5d7e71c67582552a05884f2f2fde51e9
5d7e71c67582552a05884f2f2fde51e9

MOSTARAC U LONDONU (5) Ozren Kebo: Thank you very much indeed!

Ljubaznost je univerzalni recept za preživljavanje, podjednako efikasan i u Londonu i u zatvoru.

Piše: Ozren Kebo za Interview.ba

Ljubaznost je zarazna.
Ljubaznost je, moguće, forma magije.
Čak i najmanji dašak ljubaznosti mijenja svijet; kad bismo ovu upravo ispisanu tvrdnju sveli na ljudske okvire, oduzeli joj taj nerealni globalni zanos i dali stvarne životne koordinate, mogli bismo sa sigurnošću ustvrditi da čak i najmanji dašak ljubaznosti mijenja makar komšiluk.

Iako se stanovnici Londona baš i ne komšijaju nešto pretjerano, postoje mnoge tačke dodira, zajednički prostori i društvene teritorije na kojima ljubaznost suvereno vlada interpersonalnim relacijama. U mesarama i brijačnicama, po pubovima i lokalnim restoranima, svi umiru od ljubaznosti. Ili, uzmimo kao primjer dječija igrališta. Čim se proljepota vrijeme – a londonski su kriteriji tu dramatično različiti u odnosu na naše – svi su na igralištima s djecom. I svi su ekstremno ljubazni, jer previše klinaca a nedovoljno sprava za igranje očas bi mogli završiti u konfliktu kad ne bi bilo usvojenih normi ponašanja.

Ovdje je vrijedno prisjetiti se jedne davne knjige koja kroz formu preživljavanja u zatvoru mnogo kazuje i o engleskim formama ophođenja. Čuveni slovenački pisac, bokser, boem, mornar, građevinski inženjer, razbojnik, jedan i jedini Vitomil Zupan, u ona je doba na nekom ljubljanskom radiju ispričao vic o drugu Titu. Rezultat? Prava sitnica –  šest godina robije. U knjizi Levitan ovaj svojeglavi Slovenac  kasnije opisuje preživljavanje u zatvoru i uz ostalo navodi deset „engleskih sportskih pravila“ koja fundamentalno olakšavaju opstanak iza brave. Ili su ga barem u ona doba olakšavali:

“Engleska sportska pravila su jednostavna, ali vrlo upotrebljiva za pristojno ponašanje u kaznionici:

 

1. Sportaš se ne razmeće,

2. Sportaš ne odustaje,

3. Ne traži izgovor za neuspjeh,

4. Zna mirno izgubiti,

5. Zna mirno dobiti,

6. Igra pošteno, fer,

7. Igra kako najbolje zna,

8. Uživa u privlačnosti rizika

9. U dvojbenim situacijama prepušta prednost suparniku

10. Igru cijeni više od rezultata.”

 

Naravno da tu ima idealiziranja, ali okvirno, ova su pravila u temelju londonske ljubaznosti i dominiraju ulicama, trgovima i parkovima kojima posljednjih sedmica vaš izvještač intenzivno patrolira. S druge strane, ne crkavaju baš svi od želje da budu ljubazni i na usluzi. Moramo vam i ovo reći, mnogo toga zavisi od sporta. Naš vodič po parkovima Londona jedan je divni, elegantni  sedamdesetdvogodišnji trener za trenere ragbija. Ima zanimljivu priču o sportu i oktroiranim normama ponašanja. Neki od njegovih brojnih učenika dao je grupi sportista zadatak da naizmjenično treniraju ragbi i fudbal. Uvid u druge sportove i njihova krucijalna pravila bitan je za svakog profesionalca. Treniranje ragbija uvijek se odvijalo u (kontrolirano) gruboj ali krajnje korektnoj atmosferi, u kojoj su se poštovali pravila i protivnici, u kojoj se, što bi rekao Zupan, u „dvojbenim situacijama prednost prepušta protivniku“. Međutim, kad god bi prešli na fudbal, aktere ovog eksperimenta teško je bilo prepoznati, psovali su, podvaljivali, beskrupulozno lagali, sve se svelo na konflikte i atmosferu kontinuiranog incidenta. Mi smo autoru priče postavili isto pitanje koje je on postavio svom učeniku. Zašto su se tako ponašali? Odgovor je stao u jednu rečenicu: „Jer su tako vidjeli na televiziji.“

Bez želje da generaliziramo, ovdje ćemo vam sada prepričati još jednu zanimljivu situaciju. Posljednje riječi koje smo čuli na Sarajevskom aerodromu, prije ulaska u avion, bile su zapravo završni fragmenti telefonskog razgovora nekog uglednog domaćina: „Ma reci mu da ide ako hoće, ko mu jebe mater.“ Prve riječi koje smo čuli kad smo izašli iz aviona u Londonu bile su: „Excuse me, could you please…“ Ne tvrdimo da to ima snagu bilo čega, pogotovo ne dokaza, niti da su Britanci bolji od Bosanaca, nego samo konstatiramo da je uhu ugodnije, a živcima lakše ploviti morem britanske makar i formalne ljubaznosti, nego probijati se kroz balkansku prisnu nadrkanost.

Forme obraćanja ovdje su dovedene skoro do savršenstva. Postoji anegdota da će vam se i najveći mafijaš, koji je upravo na otpadu automobila istranširao dva Rusa zbog kašnjenja pošiljke, sedamnaest puta zahvaliti ako mu u podzemoj date prednost, ili u galeriji pridržite vrata. Mala mrlja na ovoj anegdoti je što takvi likovi ama baš nikad ne putuju podzemnom, nego Bentleyem i BMW-om, a nisu se vala istakli ni po obilasku galerija.

Forme zahvaljivanja iznijansirane su do savršenstva. Ako kažete ono jedno obično, površno thanks, isto kao da ste sagovornika mršnuli a ne zahvalili mu se. Thank you je previše službeno i nekako oholo. Thank you very much već je mnogo bolje, ali prava, do kraja iskrena poruka zahvalnosti mora sadržavati malo pretjerivanja. Kad je kompletna, glasi ovako: Thank you very much indeed! Što bi Google Translate rekao: Zaista vam mnogo hvala! Hvala vam veoma mnogo duboko! A u crnogorskom jeziku njeguje se možda i najljepša verzija  ovakvog obraćanja: „Visoko vi se zahvaljujemo…“

Na ovim formama posebno insistiraju stariji ljudi. Njihova komunikativnost ima dvojaku funkciju, osim ljubaznosti tu je i element teške usamljenosti, odnosno želje da se ostvari bilo kakav kontakt. Ne mare za utisak koji ostavljaju i smatraju patriotskom dužnošću biti ljubazni na svakom koraku. Kako biste inače protumačili ovakav gest: starica izlazi iz onog autobusa na sprat, kad je već sišla na asfalt okreće se vozaču, maše mu da još ne polazi i onda se glasinom na kojoj bi joj pozavidio i Toni Cetinski zadere tako da je mogu čuti i oni gore i oni dole: „Thank you, driver, for the lovely drive“. Kakva je razlika između lavli i obične vožnje, to je stvarno teško razlučiti, ali vozaču ne ostaje ništa drugo nego da sličnom egzaltacijom uzvrati altruističnoj putnici: „Visoko vi se zahvaljujemo…“

Ovdje se ne sekiraju mnogo zbog prijetvornosti, koja je jedna od potencijalnih formi svakodnevne ljubaznosti. Ljubaznost je uvijek ljubaznost, kažu, kakvi god da motivi stoje iza nje. To je ona komunikacijska redundancija od koje vas glava nikada neće zaboljeti. Umjetnik Michael Landy prije nekoliko je godina u londonskoj podzemnoj – a gdje bi drugo – organizirao dvomjesečni projekt „Acts of Kindness“. Njegova je ideja da ne morate biti superbića da biste bili ljubazni. Ljubaznost je odlika običnih ljudi kakvi smo svi. Pitanje je dobre volje, a možda još više pameti, koliko ćete ljubaznih kapaciteta angažirati u komunikaciji s drugim bićima. Naglasak je na bićima, ne na ljudima, jer i životinje zaslužuju isto.
Landy definira ljubaznost kao putovanje unutar sebe, kako bismo otkrili skrivene slojeve koje svako od nas posjeduje. On apelira na ljude da budu ljubazni kad god je moguće. A moguće je – uvijek! Osviještena ljubaznost, kako ono rekosmo na početku teksta, može promijeniti cijeli svijet. Ili makar parče komšiluka.

Ljubaznost nije pitanje ni čojstva ni junaštva, ni sabura ni merhameta, ona je nešto mnogo dublje u sistemu, platforma s koje se razvijaju svi ostali oblici komunikacije. Druga, i to ona ekstremna strana ljubaznosti je – nasilje. London i pogotovo njegovi siromašniji kvartovi posljednjih mjeseci imaju izražen problem uličnog nasilja. Ovo je, što se tiče pogibija na gradskim ulicima, jedna od najtežih godina u 21. vijeku. Inače, neka istraživanja kažu da od nasilja u gradovima godišnje pogine više ljudi nego u ratovima. Bila bi to izazovna tema za istražiti, ali nas čekaju neke relevantnije priče.

 

(SLJEDEĆEG PONEDJELJKA: Turneja Četiri pornošopa)

 

 

 

 

Prethodna vijest

Emir Vajzović: U svijesti svakog pojedinca potrebno je razviti koncept medijske pismenosti

Naredna vijest

Srećko Latal o Izvještaju EK: Jedino mi, građani, možemo odlučiti kako želimo živjeti