naklon ustaškom rukoradu
Ozvaničena je tako pompezna koalicija HDZ-a i SNSD-a nakon izbora na nivou države. Posebno je bilo zanimljivo promatrati servilnost Dodikovih jastrebova, koji su se sjetili proljeća gospodnjeg 2018. da pojasne dvonožnim ovcama u svom glasačkom stadu kako je riječ o «sinergiji i spajanju dvije slične političke vizije». Nije nego. Zapravo, baš nije to, nego spajanje jaranskih vreća sa novcima, položajima i jaslama za uhljebe. Jer, a to odistinski dobro ide i Čoviću i Dodiku, iza svega stoji volja za vlast.
A kad ste voljni ničeanski biti na vlasti, onda morate makijavelistički raditi. Nema tu gadljivosti od srtane Mile i Milinih, što im se koalicioni partner Dragan klanja sjenama ustaša na Blajburškom polju. Nema osude što prvi u HDZ-a bosanskih Hrvata otvoreno podržava taloge originalne ustašije i nove naraštaje ultradesničara. Od Jasenovca i Gradiške Stare, pa sve gore do Polja blajburškog. niko od tih «pravdoljubivih» Srba, što iskapaju kosti svoji najmilijih još iz Drugog svjetskog rata, a koje su iste te ustaše zatomile od Jadovna na Jadranu, pa do narečenog Jasenovca, ni glasa da podigne. Jer tako nalaže unutarstranačka disciplina Dodikovih botova, na kojoj bi mu i sjevernokorejski režim pozavidio. A kad smo kod režima i propagande, ona je najedared utihnula. O Čovićevoj podalpskoj eksurziji niti riječi na Dodikovom RTRS-u.
Zaboga, Dan pobjede nad fašizmom se proslavljao svadbarskim pjesmama, velikoruskim vlažnim snovima i polaganjem vijenaca na spomenik četničkom komandantu Draži Mihailoviću u Srbiji.
I ne samo to, izgleda su svi smetluli sa uma da je Dodik još poodavno navodno svoj, srpski narod pokušao proglasiti nekonstitutivnim u kantonima Federacije sa HDZ-om na vlasti. Valjda da se umili Čoviću i pokaže mu svu svoju dobrohotnost. Dabome, to sada niko ne pominje, jer je stvar završena, lojalnost pokazana, pa se može preći na ozvaničenje famoznog Plana B.
Srpskohrvatski vlažni snovi
A sve ovo je u službi dosanjavanja hrvatskog vlažnog sna, sna o trećem entitetu, a koji ne bi štetio granicama Republike Srpske. Pa se onda Dodik dosjetio da pusti niz vodu i antifašističko nasiljeđe svojih predaka i kosti mrtvih iz Drugog svjetskog rata, dakle pristao je na sve, kako bi i on uživao u svom vlažnom snu, a to je samostalna Republika Srpska, sa Milom doživotnim voždom ovako ili onako.
Dakle, tek kad se ovako poslože kockice postaje jasno zašto se Dodik toliko politički ponizio pred Čovićem iako je ovaj drugi objektivno politički podkapacitiran u odnosu na Milorada i SNSD mu. Jer, tek nekakvom implementacijom trećeg entiteta, otvara se put za samostalnu Republiku Srpsku. Što jeste u ovom trenutku neizvodljivi futur treći.
Ali.
Ali ako bolje pogledate situaciju u regiji, širi kontekst, ako shvatite da će Dodik u Predsjedništvo BiH iz dva razloga-da ga rastura ili (i) da on imenuje na svoje mjesto nekakvog klona, onda se bura nazire. i to kakva bura. A dodajte ovome prstohvat apsolutne nesposobnosti Međunarodne zajednice, koja nas izbudali izražavanjem zabrinutosti, situacija zaista jeste sjebana.
Zapravo, sjebana je toliko koliko je mi na izborima napravimo sjebanom. I nemojmo se lagati. Blajburško-ravnogorska koalicija je ozvaničenje jedne ultradesničarske nacionalističke i populističke politike, koja dalekosežno može biti užasna po Bosnu i Hercegovinu i pogubna po njeno stanovništvo. Nemojte zaboraviti da Blajburško-ravnogorska koalcijia ima velikonacionalne szaštitare u vidu Kitarovićeve i Vučića na svojoj strani, a da im novi populizam u erdoganštini Izetbegovićevoj samo daje na značaju.
Za tango je potrebno troje
Pa je pravo pitanje, ko će u trojni pakt sa ovom dvojicom jahača monetarne apokalipse i bogataša u privatnom životu. Jasno je da sami kako god, neće moći formirati vlast na BiH nivou, koliko god da «uzmu lopatom» u svojim atarima naredne izbore. Ali, opet ali.
Ako bi se bilo koja ozbiljnija bošnjačka grupacija pridružila blajburško-ravnogorskoj koalciji za dom spremnih četnika, bio bi to i definitivno kraj Bosne i Hercegovine kakvu poznajemo. Zlobnici bi rekli, kakva je i nije neka šteta, ali nije tako.
Prvo i osnovno, ovo bi bila legalna i legitimna pobjeda najmračnijih regresivnih snaga. I kakvi god da budu, izborni rezultati bi im dali za pravo. Drugo, ne manje bitno, već sada se pojavljuju insinuacije da će HDZ, a posebno SNSD sa svojim pulenima dobiti izbore samo konkretnim izbornim prevarama, što i nije tačano, ako uzmemo (relativno) malu dosadašnju izlaznost i ako znamo, da uz SDA, ove dvije partijske vojske imaju najlojalinije vojnike, koji su poodavno ucijenjeni radnim mjestom, dužničkim kreditnim ropstvom i ostalnim tranzicionim polugama autarhične vlast.
Pa je opet, obrni okreni sve je na nama ili do nas. Ukoliko izborni rezultati pokažu da su Čović i Dodik toliko ozbiljni igrači pa da sa duha pređu i na mijenjanje slova Dejtona onda je krajnje vrijeme da Međunarodna zajednica istupi i nešto uradi. Međutim, zadnjih godina, narečena Međunarodna zajednica se bavila uglavnom zapišavanjem velikih šumskih požara. Dijelom zbog lične impotencije, a dijelom zbog inetersa ozbiljnijih igrača, koji bi prije svega zarad svojih položaja nekako silno željeli da BiH ostane vječni sporogoreći štapin u ustima gladnog naroda.
E ako se ovako postave stvari, situacije je sa lošeg, ovog 14. maja prešla u još goru. Čović i Dodik imaju jasne vizije, zajednički cilj, usmeni dogovor koga poštuju. Imaju atrofiranu Međunarodnu zajednicu. Imaju Bakira Izetbegovića, koji se zabavio populizmom u svom džematu.
Ljevica? Ljevica u BiH se igra demokratije, unutrašnjih referendumna, prebijega, radi jednu tragikomediju, ne bi li narod smetnuo kako je riječ o politički nesposobnim personoma, koje više od dvije decenije zamlaćuju plebs svojom nebitnošću.
Pa je osovina Blajburg-Ravna Gora življa nego ikada. A svi, barem iz povijesti znamo šta se dešava kada ova osovina (pro)radi.
