Hana Jušić: Svijet očekuje filmove o tome kako smo jadni na Balkanu

Hana Jušić je scenaristica i redateljica iz Hrvatske i članica žirija takmičarskog programa Evropski kratki film na 23. Sarajevo Film Festivalu. Za svoj debitanski film „Ne gledaj mi u Pijat“ osvojila je mnoge nagrade poput onih za najbolji film, režiju, najbolju balkansku redateljicu. U Sarajevu boravi tokom SFF-a, a za interview.ba govori o značaju festivala, tematskoj opsjednutosti ratom na ex-yu prostorima, ženama na filmu i jačanju konzervativizma u Hrvatskoj.

PRVI FILM „ Dosta ljudi koji se bave ovim poslom su, vjerovatno, samokritični prema sebi. Prije nego što sam uradila taj prvi film mislila sam da je to jako težak moment kad ti trebaš nešto proizvesti, pa kako će ispasti… A onda je još prokletije kad je ti prvi film još uspješan! “

INTERVIEW.BA: Takmičarski  program igranog filma SFF-a odmakao se od tranzicijskih tema no da li je to slučaj i sa našom, domaćom kinematografijom??

JUŠIĆ: Mogu govoriti o hrvatskom filmu  jer njega najbolje znam. U Hrvatskoj je dosta bila prisutna tema rata kroz 90-te, recimo  samoviktimizacija u filmovima koji su jednostavno napravljeni da bi se nas prikazalo kao žrtve rata. Nekako mi se čini da iz samoviktimizacije rijetko kad izađe dobar film Problem je također što na evropskim i svjetskim festivalima očekuju da radimo filmove o tome kako smo mi jadni na Balkanu i kako nam je teško. To je neki zatvoreni krug – to se od autora očekuje, pa onda to autori plasiraju zato što znaju  da će to bolje proći, te da će ih jednostavno prije primjetiti.

To je jedna užasno nefer pozicija naspram nas. Možda je pretjerano reći, ali malo je i rasistička pozicija. Nadam se da će se stvari početi mijenjati. Drago mi je da je moj film koji je dosta lokalan postigao međunarodni uspjeh a nema tu sliku Hrvatske kao zemlje opterećene odnosima sa Srbima, poharana ratom…

INTERVIEW.BA: Vaš debitanski film „Ne gledaj mi u pijat“ dobio je više nagrada: za najbolju režiju (Pula), za najbolji film (Palić), najbolja balkanska redateljica (Priština), nagrada za najbolji dugometražni igrani film (Linz)  itd. Nagrade su satisfakcija ili vid pritiska da budete još bolji?

JUŠIĆ: Naravno da predstavljaju satisfakciju. Prvi mi je film i zaista je postigao neki uspjeh, za mene neočekivan. Dosta ljudi koji se bave ovim poslom su, vjerovatno, samokritični prema sebi. Prije nego što sam uradila taj prvi film mislila sam da je to jako težak moment kad ti trebaš nešto proizvesti, pa kako će ispasti… A onda je još prokletije kad je ti prvi film još uspješan! Onda se u drugom filmu očekuje, naravno da bi trebalo da ideš naprijed, a ne nazad. To je za mene dosta paralizirajuća pozicija gdje ne uspijevam smisliti ništa što mi se čini dovoljno dobro. Valjda će to s vremenom doći.

INTERVIEW.BA: Nagrada za najbolju balkansku redateljicu – da li Vam laska ili vas podsjeća na jedan vid balkanskog mentaliteta koji se opisuje najčešće kao surov, bahat…?

JUŠIĆ: Meni nimalo ne smeta ta etiketa. Hrvatska je zemlja koja je na nekom razmeđu, za sebe misli da bi mogla biti Austrija i želi pobjeći od Balkana. Ja mogu govoriti za sebe, čak sam osobno malo i ponosna na taj balkanski identitet.

INTERVIEW.BA: „Pijat“ je film o o ženi unutar dalmatinske porodice. Žena mora biti jaka, u ovom slučaju postaje glava kuće/obitelji. Koliko je žena danas, u stvari, zarobljena u kući, u toj nekoj vrsti konzerve?

JUŠIĆ: Hrvatsku je zahvatio neki val neokonzervativizma i ljudi se okreću ne pravim tradicijskim vrijednostima, nego na neki način malo izopačenim, jako militantnim tradicijskim vrijednostima. Čini mi se da toga nije bilo prije za vrijeme socijalizma.

Tokom ljetovanja sam razmišljala kako je za vrijeme socijalizma bilo potpuno normalno, čak se i njegovala tradicija nudizma, nudističke plaže i tako to. To uopće nije gledano kao nešto što je vrijedno osude, a sad je sve više prisutna crkva, obitelj i zadiranje u tuđu intimu sa tim nekim moralnim vertikalama.

Sad se na neki način dešava neki obrnuti proces – sada žene još jače se trebaju boriti za sebe nego prije. U socijalizmu je bilo normalno da majke rade, da su žene i profesionalke, a ne samo kućanice.

INTERVIEW.BA: Činjenica je manje redateljica općenito u regionu. Postoji li neka degradacija žena u ovoj profesiji?

JUŠIĆ: To je jako nefer, većinu filmova rade muškarci, protagonisti su muškarci. Filmovi se bave problemima nekog muškog lika. Rijetko imate film koji je režirao neki muškarac a da je glavni lik žena. I u filmovima koji su režirali muškarci jako često su žene tu samo kao funkcija koja je vezana za muškarce: majka, ljubavnica, supruga ili kćerka. A kad je glavni lik žena i kad se film bavi nečim što je malo specifičnije žensko, onda se to automatski trpa u žensko pismo.

Ne postoji muško pismo. Postoji samo žensko. Postoji pismo i žensko pismo. Po meni, to je nefer pozicija za žene. Unatoč tome što je ta pozitivna diskriminacija s jedne strane dobra, naravno mislim na to da je za dio uspjeha mog filma zaslužan i činjenica da ja popunjavam neku kvotu (jer imamo film koji je režirala žena, pa ćemo radije uzeti jedan film na festival koji je režirala žena, a ne još jedan koji je režirao muškarac da se možemo hvaliti da imamo i žena redateljica)  ali je  na neki način isto malo uvredljiva.

Prethodna vijest

5 pitanja za Sanela Kajana: Ovdje je izazov živjeti svaki dan

Naredna vijest

PROMO Nada Marković: Ekonomski nezavisna žena lakše se bori za svoja prava