„#SadaKažem da sam godinama žrtva nasilja. Imam ime i prezime i pod punim imenom i prezimenom kažem da sam prije 9 godina bila žrtva silovanja i da do sada nikome nisam rekla.“ Možete li zamisliti da žene u našoj zemlji imaju slobodu i prostor da otvoreno govore o preživljenom nasilju? Žene širom svijeta su to počele kroz #metoo globalnu kampanju. Koliko je bh. društvo spremno da podrži ovakve kampanje jedno je od pitanja na koje je za interview.ba govorila dugogodišnja aktivistica i feministica, Selma Hadžihalilović iz Fondacije CURE.
PONOVO JE PROBLEM NOVAC “Možete li samo zamisliti ženu koja trpi nasilje, koja je u momentu hrabro odlučila da se suprotstavi i potraži pomoć i podršku – i u tom trenutku čuje kako su sigurne kuće u BiH pred zatvaranjem jer nema dovoljno novaca za njihovo održavanje?”
#SadaKažem da sam u 21. godini bila žrtva silovanja na spoju. Zove se Dejan i iz Velesa je. Toliko znam.
Edit: Vidjela sam ga izdaleka u nekom supermarketu poslije dugo godina, nekontrolirano sam počela plakati i cijelo tijelo mi se treslo. Potražila sam prvo mjesto da se sakrijem. Jer, sramota (plač i tijelo u grču – to je bio moj stid).”
INTERVIEW.BA: Žene su u Makedoniji odlučile progovoriti o seksualnom zlostavljanju i uznemiravanju i to kao dio #metoo kampanje. Da li je ovako nešto moguće i u našoj zemlji?
HADŽIHALILOVIĆ: Ne samo u Makedoniji, u Americi, Švedskoj… ova kampanja je imala veliki odjek i pokrenula je određene promjene. Čitam novinske izvještaje sa svjedočenjima preko 150 vrhunskih sportistkinja američkog gimnastičkog tima na suđenju zvaničnom ljekaru njihove gimnastičke asocijacije… Ali opet je dobro slušati nevjerovatne hrabre mlade žene koje su progovorile protiv nasilja. Njihova svjedočenja su strašna ali je njihova hrabrost veličanstvena!
Hrabrost koju su iskazale brojne utjecajne glumice, žene iz politike i poslovne sfere je pokrenula neku promjenu. Žene su počele progovarati – a progovaranje je prvi korak ka izlasku iz kruga nasilja. Ja svakako ohrabrujem sve aktivistkinje i aktiviste, kao i građanke i građane da se odupru nasilju. Za nasilje nema opravdanja, za nasilje nema tolerancije.
Samo ako zajedno ustanemo i kažemo NE, iskažemo svoju solidarnost i pružimo maksimalnu podršku onima koje/i su preživjeli bilo kakav oblik nasilja – možemo zaista reći da smo odgovorne/i ne samo prema sebi samoj/ima već i prema društvu kojem pripadamo.Ponavljam – za nasilje nad djevojčicama i ženama nema opravdanja!
INTERVIEW.BA: Mislite li da bi takva akcija imala podršku bh. društva?
HADŽIHALILOVIĆ: Sigurna sam da da.
“Imam drugaricu koja je prije petnaestak godina morala biti hospitalizirana na psihijatrijskom odjelu. Kad sam je posjećivala, nastojale smo razgovarati o stvarima izvan bolnice i o tome koliko će biti bolje kad liječenje završi. Na kraju jednog susreta, šapćući mi je ispričala da, uvijek kad je na dežurstvu, jedan član personala joj se ugurava u bolnički krevet usred noći. “Objašnjavao” joj je da je sve to zato da bi je on malo “osvježio”.
INTERVIEW.BA: Nasilje u porodici, nasilje nad ženama te seksualno zlostavljanje može biti direktna posljedica patrijarhata. Da li žene u BiH prijavljuju nasilje?
HADŽIHALILOVIĆ: Nedostatak javne podrške, nedostatak afirmativnih akcija, loše politike sankcionisanja, rodni stereotipi u udžbenicima – sve su faktori koji utiču na (ne)prijavljivanje nasilja u zajednici. Možete li samo zamisliti ženu koja trpi nasilje, koja je u momentu hrabro odlučila da se suprotstavi i potraži pomoć i podršku – i u tom trenutku čuje kako su sigurne kuće u BiH pred zatvaranjem jer nema dovoljno novaca za njihovo održavanje?
Kako je ženama koje trpe fizičko nasilje i koje su i pri tome ekonomski ovisne koje ne mogu nikako da pronađu zaposlenje jer recimo imaju preko 40 godina starosti? Strah od stigme, strah od osude – i dalje uvijek postavimo pitanje „čime si ga isprovocirala“ umjesto da reagujemo na sami prvi nagovještaj nasilja.
INTERVIEW.BA: Gdje je zlostavljanje najčešće? U školama, na fakultetima, na poslu ili pak u domovima? Šta su Vaša iskustva pokazala?
HADŽIHALILOVIĆ: Naša iskustva govore da se nasilje dešava u svim društvenim slojevima i u istoj mjeri u javnosti koliko u privatnosti doma. Često se kaže da je obrazovanje ključ, ali kako osnažiti djevojčice,djevojke,žene ako su nam i sami udžbenici prepuni stereotipa i predrasuda? Ili nasilje prema samostalnim roditeljkama u vidu nepostojanja alimentacionog fonda koji bi omogućio kakvu takvu ekonomsku stabilnost i rasteretio socijalne službe. Ili činjenica da naše kolegice koje se kreću uz pomoć invalidskih kolica ne mogu učestvovati u bilo kakvom kulturnom životu – jer ne mogu ući u kina i pozorišta. Ili vršnjačko nasilje nad djetetom sa invaliditetom na javnom mjestu dok odrasli nijemo posmatraju?
INTERVIEW.BA: Bh. društvo je i danas dosta patrijahalno, a rodna ravnopravnost u praksi skoro pa ne postoji. Među ostalim, vi godinama pokušavate to promijeniti na bolje. Koliko ste u tome uspjeli?
HADŽIHALILOVIĆ: Nisam sklona uspjeh po ovom pitanju mjeriti brojkama, i nisam sigurna da li uopšte možemo govoriti o uspjehu u ovom kontekstu. U Bosni i Hercegovini postoji vrlo jaka „scena“ aktivnih žena, što kroz njihov lični angažman, što kroz djelovanje ženskih formalnih i neformalnih grupa/organizacija, mreža i inicijativa, ali i dalje, i pored činjenice da nas je preko 51% u udjelu stanovništva – mi smo nevidljive. Ta nevidljivost je direktna posljedica patrijarhalnog odnosa prema ženama, kao i nepoznavanje osnovnih principa ljudskih prava i rodne ravnopravnosti. Mi smo sa druge strane i ponosne i kritične na svoj rad. Jako puno radimo na prevenciji rodno zasnovanog nasilja, učestvujemo i doprinosimo radu koalicija, inicijativa, podnosimo svoje komentare na predložena zakonska rješenja, učestvujemo u radu nekoliko vrlo javno vidljivih mreža poput Ženske mreže BiH, pripremamo zajedno sa drugim ženskim organizacijama vrlo zahtjevne izvještaje u sjeni po pitanju međunarodnih konvencija i/ili drugih bitnih političkih dokumenata – ali i dalje nismo dovoljno vidljive i ne učestvujemo u raspodjeli moći.
#SadaKažem je feministička inicijativa čiji je cilj denormalizacija seksualnog uznemiravanja i nasilja iz pozicije moći preko ohrabrivanja žena da javno podijele svoje lične priče o situacijama u kojima su se osjetile seksualno ugrožene, uznemirene ili napadnute. Ova svjedočanstva mučni su pokazatelj žena koje su pokazale hrabrost.
Više o temi na:
IZVJEŠTAJ UDRUŽENIH ŽENA BANJA LUKA I CENTRA ŽENSKIH PRAVA ZENICA
Alternativni izvještaj o provedbi CEDAW Konvencije
