Vahid Halilhodžić, trener i renomirano sportsko ime u svijetu, uspio je tri reprezentacije odvesti na Svjetsko prvenstvo, ali sa ratnim uspomena iz Mostara nije se mogao suočiti 21 godinu. Stoga je odlučio da 14. maja 2018. godine u Mostaru sravna račune. S Mostarom, podjelama i unakrsnom vatrom u kojoj se našao u ratnom danu u gradu na Neretvi. Sravnati račune je odlučio u danu u kojem je proglašen jednim od četiri dobitnika prestižne nagrade Osoba godine Večernjakovog pečata. Za Interview.ba Halilhodžić je ispričao kako se osjećao, rekao je šta misli o nacionalizmu te odgovorio na pitanje hoće li u budućnosti prihvatiti da vodi fudbalsku reprezentaciju BiH.
INTERVIEW.BA: Proglašeni ste osobom godine za 2017. godinu. Imali ste tada i vrlo dirljiv susret sa Mostarcima, Bosancima i Hercegovcima i Mostarom? Suze tuge, radosnice ili izdajnice?
HALILHODŽIĆ: Ma kakve izdajnice! Bio sam jako potresen i emotivan. Atmosfera je bila divna, toliko dragih i pametnih ljudi na jednom mjestu, a ja sam baš tog dana otišao na Rondo, mostarski kvart u kojem sam živio.
Na Rondu je bila moja kuća i mnogo uspomena, a ja na to mjesto nisam mogao otići 21 godinu. Nisam mogao doći zbog podjela, nacionalizma i svih ružnih dešavanja koja su me upravo tu zadesila. To je mjesto na kojem sam upao u unakrsnu vatru naše policije i diverzantske grupe policajaca iz Niša tokom ratnih dešavanja. Trenutak koji nerado pamtim, kojeg se ne želim sjećati i zbog kojeg toliko dugo nisam došao na to mjesto. Mostar sam posjećivao svake godine, ali Rondo sam izbjegavao. Bojao sam se svojih emocija i suočavanja sa sjećanjima.To sukobljavanja sa prošlošću dovelo je da svoje emocije pokažem tako vidno i javno tokom svečane dodjele nagrade Osoba godine Večernjakovog pečata, ali se toga ne stidim. To je bila mješavima ratnih razmišljanja i zadovoljstva da se neko sjetio da mi oda priznanje. Sreo sam mnogo poznatih ljudi, čuo mnogo lijepih riječi i to me u konačnici učinilo sretnim. Dugo sam ja izvan BiH i lijepe riječi i susreti baš gode.
INTERVIEW.BA: Na društvenim mrežama pojavili su se komentari o nepravednosti dodjele ove nagrade… Kažu uručene su dijasporcima, onima koji u BiH dolaze sporadično, ponekad…a ne onima koji su tu i postižu rezultate… Osjećate li da Vam ta nagrada i pripada?
HALILHODŽIĆ: To je tipično naše… naši ljudi..Mi smo protjerani iz te države i morali smo je napustiti! To su samo priče koje naš čovjek može pričati. Ja nisam ni tražio tu nagradu. Meni su je dodijelili. Ja sam tri reprezentacije odveo na Svjetsko prvenstvo. To nije postigao niti jedan trener. To nije samo afirmacija mene, to je afirmacija i Bosne i Hercegovine. Uostalom gledaj ko kaže, a ne šta kaže!
INTERVIEW.BA: Šta će ova naša BiH s nama ovakvima? Nastavljamo li dijeliti Mostar, Sarajevo, Banja Luku…ili je vrijeme za drugačije priče….ima li mjesta bratstvu i jedinstvu?
HALILHODŽIĆ: To bratstvo i jedinstvo ne volim više ni da spominjem. Tu izreku govorili smo desetinama godina i evo kako se sve završilo, ali Mostar nije moguće dijeliti. Za mene nikada neće postojati desna i lijeva strana Mostara, biće desna i lijeva obala rijeke Neretve. Tako je isto i sa Bosnom i Hercegovinom. Bosna i Hercegovina je nedjeljiva i ko je ne osjeća svojom državom neka igdje tamo gdje smatra da mu je domovina.
I Muslimani i Srbi i Hrvati sinoć su tokom ceremonije govorili samo o pomirenju, praštanju i dijalogu, jer moramo poštovati različitosti, bilo da su kulturne i vjerske. To je ono što je civilizacijska vrijednost. Pa ljudi smo, nismo životinje! Ne moramo se voljeti, ali se moramo uvažavati.
INTERVIEW.BA: Izjavili ste da ste ponosni na Mostar i BiH te ste pozvali narod da ne dozvoli da ponovimo ono što smo doživjeli 1990-tih. Strahujete li od novih sukoba?
HALILHODŽIĆ: Ovaj svijet je poludio. Sukobi su na sve strane, a u Bosni i Hercegovini to da se desi bilo bi mnogo pogubnije nego što je bilo 90-tih, jer sada su svi spremni za rat. Stoga nam treba dijalog, pomirenje, praštanje i poštivanje i to su riječi koje sam čuo tokom dodjele nagrada. Moram biti iskren da me to oduševilo, jer najlakše je ratovati. Uzmi pušku, a šta poslije?
Poslije imamo podijeljen Mostar…. to nekome odgovara, to je sigurno. To znamo svi, ali većina ljudi bi voljela da živi u zajedništvu, razumijevanju, da se druže, igraju nogomet, pjevaju… Jer u BiH se može fino živjeti. Vidio sam toliko mladih i pametnih ljudi koji su otišli da žive i rade u inostranstvu i jako je zabrinjavajuće da nam toliko mladih odlazi. To su pametni i obrazovani ljudi i zato sam tokom svog obraćanja na dodjeli priznanja od političara tražio da brinu o mladima, da im pruže mogućnost da rade, da se vole i zadrže ih ovdje. Da zaliječe rane koje vučemo iz 90-tih, a ne da stvaraju nove.
INTERVIEW.BA: I to što ne biste trenirali reprezentaciju BiH pravdali ste nacionalnim podjelama… govorili ste „ … Ti kad si trener, ti moraš gledati hoće li igrač biti Srbin ili Hrvat, zato ja nikad ne mogu trenirati tu selekciju, jer ako izbaciš nekoga, odmah će reći…“ Ima li tu promjena ili je odluka još uvijek ista?
HALILHODŽIĆ: Ja sam to rekao tada i mislim to i sada. Ja ne mogu raditi tako. Političke tenzije, šovinizam i nacionalizam ušle su u sve pore, pa i u sport. Iz iskustva drugih kolega koji su vodili reprezentaciju znam da su se suočavali sa različitim pritiscima, da su morali balansirati oko formiranja komisija i stručnih komisija, ali i igračkog kadra. Bilo je pokušaja da se pojedino ime nametne kao igrač reprezentacije samo zato što je Srbin, Hrvat ili Musliman.
To je za mene nepojmljivo i ne mogu se pomiriti s tim. Za mene to nije fudbal i takvog se posla ne mogu prihvatiti!
OVAJ INTERVJU PUBLICIRAN JE UZ PODRŠKU FONDACIJE HEINRICH BOLL!
