London je sam po sebi nenadmašan muzej. Gdje god da kročite, čekaju vas eksponati nulte vrijednosti.
Piše: Ozren Kebo za Interview.ba
„Ćale, pa zar ti ne znaš? Doba uzvišene umetnosti je prošlo.“ Ova rečenica iz romana Hanifa Kureishija, smještena u London krajem prošlog stoljeća, adekvatan je uvod u razmatranja o galerijama i muzejima grada koji bez prestanka ključa & treperi. Daleko od toga da je vrijeme uzvišene umjetnosti prošlo, pogotovo ne ovdje, ali čini se da najveće artističke vrednote Londona nisu skrivene na tim plemenitim mjestima, nego se valjaju ulicama i trgovima, željezničkim i autobuskim stanicama, šetnicama i parkovima.
Takva promenada ljudskih tijela i formi, takva ponuda glava i frizura, ekstremiteta i torzoa, takva ekskluzivna izložba karaktera ocrtanih u hodu i pokretu, pa zar se ijedan muzej može mjeriti s tom uličnom izložbom koja nikada ne prestaje, s tim pozorištem in vivo? Nema tog Leonarda niti se još rodio taj Michelangelo koji može uhvatiti i prenijeti neponovljivi damar londonskih ulica. Život je na njima toliko intenzivan i tako nekonvencionalan da ne postoji galerija koja mu može parirati. Svaki čovjek kazuje svoju storiju, fantastičnu i uzbudljivu, a da ni jedne ne progovori. Pogledajte u šta se umotao, kako hoda, gdje mu leti glava, a gdje pogled, leptira li rukama i zabacuje li nogama i vidjet ćete priču njegovog života. Ako leptira lijevom rukom, eto odgovora čime mlati majmuna, ljevicom ili desnicom. Ako leptira desnom – kasno naučio da piše. Takav susret boja, visina, oblika, dijalekata i osmijeha, mahnite užurbanosti i besciljne lijenosti, kompleksa i samouvjerenosti, takav sudar starog i novog, Istoka i Zapada, tolika energija žurbe i obaveze, ljepote i ružnoće, to su omnipotentne vrijednosti ovog grada. Aktivan posmatrač mogao bi na željezničkoj stanici Waterloo provesti hefte i tjedne, a da mu ne bude dosadno.
Desetine hiljada ljudi prođe tom stanicom svakog dana. U svakom trenutku tu ih je hiljadu-dvije. I ništa zanimljivije od gledanja tog mravinjaka još nije smišljeno. London bubri na svakom koraku i u svakom trenutku. Osam miliona ljudi od jutra do mraka zuji u potrazi za svoja tri obroka. Ako i sami niste dio tog sistema, ako ste ovdje na tajnom zadatku, onda vam ne preostaje ništa drugo do da u sjećanje prizovete Derviša Sušića: „Divna li zanimanja – gledati kako drugi rade.“
Ali vratimo se uzvišenoj umjetnosti. London je u nekim od tih aspekata jedan od nedostižnijih centara svijeta. Evo samo najskraćenijeg spiska njegovih vrednota: Muzej primijenjene umjetnosti i dizajna, Tate Britain i Tate Modern, Muzej Londona, Britanski muzej, Sherlock Holmes Museum, Nacionalna galerija, Muzej londonskog prevoza, Madam Tussaud, pa onda slijede muzeji nauke, djetinjstva, zanatstva… Tu je i Natural History Museum sa, teško je povjerovati u taj podatak ali eto, zbirkom od 70 miliona predmeta u pet glavnih kolekcija: botanika, entomologija, mineralogija, palentologija i zoologija. Monetarno osviješteni turisti ne propuštaju posjetiti Muzej Engleske banke s nepreglednom kolekcijom zlatnih poluga, kovanica, novčanica. Ima ih i koji ne propuštaju obići Poštanski muzej… A šta reći za kompleks Imperial War Museums („Obavezno da si otišao tamo i kupio mi majicu s Churchillom, ili bar sa Spitfire avionom“) koji je zapravo grupa sačinjena od: IWM London, IWM Duxford, IWM North, Churchill War Rooms i brod HMS Belfast.
Tu su još i Britanski filmski institut, zatim Museum of Brands, Packaging and Advertising… Masonski muzej ubio se za naših portala, onih bez impresuma. Ali nije baš da i London ima sve. Našlo bi se ovdje kojekakvih umjetničkih rupa. Recimo, nemaju ono što ima mali Kotor – jedinstveni Muzej mačaka. U Sarajevu također, čujemo, spremaju nacrt tlocrta predprograma projektne dokumentacije za Muzej ubijenih Pujda. Bit će to grandiozna institucija, vjerujte nam na riječ, skupili smo materijala za četiri postavke (napuštanje, mučenje, ubijanje obično, ubijanje kombinirano s mučenjem) i zaista ovaj put imamo šta pokazati svijetu.
Kad čovjek sagleda situaciju, kada uspije zaviriti u neki od ovih posvećenih prostora, ne može se oteti utisku prožetom socijalnom nepravdom: ima se i može se. Može se jer se ima. Ima se jer se stoljećima navlačilo. Stoljećima se navlačilo jer se otimalo u svim krajevima svijeta. Bivša imperija više nema onu snagu od nekad, ali ima štošta od vrijednosti iz tog nekad. Afrika, Azija, Evropa, Latinska Amerika… Ne postoji kutak svijeta iz kojeg neki od neprocjenjivih rekvizita ne krase ovdašnje muzeje. Ali to je već dio neke druge priče. Ovdje tek u okviru svojih skromnih mogućnosti slavimo ljepote i strahote današnjeg Londona. Povijest ostavljamo budućnosti.
Nas more druge brige: šta obići, koju plemenitu znamenitost upisati na listu životnih dostignuća? Odmah da vam kažemo, vaš je novinar, kao i svaki kvalitetan papak, odlučio da igra nasigurno te ni pet ni šest – isključivo iz razloga sopstvene popularnosti – posjetio Picassovu postavku u Tate Modern. To mu je referenca do kraja života. Kad spojite te izdvojene elemente u jednu skorojevićku rečeničnu cjelinu – Ja – bio – Tate Modern – Picasso – svi se prestrave od poštovanja. Ako u sopstveni CV ubacite, tamo negdje između dva doktorata i godinu dana studijskog boravka u New Yorku, podatak da ste bili i na Picassovoj izložbi u Tate Modern, posao vam ne gine. Znate već i sami koliko članovi naših komisija cijene uzvišenu umjetnost.
Tate Modern smješten je na rijeci Temzi. Neke postavke, kao ova Picassova, moraju se platiti, ali mnogo je i besplatnih. Na džabnom raspolaganju vam je skoro 70.000 radova Pollocka, Warhola, Rodina, Matissea…
Vaš je reporter također posjetio i Nacionalnu galeriju. Tu se otvara drugo pitanje: da li se može reći da ste posjetili nešto gdje ste bili tri sata, a gdje ni mjeseci nisu dovoljni da biste upoznali ono što gledate ? Za tri sata možete prosurfati najizvikanijim galerijama, napraviti koji selfi, zatim krajičkom oka, onako u trku, kibicnuti renesansu i barok, Holandiju, Italiju te nešto malo Njemačke i Francuske…
A, da, pošto u ovom feljtonu ne prestajemo da se hvalimo i izričemo neodmjerene laude autoru, evo opet smo prinuđen na isti žurnalistički postupak. Šta se može, takva su vremena došla. Bili smo i u Pomorskom muzeju. Samo iskusno zanatsko oko, sa skoro četrdeset godina intenzivnog iskustva u profesiji, umije uhvatiti ovakav kadar, naći se u pravom trenutku na pravom mjestu i ovjekovječiti ražalovani dragulj Kraljevske ratne mornarice.
Eto šta znači biti dobar novinar. Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine, što bi rekao još jedan veliki umjetnik našeg vremena. Ali njega ne možete naći u izvikanim galerijama i muzejima, morate otići na You Tube…
(SLJEDEĆEG PONEDJELJKA: Početak završnih razmatranja)
