Bosna i Hercegovina je ove godine pala na 86. mesto na svetskoj rang-listi medijskih sloboda Reportera bez granica (RSF). Ocena stanja – problematično. Iza brojeva, bodova i formulacija, kriju se konkretne sudbine i svakodnevne borbe onih koji se još usuđuju nazvati novinarima. Kako izgleda živeti i raditi u medijima u zemlji u kojoj sloboda izražavanja nije više nedostižni ideal nego misaona imenica?
Piše: Milanka KOVAČEVIĆ
Za troje novinara iz različitih delova Bosne i Hercegovine – Anamariju Zadro i Kristinu Perić iz Mostara, te Vladimira Kovačevića iz Banjaluke – stanje slobode medija je mnogo više od brojke u globalnom indeksu. To je svakodnevna borba protiv političkih, ekonomskih i bezbednosnih pritisaka, često bez ikakve institucionalne zaštite.
– Novinari(ke) kojima prijete su neumorni idealisti koji vjeruju da društvo u kojem žive može i mora biti mnogo bolje, djelatnici koji ne vide da im je posao od 8-4, nego prilika da nešto mijenjaju, i na koncu ljudi kojima tvorničke postavke ne dopuštaju da močvaru doživljavaju ugodnim staništem i pokušavaju je razbistriti – kaže za Direkt Kristina Perić, koja više od dve decenije o(p)staje u novinarstvu.
Istrage, optužnice
Urednica je portala Istina iz Mostara, čiji su tekstovi za posledicu imali istrage, optužnice, potpuni ili delimični prekid uhodanih nezakonitih praksi. Zbog toga je i bila meta.
– Ja sam dobijala razne poruke, tipa one „vidim te svako jutro kad dolaziš na posao“, stizale su i neke novčane ponude, stanovi i slično za nepisanje nečega, a prošlo ljeto su mi u Mostaru slomili prednje staklo na automobilu. Nisam se bojala, i dalje se ne bojim, imam nekakvu životnu, ljudsku i novinarsku putanju i smjer koji ne želim mijenjati. Na toj putanji putokaz su mi moja djeca. Želim da žive slobodni, da im trasiramo put za zdraviju životnu sredinu. Svoj našoj djeci.
Najveći problemi za slobodu medija u BiH, prema RSF-u, su političko uplitanje, nerasvetljeni napadi na novinare, ekonomski pritisci i slaba pravna zaštita. Posebno se ističu problemi u entitetskim centrima moći – u Republici Srpskoj kroz zakonodavne restrikcije, u FBiH kroz neefikasan sistem zaštite i političku instrumentalizaciju medija.
Perić: Pravosuđe je ključno
– Vidjeli smo kako je pravosuđe nedavno reagiralo na šamar upućen Danki Derifaj od strane bh. državljanke u granicama RH. Ona i suprug su zadržani u istražnom zatvoru, a platiti će i po 15 000 eura kazne. Poruka je poslana i njima i ostalima, i pravosuđe je stalo iza struke. Da je taj šamar ista ta djelatnica opalila novinarki s bh. strane vjerojatno bi dobila još i nagradu. Karikiram. Nagradu ne bi dobila, ali sigurno ne bi bilo ni adekvatne sankcije. Ključ je u pravosuđu, pravdi, koja je u BiH i spora i mnogima nedostižna.
Ističe da na pad medijskih sloboda veliki uticaj ima sve više SLAPP tužbi, iscrpljivanje novinara po sudovima od strane političara i kriminalaca.
– S jedne strane imamo slobodu objaviti što želimo, s druge strane imamo ove koji su se iza rata „snašli“, pa nas mogu proganjati po sudovima, birati najbolje odvjetnike i vršiti pritiske na pravosuđe koje ih je davno trebalo hapsiti. Ima ona izreka da nema zdravih, samo su nepregledani. Ja isto tako tvrdim da među takvima nema poštenih, samo su neuhićeni. Kako možeš imati pet stanova i automobil od 100 tisuća, dok poštenima plaća ne stiže ni hranu i račune. Dakle, goli kriminalci, samo neuhićeni.
Perić često kaže da je ozbiljnijeg fizičkog napada do sada verovatno jedino spasilo to što je žena.
Kovačević: Nepodnošljiv živom među Ćacijima
Njen kolega iz Banjaluke, novinar Vladimir Kovačević je zbog svog rada pretučen metalnim šipkama. Zbog pokušaja ubistva osuđena su dva napadača dok su, sedam godina kasnije, nalogodavci još nepoznati javnosti.
– Treba samo pitati Tužilaštvo kada će pokušati da otkriju nalogodavce. Koliko im vremena treba da skupe hrabrosti za tako nešto? – više za sebe postavlja pitanje Kovačević.
Od sistema ništa ne očekuje.
– Situacija je takva da oni koji slobodno misle, slobodno govore, istražuju i objavljuju istinu i činjenice od javnog značaja jedva preživljavaju, jer skupo plaćaju tu svoju slobodu. Oni koji su odabrali da se bave nekakvim hibridnim novinarstvom u kojem će samo prenositi stavove i izjave zvaničnika bez propitivanja i kritike, čak uz promociju određenih politika žive odlično, hvale se novom tehnikom kupljenom za svoje internet televizije, hvale se gledanošću i čitanošću. Situacija je takva da oni koji koriste novinarstvo kao paravan za sticanje novca, i promociju raznih interesa žive odlično, dok ljudi koji se istinski bave novinarstvom svaki prvi čekaju sa nestrpljenjem – smatra Kovačević.
On dodaje da je situacija takva da ljudi u BiH više žele i više im je stalo do bizarnih, vijesti bez kojih se i može.
– Situacija je takva da to ljudi u RS i BiH, očigledno, i žele jer im je više stalo do videa Vlada Đajića na koridi ili Draška Stanivukovića u kupaćim gaćama u vodi nego do tekstova koji otkrivaju istinu i pokazuju stvarno stanje stvari. A da nemaš problema u novinarstvu jednostavno ne treba da se baviš novinarstvom. Jer u ovoj zemlji i u društvima kao što je naše uvijek problem imaju oni koji izvještavaju o kriminalu i oni koji ne mogu da ćute. Nemaju problem kriminalci. Zato iz ove zemlje ko je imalo pametan nastoji da ode. Jer ne može da podnese ovakav život. Život sa Ćacijima oko sebe – objašnjava Kovačević.
Dodaje da je pritisak svakodnevan i da čovek, ako je ozbiljan novinar ovde, mora da nauči da se nosi sa tim.
– Jednostavno shvatiš da si javna ličnost i da ljudi o tvom poslu znaju sve. Nije to uvijek prijatno i to često povlači neke druge stvari kao što su izbjegavanje nekih situacija koje “obični” ljudi najnormalnije doživljavaju. Veći je samopritisak jer shvatite da ne želite da idete u neke lokale jer vam se gadi to što znate ko ih drži. Dok vaši prijatelji, rođaci tome ne pridaju nikakvu pažnju. Onda shvatite da su mnogo srećniji. Sa druge strane za ogromnu žrtvu koju podnose novinari nema adekvatne “nagrade”. Plate su užasne, iako vlada drugačije mišljenje. Poražavajuće je kada vidite koliko zarađuju neki ljudi oko vas baveći se, uslovno rečeno, malim poslovima. Više zarađuju konobari, trgovački putnici, radnici u marketima. To je poražavajuće za ovo društvo. Doduše ovdje više zarađuju policajci sa srednjom školom od profesora i doktora tako da ništa nije čudno. Poremećen sistem koji će doživjeti najcrnju sudbinu. Najgluplji među nama vladaju, odlučuju, žive dobro. Ali mi to omogućujemo, svi zajedno – zaključuje Kovačević.
Zadro: Pritisak od klikova, javnosti, tužbi
Urednica info portala “Bljesak” iz Mostara Anamarija Zadro smatra da je dosta medija, bilo da su tradicionalni ili online, napravljeni za promociju pojedinih politika, i kao takvi imaju priličnu “slobodu” da pišu protiv nekog.
– Govoreći o medijima koji pokušavaju biti neutralni, mislim da i nemaju baš toliku slobodu… podliježu brojnim pritiscima od političkih pa do tužbi u konačnici i financijskim pritiscima. A zločini nad novinarima (mislim na prave novinare, ne satelite) ostaju nekažnjeni, često ne nailaze ni na osudu javnosti pa čak i udruga (ovisi kojoj nacionalnosti li mediju pripadate) – kaže Zadro za Direkt.
Od novinara očekuje solidarnost, a od institucija nepristrasnost i da rade po zakonu. Ipak, priznaje da je to idealistički pogled na stvarnost, koja je za novinare daleko od takve.
– Vjerujem da svatko od nas na pritiske na poslu reagira drugačije, sto do neke granice ovisi i od osobnosti, ali i od kuće u kojoj radiš i vlasnika iste. Mene najviše muči pritisak od klikova, odnosno čitanosti, jer medij na kojem radim je striktno marketinški i tako se financira pa je teško svakodnevno vagati izmedju kvalitetnog novinarstva, dobre i korisne informacije i klikabilnih tekstova koji često ne odražavaju kvalitetu medija. Iza toga najveći pritisak stvaraju mi jako negativna mišljenja javnosti, kojoj je nemoguće ugoditi i što im često služimo kao ispušni ventil za njihove probleme (gdje često slušamo uvrede i prijetnje), a treće slapp tužbe. Prijetnji jeste bilo, srećom ne nekih ozbiljnih, kolege su samo nekoliko puta prijavljivale policiji, … prijetnje koje sam ja osobno doživjela srećom, bile su najviše telefonski, upućene redakciji ne meni osobno, prijetnje da će doći netko “razbit”, “isprebijati” i sl. A to bi, barem ja, rješavala tako sto kažem da ponove sto su rekli da snimim naš razgovor, gdje se većinom povuku ili prekinu poziv, ili kažem ok i da će ih policija dočekati – govori Zadro o svojoj novinarskoj i uredničkoj svakodnevici.
Dodaje da često sebi postavlja isto pitanje koje smo je i mi pitali- šta je drži u novinarstvu.
– Možda moj slobodni izbor tema (srećom povremeno mogu imati taj luksuz) gdje mogu konkretno doprijenijeti zajednici ili nekoj određenoj skupini… možda bolje rečeno drži me osjećaj da sam korisna i nekome pomogla. Kolegama bi poručila da ukoliko ih iskreno ne zanima novinarstvo i rad za opće dobro, da se ne upuštaju u ovaj posao. I da dobro paze za koju kuću rade, jer ako te tvoja kuća “ne stoji” tu ne trebaš biti – savetuje Anamarija Zadro.
Kristina Spajić Perić kaže da je u novinarstvu zadržava samo ljubav i osećaj zadovoljstva kada neki članak donese rezultat i promenu.
– Pitala me nedavno jedna glasnovornica koja dobro zna šta radim i što sam radila – što sam od toga svega – hoće reći muke i borbe – dobila. Odgovorila sam da sam dobila par novih dijagnoza i terapija, izložila sebe i svoju obitelj cijelu, ali da nekako kad uvečer zaspim imam osjećaj da sam taj neki zadatak koji mi je zajedno s talentima dan ispunila.
Na pitanje šta bi poručila kolegama kaže:
– Starijim kolegama, i vama kolegicama na Direktu ništa – jer sve već znate i osjetile ste istinitost svega što sam prethodno rekla na svojoj koži. Mladima, da ne odustaju od sebe i svojih ideala ni po koju cijenu. Novinarstvo je najljepši posao na svijetu ako ga radiš kako treba, a kada sebe izgubiš džaba ti sve što si dobio” – kaže Kristina i potvrđuje da je novinarstvo za neke mnogo više od posla – to je misija.
Bosna i Hercegovina je zemlja dubokih političkih podela, ali novinari širom zemlje govore istim jezikom kada je reč o slobodi medija: pritisci, pretnje, nevidljivost pred institucijama. U društvu koje sve manje razlikuje propagandu od novinarstva, njihova borba za istinu često je usamljen otpor – ali i neophodan. Bez obzira koliko se to danas pretvorilo u floskulu, i dalje je istina da bez slobodnih medija nema ni slobodnog društva.
(Direkt portal)
