Tri su mi se dogodovštine tu oko nas minulih dana nekako povezale. Kazao bi čovjek, površno i onako na prvu, da nemaju veze jedna sa drugom. A nije tako. Hajdemo hronološki.
Piše: Zlatko Dizdarević
Prvo je došlo šutljivo osluškivanje Banjaluke u kojoj već sedmicama hiljade ljudi uporno na ulicama i trgovima traži pravdu za Davida Dragičevića, momka kojeg su vlasti proglasile samoubicom, a roditeljima, prijateljima i zdravorazumskim posmatračima takvo dijagnosticiranje smrti smrdi do neba. Logika i sakriveni dokazi u tome prepoznaju nečiji interes. Protest daje rezultate. Eno u vlastima poprilična panika. Prvi žrtveni jarci sa dna hijerarhije su pali. A i “Laki” je nervozan. Lukavstvo i nervoza ne idu pod ruku. Veliki lomovi obično počinju naoko malim povodima.
U vazda čestitom Sarajevu, u priči poput Davidove, reakcije nisu ni nalik slučajevima ubijenog Dženana Memića i usred grada “gofom” ubijenih djevojaka Edite Malkić i Selme Agić…Bilo je sporadičnih protesta sa potpuno drugačijim ishodom. Što su mučne “zbrke” bivale u nadležnim kancelarijama grotesknije, a iživljavanje na roditeljima pregaženih djevojaka upornije, muk Sarajeva sve je jadniji. U skladu sa posrtanjem duha sredine koja je simbole 6. aprila – herojstvo, dignitet i kičmu, zamijenila samopromocijom, uspinjačom obnovljenom tuđim parama.
Onda je došla skaska sa Sultanom i njegovom demonstracijom vladavine u Sarajevu, 20. maja. I porukom koliko smo niko i ništa mimo njegove sile i računice. Pobunili se oni što drže do sebe i Bosne. Premalo do srama. A vazalima je saopšteno da na turski miting u Zetru dolaze i sultanovi iz Evrope. U njegovu mahalu.
Konačno, nataknuli smo Prvi maj na ražanj kao jedini simbol sjećanja na radničku klasu Čikaga 1886. i sjećanja na nas same kad smo bili ono što više nismo. Evo i da zaboravimo Čikago, zaboravili smo lakše i mnoge naše heroje. Prvomajske povorke širom svijeta okrenule su se protiv raznih vlasti – u Njemačkoj, Španiji, Austriji, Bugarskoj, Danskoj, Srbiji, Grčkoj, Hrvatskoj, Švedskoj pa i u Turskoj gdje ih se tim povodom i hapsilo. Ovdje se pobuna protiv aktuelnih i budućih vlasti, sa suprugama kao “velikim budućim ženskim političarima” ili daidžama i daidžincama u foteljama, zamijenila nabijanjem janjadi na ražnjeve…Kažu sindikalci, neka ljudi malo ohanu, vakat je.
Šute u nas oni što su na vlasti. Razumljivo je da čuvaju zarađeno. Šute oni što ih podržavaju, za svaki slučaj. Šute egzistencijalno kupljeni i ucjenjeni, a nije ih malo. Šute podijeljeni do mržnje, jer valja se buniti protiv “njihovih”, to je važnije od stomaka. Šute oni što su otišli i oni što se spremaju da idu. Šute jadni sami po sebi…
Malo je ovdje potrebe za mudrovanje o ljudima. Davno je još Meša Selimović, zato i proglašen izdajicom, napisao da “uskoro nećemo znati ni ko smo, da zaboravljamo već da nešto i hoćemo…” To je, evo, došlo. I ne vodi nas nikuda, sem u – bezizlaz i samoću. A kad se odrekneš sebe, ništa drugo i ne može ostati.