Kritičari History Festa i sudjelovanja Nevenke Tromp ne mogu razumjeti da postoje slobodni ljudi koji razmišljaju svojom glavom, a ne na način kako to čini neka skupina političkih moćnika, kaže Kamberović
Razgovarala: S. KURT
Kad politika umiješta prste onda problem postaje i History Fest, koji sutra, po 17. put počinje u Sarajevu.
U fokusu su, između ostaloga, ne samo 80 godišnjica od završetka Drugog svjetskog rata, što je daljnja prošlost, nama “civilima”, već dvije teme iz bliže prošlosti: Genocid u Srebrenici 1995. i godišnjica Daytonskog sporazuma.
Bio je to povod da kritičari, te pojedina udruženja iz BiH i inozemstva zatraže da se istraživačici Haškog tribunala Nevenki Tromp otkaže sudjelovanje na History Festu.
Razlozi su nadugo obrazlagani, ali suština je, vele, činjenica da je Tromp jedna od osam autora izvještaja NIOD-a iz 2002. godine, koji je izradio Kraljevski institut Nizozemske za studije rata, holokausta i genocida. U tom izvještaju, između ostalog, navodi se da nema dokaza o umiješanosti Srbije i Slobodana Miloševića u genocidu u Srebrenici.
Predsjednik History Festa profesor Husnija Kamberović nije pristao da se uopće raspravlja o ovom pitanju. Naglašava da je se on kao povjesničar, drži se činjenica i ni u jednom momentu za njega sudjelovanje Nevenke Tromp nije bilo upitno.
Tromp je sve fantastično objasnila
Interview: Preuzeli ste na sebe veliku odgovornost nakon mnogobrojnih zahtjeva, optužbi, kritika na račun Nevenke Tromp. A onda, kad ste rekli da nećete podleći pritiscima, težište se prebacilo na Vas – kao osobu, kao profesora Univerziteta, kao povjesničara. Idemo od ovog posljednjeg – kako doživljavate napad na Vaš akademski integritet?
Kamberović: Prvo bi trebalo vidjeti od koga dolaze ti napadi. Da oni dolaze iz akademske zajednice, da su konkretizirani, onda bi se o tome moglo diskutirati. Ovdje su u pitanju posve neutemeljene optužbe koje dolaze od ljudi koji uopće nisu iz struke. Nisam sve ni upratio.
Međutim, moram reći da smo, kada smo razgovarali o temi, te koga pozvati održi predavanje ili sudjeluje na panelu, zaključili da je važno da to bude neko ko stvarno poznaje o čemu se radi i ko ni na kakav način ne dovodi u pitanje genocid u Srebrenici.
Sve ostalo se može raspravljati, naravno. Historičari su tu da demarkiraju. Ali niko ne može dovesti u pitanje kvalifikaciju genocida u Srebrenici.
I ponovo sam onda pročitao knjigu Nevenke Tromp o Slobodanu Miloševiću, te i njezin rad koji je objavljen prije tri godine, u Zborniku sarajevskog i tuzlanskog Univerziteta. Ona je tu fantastično objasnila svoje stavove.
Nisam se oglušio o glasove žrtava
Interview: Vaši su kritičari, međutim, s povijesnog, objektivnog razmatranja prešli na novi, lični nivo. Između ostaloga optužuju da Vas ne interesiraju žrtve genocida u Srebrenici, njihove obitelji. Ovo su ljudski teške optužbe. Kako na njih reagirati?
Kamberović: To su teška pitanja. Trudio sam se čak i kad odgovaram na ovakve stvari da sačuvam ljudsko dostojanstvo žrtava, porodica žrtava i vlastito dostojanstvo. Jer, kakav bih ja bio čovjek kad bih vrijeđao žrtve, kad ne bih vodio računa o glasovima žrtava? Nije tačno da sam se ja oglušio o stavove ili glasove žrtava. Ja samo mislim da stavovi nisu utemeljeni. Naravno da bih mogao reći da postoje žrtve, njihove porodice iz Srebrenice koji su me zvali, davali mi za pravo… Ali, meni je teško što to ljudi krivo razumiju. Ja samo mogu reći da i dalje ostajem pri svome stavu, te da ovi koji me kritikuju, ne razumiju. Nemam drugog načina kako im reći da namjera nije bila prikrivena.
Interview: Da budemo realni – ovakve su situacije obično produkt ili instrument jedne politike ili politika, čiji cilj nije zaštita žrtava nego politički interes. Imate li Vi takav dojam?
Kamberović: I moj je dojam upravo takav. Niti ću istraživati niti bih tražio dokaze za to. Ali, očito je ovdje to u pitanju. Jer nije logično da vi stalno govorite da cijenite žrtve, da govorite o zločinu genocida, a istovremeno dobijate poruku da je suprotno.
Ne želim da se upetljavam u politiku
Interview: Jasno Vam se poručuje da ne odustajete od svog stava, jer ste, tvrde, pod utjecajem politika koje su u Sarajevu Nevenku Tromp proglasile počasnom građankom. U prijevodu, Vi ste politički bliski ili još nešto više aktualnim vlastima… Kako kao povjesničar gledate na ovaj mix – politike, stranaka, zaštite žrtava, haških presuda…
Kamberović: Svi koji znaju moj ljudski i naučni integritet znaju da nikada, ama baš nikada, nisam bio pripadnik ni jedne političke struje i da nikad nisam pripadao ni jednoj političkoj opciji, ovisio o politici.
Interview: Pa možda je to Vaš grijeh?
Kamberović: Pa možda je! Ali, ja ne želim da se upetljavam u politiku. Hoću da imam svoje mišljenje i hoću da branim to pravo da mogu slobodno razmišljati. Kad je u pitanju počast koja je odata Nevenki Tromp, nisam bio konsultovan oko toga, čak ni pitan šta o tome mislim.
Kritičari će jednom zašutjeti
Interview: Ono što zaista uznemirava u svim tim silnim kritikama prema Vama jeste i posljedična optužba da je Univerzitet u Sarajevu, tvrde kritičari, „leglo negatora genocida“.
Kamberović: Očito stvari idu daleko. Ne znam ko to može zaustaviti. Ja mogu uraditi ovo – i dalje ustrajavati na profesionalnom pristupu historiografiji, braniti dostojanstvo historijske nauke i pravo na slobodu. To radim posljednjih tridesetak godina kako sam u akademskom svijetu. I nastavit ću i nakon toga. Mi ne možemo zabraniti da neko ima svoj stav, da nas kritizira. Neka! Ne bi bio bio problem da naši kritičari stvarno imaju argumente. Ali, oni nude obrnute slike. Neću braniti Univerzitet u Sarajevu, ali zašto ne govore kako se u okviru Univerziteta radi, objavljuje, pripremaju konferencije koje u fokusu imaju genocid u Srebrenici. I treba s tim nastaviti. A kritičari? Pa oni će jednom zašutjeti. A ne treba im puno da zašute. Čim dođe do političke promjene. Jer, oni nemaju svoj stav, oni misle tuđim glavama.
Interview: Kako, profesore braniti to dostojanstvo nauke i pravo na slobodu, o kojem govorite, kad 30 godina nakon genocida stvaramo nove narative u kojima tražimo nove neprijatelje (kao da ih već nema dovoljno), o negatorima genocida „među svojima“, među prijateljima, u akademskoj zajednici…
Kamberović: Nema recepta. Ali, mislim da treba, i ja ću lično tako raditi – profesionalno raditi svoj posao. Ni u čemu ne treba biti zabrana, tema o kojima ne treba govoriti. Treba objektivno i utemeljeno interpretirati prošlost. Mnogim ljudima to ne odgovara i nikada to neće shvatiti. Jako puno ljudi, na žalost, ne može razumjeti da postoje slobodni ljudi koji razmišljaju svojom glavom, a ne na način kako to čini neka skupina političkih moćnika.
Daljne podjele
Interview: Ako sam dobro shvatila njima smetaju činjenice ili dokazi koje utvrđuje nauka. Pa bi kao historiju trebali pisati oni koji su na vlasti?
Kamberović: Oni očito misle tako. Ali, historiju trebaju pisati historičari na osnovu činjenica. I još jedna važna stvar – moramo doista otvoriti sve stranice naše historije. I kroz ovu priču o genocidu, mi moramo otvarati neke koridore saradnje sa drugima i izvan Bosne i Hercegovine. Ako ostanemo zatvoreni samo unutar naše zajednice, među Bošnjacima i sami o tome pričamo, mi nigdje nećemo stići. Kad govorimo o genocidu treba otvarati dijalog i na taj način tu priču širiti.
Interview: To smo davno trebali, jer, evo nas trideset godina nakon Daytona. Kao povjesničara Vas pitam – ako znamo kakva nam je prošlost bila u ovih 30 godina, kakva će nam biti budućnost?
Kamberović: Teško je to pitanje. To znate. Ovih sam se dana prisjetio Richarda Hoolbrokea, koji je u pripremama pregovora u Daytonu govorio da su se pratili razgovori u Camp Davidu, analizirano stanje na Kipru. Hoolbroke se tada pitao da li će u BiH, za 25 godina imati tako podijeljeno društvo i etničke zajednice. Bio je uvjeren da treba nešto napraviti da se ne ponovi kiparski scenarij. A šta mi danas imamo, u BiH, nakon 30 godina? Prema mom mišljenju, društvo je podijeljeno više nego 1996. To nije krivica historičara nego političkih elita, koji u proteklih 30 godina nisu radile na integraciji nego na dezintegraciji društva. Sve političke elite snose odgovornost za stanje u kojem živimo. Na sceni su uglavnom političke elite koje su insistirale na podjelama. Ja se bojim da li je nekome, odnosno ovim aktuelnim, cilj da izazovu nerede kako bi našli opravdanje za daljnje podjele u ovoj zemlji.
